TELEGRAM: Koji su sve razlozi da je realni BDP po stanovniku Hrvatske narastao od 1999. za jedva 6,8 posto, dok čak i jedna Grčka, koja je bila pred kolapsom i bankrotom, bilježi u tom razdoblju rast veći od 16 posto, a da ne spominjemo Poljsku u kojoj je realni BDP narastao po stopi od 124,7 u Češkoj od 57,3 posto te u Slovačkoj od 108, 4 posto?

MAČKIĆ: U suštini, odgovor je jednostavan i svodi se samo na jedan ključan razlog: loša politička ekonomija. Konkretnije, u Hrvatskoj se razvio institucionalni okvir koji je podržavao nastanak i opstanak onih proizvodnih aktivnosti koje klasificiramo kao oblik neproduktivnog, pa čak i destruktivnog poduzetništva. To je oblik poduzetništva u kojem nema ulaganja u inovacije jer se posao osigurava ulaganjem u mreže poznanstva s političkim i poslovnim elitama, tržište kapitala ne funkcionira prema tržišnim principima, država je slaba i zarobljena od strane moćnih poslovnih elita i raznih interesnih skupina, a tržište je preplavljeno takozvanim kvazi-rentijerima. Uspješno smo razvili sistem u kojem pojedinci među nama napreduju, dok mi kao društvo i ekonomija nazadujemo. Posljedice toga po ekonomski rast podaci su koje ste sami naveli. To je model ortačkog kapitalizma o kojem se zadnjih godinu dana puno piše i govori uslijed sloma njegovog arhetipa – koncerna Agrokor. A kako se čini i sama akcija spašavanja vojnika A svjedoči tome da se nismo puno odmaknuli od tih obrazaca ponašanja.

Tomu valja pridodati činjenicu da je Hrvatska provela proces preuranjene deindustrijalizacije, popraćene oštrim padom zaposlenosti i proizvodnje u većini sektora. Istodobno se razvijao sektor usluga koje je primarno usmjeren na domaće tržište, bez kompenzirajućih efekata na polju zaposlenosti te stoga tek indirektno i vrlo slabo pomaže vanjskoj konkurentnosti ekonomije. Zbog svega toga situacija u kojoj se nalazimo uopće nije iznenađenje. Naravno, tu je i posve promašen model rasta koji se oslanja isključivo na domaću potražnju i unutar nje na osobnu potrošnju sektora stanovništva, što je još jedna nenaučena lekcija iz pred-kriznog vremena. Tu valja pribrojiti okolnosti iz 90-ih: rat u prvom dijelu i svojevrsna međunarodna izolacija u drugom dijelu desetljeća. Svi gore navedeni razlozi zajednički stvaraju naš path dependency i tako onemogućavaju radikalne institucionalne promjene koje bi promijenile strukturu poticaja ekonomskih agenata, od kvazi-rentijerstva i rentijerstva k produktivnom poduzetništvu. Jednostavno, zarobljeni smo u onome što ekonomisti označavaju pojmom sub-optimalne ravnoteže – ekvilibrija uz neiskorištene kapacitete – primjerice, nezaposlene radnike.

TELEGRAM: Zašto u nas političke elite, pa i većina građana, te i brojne druge pokazatelje o sustavnom zaostajanju Hrvatske za ostalim državama članicama EU, ne uzimaju ozbiljno, nego se svi neprestano bave perifernim stvarima, kao što su Istanbulska konvencija, neka pitanja iz prošlosti ili pak ideologijska neslaganja?

MAČKIĆ: Tu ste u pravu. Čini se kao da smo se tek unazad nekoliko godina otrijeznili i shvatili da više nismo treća najbogatija zemlja koja je ušla u proces transformacije, već da smo treća najsiromašnija među onima koji su u međuvremenu postale članice EU. Istini za volju, neki moji profesori su upozoravali na to još dok sam i sam bio student, a vjerojatno i prije, ranije generacije, ali eto… Da, pravo je pitanje zašto nitko nije mario? Po mom sudu, političke elite se ponašaju na taj način jer jednostavno nemaju rješenje, ili ga nemaju unutar svog vremenskog horizonta, plus, minus četiri godine, pa o tome jednostavno ozbiljno i ne razmišljaju.

