Znamo se jer je nekad radio na Radio Senju, ali površno. Zove se Vlatko Domines Peter, otac je dvaju sinova koji studiraju u Zagrebu i Zadru, dragovoljac je Domovinskog rata i poručnik HV-a. Javio mi se.

Čovjek-slučaj ili grad-slučaj

I tako smo jučer uz kavu krenuli raspredati o tome je li on čovjek-slučaj ili je Senj grad-slučaj. Ili je problem između njega i Senja naprosto u skučenom obrascu “maloga mista” gdje po definiciji nije uputno iskakati sa svojim mišljenjima, ponajmanje kontra političke vlasti, o kojoj ovisi hoćeš li dobiti posao u državnoj službi i sve drugo što ti u životu može zatrebati. A Vlatko nije netko tko će kalkulirati i mjerkati kako da se bolje proda u okruženju gdje je, s jednim prekidom, na vlasti 30 godina HDZ. Ne da mu se to.

Odabrao je biti bijela vrana iliti crna ovca. To ponekad ne bude ugodno. Nije bilo ni za vrijeme Jugoslavije, a nije ni sad. Jer, kaže, HDZ je postao navlas isti kao ona Partija. Braniteljske udruge ponašaju se kao SUBNOR. A Crkva je preuzela ulogu Centralnog komiteta. U takvom okviru, a on jače stiska u malim mjestima, masi je jasno kako se treba vladati, čemu pljeskati i koje parole izvikivati. A ljudima koji se u tome loše osjećaju jasno je da im nema druge nego se držati po strani jer je to jedini način da sačuvaš integritet.

Kako se prijavio u dragovoljce

Vlatko nije politički angažiran od 2000., kad je bio ušao u HDZ pa mu je za dvije i pol godine bilo dosta i previše. U Jugi nije htio u SK i zato mu je izmakla stipendija Titovog fonda. Uspio se izvući i od služenja vojnog roka u karlovačkoj kasarni pa se malo teže i zaposlio, ali 1985. je ipak dobio mjesto u Muzeju Grada Senja.

“To ti govorim da bude jasno”, kaže Vlatko, “da ja ne glorificiram ni bivši sistem. U doba te moje mladosti mi smo se sprdali s tim starim borcima s brčićima koji su nas dolazili daviti sa Sutjeskom i Neretvom, a nas su zanimali glazba, putovanja po svijetu, zafrkancija na karnevalima i Zapad”.

Kad je počinjao rat, Vlatko kaže da ga je “obuzelo hrvatovanje”, među prvima je na balkon izvjesio hrvatsku zastavu. Otac koji je cijeli život bio katolik, nije bio u Partiji i išao je u crkvu (“nitko mu nikad nije branio”), rekao mu je na to da se u životu treba kloniti svake euforije. Vlatko se prijavio u dragovoljce.

Rat iz prve ruke

U ratnoj uniformi proveo je više godina. Prvo dvije godine u protuzrakoplovnoj obrani u Prizni, pa u Puli. Zatim kao pripadnik Senjske bojne 133. domobranske pukovnije na ličkom bojištu, a u Oluji u Zalužnici kod Otočca. U svojoj jedinici bio je pomoćnik zapovjednika za informativno političko djelovanje, ono što se nekad zvalo političkim komesarom.

“Ja sam osjetio rat iz prve ruke”, mirno priča Vlatko. “I mrtvace, i jezivi miris zapaljenih tijela, i fijuk mine koja je pala kolegi među noge, i ljude bez glave, i krvave ruke, i sve te užase”. Njegov je zadatak, kao IPD-ovca, bio ići u kuće stradalih boraca kako bi službeno obavijestio obitelji da im je poginuo sin. U Oluji su ostali bez