Uz to, evidentno je i da velika većina njih ima sklonost takozvanom refleksivnom intervencionizmu, te jednostavno nema viziju, ne planiraju, a vjerojatno dio njih smatra da to nije ni njihov posao. Kad je riječ o građanima, vjerujem da je riječ o sljedećim razlozima; prvo, ekonomija ne funkcionira u vakuumu, već je ugniježđena u socijalnu strukturu društva. Posljedica toga je da je zapravo jedina ravnoteža koja je bitna ona polit-ekonomska, a ona se ostvaruje istodobnim postizanjem legitimnosti na političkom tržištu i akumulacijom kapitala na ekonomskom tržištu.

TELEGRAM: U groznu situaciju u kojoj se nalazimo nije se došlo preko noći…

MAČKIĆ: Možemo jasno razlikovati tri faze unutar razvoja hrvatskog društva. Prvo obuhvaća razdoblje 1990.-2000. i karakterizirano je etnifikacijom politike što je omogućavalo nepropitivanje ishoda kako na političkom, tako i na ekonomskom tržištu. Drugo razdoblje, od 2000. do 2013., obuhvaća period velikog konsenzusa između političkih elita i jasan demokratski iskorak hrvatskog društva, ali i po ekonomiju loše stvari koje su se prelijevale s političkog, primjerice, utjecaj koalicijskih vlada i političko-proračunskog ciklusa na svim razinama, na ekonomsko tržište. Plastičan primjer tog razdoblja je narodni kapitalizam utjelovljen u IPO-u INA d.d. i ona famozna rečenica tadašnjeg predsjednika Vlade kako je rast cijena naftnih derivata dobra stvar jer povećava vrijednost vlasnika dionica, odnosno građana koji se, po njemu, paradoksalno bune zbog toga.

Krajem tog razdoblja polako se javljaju i nove interesne skupine, koje uz etablirane, primjerice, udruge poljoprivrednika, ratnih veterana i drugih, na dnevni red stavljaju točke od svog interesa, ekonomske i ne-ekonomske u užem smislu gledanja. Treće razdoblje, 2013. do danas, obilježilo je snažno djelovanje interesnih skupina, kako na političkom, na primjer, istospolni brakovi i konvencija o zaštiti žena od nasilja, tako i na ekonomskom planu, primjerice, uvođenje poreza na nekretnine. Ali naravno, kao i sve interesne skupine, njih zanima samo dobrobit njihovih članova, iako svoju borbu prikazuju kao narodnooslobodilačku, te od njih ni ne treba očekivati više, iako zauzimaju većinu javnog prostora s temama koje nisu vezane uz zaostajanje Hrvatske.

Ovdje dolazimo i do drugog razloga, a koji je vezan uz ideologiju i ekonomiju. Naime, uporno etiketiranje sukoba po raznim osnovama unutar društva, koji su normalni i očekivani, kao ideološke, čime ih se želi etiketirati kao probleme nižeg reda važnosti, ima jednu lošu posljedicu. Time se progurao stav da je ekonomija iznad ideoloških rasprava. To ne može biti dalje od istine jer je ekonomija dio društvenih znanosti i ona je sve osim vrijednosno neutralne discipline.

Naposljetku, sve javne politike, od zdravstvene, obrazovne pa do ekonomske, su vrijednosno jasno određene i posljedica su konflikta i postignutog dogovora između zainteresiranih sudionika. Zanemarivanje toga ima jasnu posljedicu: građanima se serviraju određeni programi i rješenja kao da ne postoje alternative i na taj se način odmah u startu dokida mogućnost rasprave i zainteresiranosti od strane građana. Dodatno, oni sve više odustaju od sudjelovanja u izborima ili se okreću tzv. protestnim pokretima i strankama (polit-ekonomska literatura to označava kao ekspresivno glasanje, slično navijanju na nogometnim stadionima). Ako ekonomiju preselite isključivo u sferu tehnokratskog odlučivanja, građani će konflikt pronaći u drugim sferama svog identiteta. Vjerujem da se slažemo da su ekonomski ipak važniji od svih ostalih.

TELEGRAM: Koliko je realno i što bi za državni proračun, ali i za cijelo društvo, značilo smanjenje PDV-a koje najavljuje premijer Andrej Plenković? Mnogi smatraju da bi bilo učinkovitije smanjiti poreze koji opterećuju rad, a ne PDV?

MAČKIĆ: Koliko je to realno zaista je teško reći, jer zavisi od pritisaka interesnih skupina i javnog mijenja koje (ne)će uspjeti okrenuti na svoju stranu. Prisjetimo se samo slučaja poreza na nekretnine. U ovom slučaju već se javljaju glasnici prvog proljeća s porukama da je potrebno smanjiti progresiju unutar sustava poreza na dohodak i/ili ukinuti neke doprinose, te da izvoznici od toga nemaju koristi i da to treba jednostavno ostaviti na miru. Na razini projekcija prihoda državnog proračuna 2018. riječ je o smanjenju prihoda u visini od otprilike 2 milijarde kuna. Tu se onda otvara pitanje kako taj manjak nadoknaditi uzevši u obzir strategiju smanjivanja javnog duga. Tri su opcije: širiti poreznu bazu, povećati poreznu progresiju ili ne dirati ništa i nadati se da će porezni prihodi sljedeće godine to nadoknaditi zbog rasta ekonomske aktivnosti.

TELEGRAM: A ako ne dođe do značajnijeg rasta ekonomskih aktivnosti?

MAČKIĆ: Onda će se odustati od smanjenja javnog duga, jer nam je rashodna strana proračuna prilično kruta, a sad smo je i dodatno opteretili vojnim i izdacima određenim privilegiranim skupinama u društvu. Naš porezni sustav je potrošni, tj. dok nam prihodna strana proračuna zavisi od faze poslovnog ciklusa u kojoj se nalazimo (a sad je povoljna pa potrošnja i prihodi od poreza rastu) rashodna nije, i to je problem koji vreba iza ugla. Svaka promjena unutar strukture oporezivanja (npr. pomak od potrošnom prema dohodovnom poreznom sustavu) znači određenu preraspodjelu i pobunu organiziranih i responzivnih interesnih skupina. Vezano uz PDV i najavljene efekte tu imamo dvije stvari. Prvo je takozvani efekt zupčanika prema kojem su cijene jako neelastične prema dolje. Drugo, iskustvo sa smanjenjem PDV-a ugostiteljima.

Posljedično, možemo reći kako će najvjerojatnije smanjenje PDV-a će završiti u rukama poslodavaca u obliku veće marže. Može i želi li tu država jače intervenirati – na primjer kroz obvezu isticanja starih i novih cijena određeni vremenski period – ne znam… Bitno je međutim imati jednu stvar na umu, a koja se zaboravlja u svim tim raspravama, još od prve parametarske izmjene u sklopu poreza na dohodak ministra Lalovca – građanima je najvažniji iznos raspoloživog dohotka. A on ne zavisi samo od poreza, već i od državnih transfera, monetarnih i nemonetarnih. Tržišna situacija je uvijek ciklična i sad smo u situaciji da se poslodavci bore za radnike i spremni su im ponuditi i više plaće i beneficije, ali država je ta koja mora uvijek djelovati kontra-ciklično i biti sidro stabilnosti. U teoriji je to jasno, ali Hrvatska se nažalost uvijek ponaša kao loš đak.

TELEGRAM: Predsjednica države i premijer natječu se tko će predložiti više mjera da se zaustaviti odlazak mladih ljudi u inozemstvo. No, može li se parcijalnim i palijativnim mjerama riješiti problemi sustavu i njegova funkcioniranja, odnosno može li uopće nešto po tom pitanju učiniti Vlada Andreja Plenkovića koja ima vrlo tanku većinu u Saboru?

MAČKIĆ: Naravno da ne. Parcijalne mjere nikad nisu rješenje, a za sveobuhvatne reforme treba vam politička stabilnost. Alternativu stabilnosti predstavlja polit-ekonomski model rata iscrpljivanja prema kojem se u jednom trenutku kao društvo osvijestimo da odgađanje reformi donosi više štete od provođenja same reforme, koja uvijek donosi kratkoročne gubitke, ali dugoročne dobiti, i u konačnici krenemo nešto mijenjati. Ali dozvolite mi da istaknem jednu važnu stvar: emigracija i demografsko stanje su izvedeni problemi. To nije problem prvog reda, niti ga je moguće riješiti u kratkom roku.

Ova čitava halabuka koja se diže u zadnje vrijeme ili je krajnje licemjerna ili potpuno promašena. Demografski problemi Hrvatske datiraju još iz ’90-ih, dakle prisutni su već 20-ak godina i zaista mi nije jasno u čemu je onda sad problem. Dodatno, ulaskom u EU građani Hrvatske su stekli, u većini zemalja članica, slobodu kretanja i zapošljavanja. Sukladno tome, građani Hrvatske preselit će se, zaposliti i nastaviti svoj život, u onim dijelovima EU u kojima postoji potražnja za radom, a gdje oni mogu ponuditi traženu kombinaciju znanja i vještina. Svi mi, građani i radnici, želimo isto: živjeti i raditi u društvu koje nagrađuje rad i trud, te koje vam nudi optimalnu količinu javnih dobara i usluga za iznos poreza koje plaćate.

Tu nema nikakve velike mudrosti: kvaliteta života djeluje kao magnet koji privlači ljude određeni prostor. Odgovornost je političkih elita u Hrvatskoj stvoriti takvo institucionalno okruženje koje će poduzetnicima stvarati poticaje za produktivnim aktivnostima i ograničenja neproduktivnim i destruktivnim aktivnostima. Na taj će se način stimulirati potražnja za radnim mjestima u Hrvatskoj i osigurati kvaliteta života kako za trenutne generacije, tako i za buduće. U to se uklapa i vaše pitanje o nedostatku meritokracije prilikom napredovanja, kao i ortačkim mrežama prilikom zapošljavanja. Bez rješavanja institucionalnog, demokratskog i poduzetničkog deficita pitanja emigracije i negativnog demografskog prirasta potpuno su promašena. Sve što znamo iz literature sugerira da su te promjene inkrementalne i dugotrajne, a sve što znamo iz vlastitog iskustva u Hrvatskoj, sugerira da su promjene sub-optimalne i zakašnjele. Iz svega toga slijedi zaključak da je u kratkom roku, jednom političkom mandatu, primjerice, gotovo nemoguće išta promijeniti, pogotovo ako se adresiraju pogrešne stvari. Naravno, u kratkom roku je opcija uvijek imigracija, ali o njoj se ozbiljno niti ne raspravlja, a čini se da ni nema ljudi koji stoje u redu i čekaju ulazak u Hrvatsku. Nažalost, i prvo i drugo je razlog za zabrinutost.

TELEGRAM: Država je 100 postotni vlasnik oko 830 poduzeća, u većinskom je vlasništvu još 191 tvrtke, dok je manjinski vlasnik u 589 tvrtki. S obzirom da su istraživanja pokazala da su tvrtke u vlasništvu države oko 30 posto manje učinkovite od privatnih kompanija, a da su u njima plaće veće u za 40 posto od prosjeka u privatnim tvrtkama, nije li taj golemi državni sektor jedan od većih društvenih i ekonomskih problema?

MAČKIĆ: Veći problem od veličine države je njezina neefikasnost. Ali i tome ima lijeka, treba inzistirati na transparentnosti. Od proračunske transparentnosti na svim razinama, do transparentnosti prilikom donošenja odluka u javnom i državnom sektoru. Zatim, potrebno je vidjeti koji su to sektori u kojima je opravdano imati vlasnički udio države, primjerice, infrastruktura, strateške industrije, te onda adresirati i proces pregovaranja oko visina plaća u javnim poduzećima. I konačno to razriješiti kako se ne bi vukli repovi koji opterećuju sindikate u javnom i državnom sektoru prilikom njihovih pregovora s državom.

Vjerujem da transparentnost može velik dio stvari pozitivno razriješiti za sve dionike, te čak i uspješno adresirati problem takozvane x-neefikasnosti ili kako su to određene interesne skupine brendirale – slučaj uhljeba, koji je nota bene prisutan i u privatnom sektoru u velikim poduzećima jer osim o vlasništvu ovisi i o veličini organizacije. Na drugi dio vašeg pitanja mogu odgovoriti očekivano s ne, jer je evidentno da mi kao društvo jednostavno nemamo endogeni kapacitet reformirati se sami i na taj način izaći iz sub-optimalne ravnoteže.

TELEGRAM: Jesu li milijarde dolare koje dolaze od turizma i doznaka radnika u inozemstvu, kojima se spašava državni proračun, omogućile svim vladama do sada da bez većih posljedica izbjegavaju provesti ozbiljnije reforme?

MAČKIĆ: Da, složio bih se s vama oko te konstatacije. Nastavno na prošli odgovor, dok taj proces bude neometano tekao nikakve endogene reforme neće biti moguće. U polit-ekonomskoj literaturi postoji jedna zanimljiva podjela društva na četiri skupine: centralnu, političke elite, organiziranu interesnu skupinu, na primjer, udruge poslodavaca i sindikati, neorganiziranu, ali responzivnu interesnu skupinu, poljoprivrednici, ratni veterani, te inertnu skupinu birača.

Da bi donijeli odluku, potrebno je samo da se prve tri dogovore i ako se one dogovore na način da je to njima u interesu, taj će se dogovor održavati čak i po cijenu dugogodišnjeg zaostajanja kompletne ekonomije i društva. Jednostavno pobjednici uspješno blokiraju reformske pokušaje jer ex antene možete identificirati pobjednike od reforme, pa je onda racionalno ne narušavati trenutnu ravnotežu. Ali potrebno je iznova upozoriti da je već sad udio turizma u BDP-u alarmantno visok i da smo previše ovisni o prihodima u turizmu, PDV-u uslijed potrošnje u ljetnim mjesecima, te da je riječ o rentnoj industriji koja jednostavno ni ne treba značajnu ulogu države i društva. Kao što posljedično tome ne treba u znatnijoj mjeri visoko-obrazovanu radnu snagu.

TELEGRAM: Neće li najavljena mirovinska reforma biti prelijevanje iz šupljeg u prazno, budući da je problem u tome što je previše umirovljenika koji nisu ni približno odradili puni radni staž, što je prevelik broj onih koji su uživali brojne privilegije pri odlasku u mirovinu. S tim se mirovinska reforma ne bavi pa je jasno da je riječ o zahvatima koji neće riješiti srž problema?

MAČKIĆ: Točno, nažalost dobna struktura naših umirovljenika ukazuje na to da je znatan dio njih još uvijek u radno sposobnoj dobi, te da su radničke mirovine, koje su većinom zarađene i radnici su odlazili sukladno važećim propisima i odrađenom radnom stažu u mirovinu, više od dva puta manje od mirovina ratnih veterana. Ništa od toga nije adresirano ovom reformom, bar ne u ovoj inicijalnoj fazi. Kao što smo vidjeli u prijedlogu reforme ministra Pavića, predlaže se kasniji odlazak u mirovinu za trenutne radnike, kao i jednaka životna dob za starosnu mirovinu za muškarce i žene, koja je problematična ne samo zbog specifične uloge žena u našem društvu, nego i zbog jaza u plaći između muškaraca i žena. Posebno je zabrinjavajuća najava da će se umirovljenici vraćati u 1. stup ako žele dodatak od 27 posto.

To za sobom povlači niz pitanja: ako ćemo isplaćivati opet mirovine iz sustava generacijske solidarnosti, zašto smo uopće i reformirali mirovinski sustav? Znamo da niska stopa zamjene i stopa ovisnosti ne mogu osigurati optimalno dugoročno funkcioniranje sustava generacijske solidarnosti, pa koliko onda umirovljenika ostaje u 2. stupu? Tko su oni i koliko im iznose plaće i mirovine? Kako su funkcionirali mirovinski fondovi da smo se doveli u tu situaciju? Zašto ne donesemo odluku po kojoj se sve privilegirane mirovine isplaćuju izravno iz proračuna i njihova visina zavisi o proračunskog stanja, te na taj način rasteretimo HZMO i pomognemo u tranzicijskim troškovima trenutnog mirovinskog sustava?

TELEGRAM: Vlada se hvali nekim makroekonomskim uspjesima, konsolidacijom javnih financija i smanjenjem javnog duga, međutim ništa se od toga ne osjeća na rastu standardu većine građana. Zašto Vlada umjesto da smanjuje opterećenje za poduzetnike i zaposlenike, troši novac na kupnju vojnih zrakoplova ili dijeljenje beneficija pojedinim interesnim skupinama?

MAČKIĆ: Osigurava političku ravnotežu, odnosno srednjoročno dovodi fiskalnu poziciju Hrvatske u opasnost svojim kratkovidnim potezima. U literaturi postoji nešto što se zove Buchanan-Wagnerova hipoteza, koja ukratko kaže da se u demokracijama može očekivati da će se političari ponašati kao oportunisti i koristiti proračunsku politiku kao instrument osiguranja od gubitka izbora. Nažalost, ministar financija nije drugi najmoćniji član vlade i onda imamo situaciju kojoj svjedočimo. Njegovi potezi na rashodnoj strani proračuna zaista izazivaju zabrinutost u pogledu stanja strukturnog proračuna. Koliko iznose multiplikativni efekti kupovine vojnih zrakoplova? Ne znamo, ali znamo iskustva afričkih zemalja i drugih zemalja u razvoju koja su trošila proračunska sredstva na vojnu industriju i kakve je to efekte imalo na ekonomski rast. Efekte beneficija već osjećamo neko vrijeme, a čini se da je i to tek početak ako to sagledamo u kontekstu najavljenih reformi ministra Pavića.

TELEGRAM: Zašto u nas niti jedna vlada ne želi ili ne može uvesti porez na nekretnine, koji je jedan od temelja porezne politike u Europi i svijetu?

MAČKIĆ: Ako želi onda to i može napraviti jer vlada jedina ima monopol na legalnu upotrebu sile. Ovdje je samo stvar u uspješnom pritisku određenih interesnih skupina koje su očito dosad uspješno lobirale da se odustane od uvođenja tog poreza i poprilične šlampavosti ministarstva financija u pripremi i komunikacijskih nejasnoća u prezentiranju tog prijedloga. Velika većina ekonomista u Hrvatskoj pozdravila je najavu uvođenja poreza na nekretnine jer on između ostalog osigurava i efikasnost i pravednost.

TELEGRAM: Nije li za antireformsko ozračje odgovorna i većina građana, a ne samo političke elite. Naime, većina građana žestoko se protivi bilo kakvim reformama te odbija svaku pomisao za nekim radikalnijim promjenama. Pa upravo najveći dio javnosti protestira kad netko spomene, primjerice, mogućnost uvođenje poreza na nekretnine, djelomičnu privatizaciju u zdravstvu, ukidanja bezbrojnih neopravdanih beneficija pojedinim društvenim slojevima…

MAČKIĆ: Vjerujem da su najodgovornije one tri skupine, koje su i dominantne prilikom donošenja odluka. Većina građana ima negativna iskustva s velikim reformama s kraja ’80-ih i početka ’90-ih kad, kao društvo, nismo na odgovarajući način refundirali gubitnike reformi, te propustili osigurati ravnotežu između tržišne transformacije i socijalne kohezije. Tome treba dodati i da su građani većinom inertni, te sukladno nalazima teorije javnog izbora nemaju vremena ili interesa svakodnevno pratiti sve informacije te stoga koriste razne prečice prilikom donošenja vlastitih stavova o tim pitanjima: ideološke naočale, otvorenost lobističkim naporima određenih interesnih skupina… sve te stvari naravno vidimo i u hrvatskom društvu…

TELEGRAM: Koliko su zapravo političari u nas kompetentni za obavljanje državničkih poslova, koliko su obrazovani da budu, primjerice, ministri? U svijetu postoje posebni fakulteti koji pripremaju za zvanje političara, a kad političari u inozemstvu završe svojim mandatima bez problema nalaze posao jer se privatni sektor otima za njima zbog njihove stručnosti i iskustva. U nas je međutim situacija obrnuta, političari se grčevito drže svojih funkcija jer gubitkom ili završetkom mandata teško, zbog svoje nestručnosti, nalaze posao.

MAČKIĆ: Točno, ali to je kvaka 22. Ako želimo takve političare kao primjerice u Francuskoj, onda se moramo složiti i da ćemo imati regulatornu državu na znatno višoj razini od one koju imamo sada.

TELEGRAM: Zašto za razliku od mnogih upozoravate da nije problem samo u broju nezaposlenih, već još i više u broju zaposlenih?

MAČKIĆ: To je evidentno kad vidite problem mirovinskog osiguranja. Ali krenimo redom. Prvi problem sa stopom nezaposlenosti je da se s njom može manipulirati jer raznim pravnim dokumentima možete regulirati tko je nezaposlena osoba. Ako se, na primjer, ne javite tri puta na HZZ-o i brisani ste s liste što automatski znači da je stopa nezaposlenosti niža. S druge strane stopa zaposlenosti je čvrst podatak jer država zna s koliko radno aktivnog stanovništva od 15 do 65 godina, raspolaže, zahvaljujući matičnom uredu, a i sama poduzeća prijavljuju broj zaposlenika mjesečno tijelima državne uprave. Jednostavno, ona nam daje bolji i potpuniji prikaz stanja na tržištu rada. Sljedeći razlog zašto je stopa zaposlenosti važna jest zbog činjenice da zaposlene osobe plaćaju poreze i doprinose i na taj način aktivno i pozitivno pridonose održavanju socijalne države i proračunske ravnoteže. Najbolja socijalna politika je politika zaposlenosti. Zadnji razlog je utjecaj na indikatore povjerenja o kojima ovise investicije. Naime, nerijetke su situacije takozvanog jobless-growth-a, a da bi investitori bili spremni ulagati u proširenje proizvodnih kapaciteta oni moraju biti sigurni u višu razinu potražnje u budućnosti. Jedini siguran i održivi način za to je rast zaposlenosti sektora stanovništva.

TELEGRAM: Zbog čega smo došli u paradoksalnu situaciju da imamo veliku nezaposlenost, a da istodobno manjka radne snage u, primjerice, građevinarstvu, poljoprivredi, turizmu, pa svake godine moramo uvoziti sve više radnika iz inozemstva?

MAČKIĆ: Imamo takozvani miss-match na tržištu radne snage. Ljudi koji su nezaposleni ne barataju vještinama i znanjima koje ih čine uposlivima, plus prisutan je i efekt odljeva radnika koji su bili zaposleni u tim djelatnostima, a sad su otišli u druge zemlje članice EU zbog boljih radnih uvjeta i uređenijeg društva. Sad kad su poslodavci suočeni s manjkom radne snage, vjerujem da će se potruditi ponuditi konkurentnije pakete potencijalnim radnicima, više plaće, ali što je možda i još važnije isplatu cjelokupnog iznosa plaća preko računa.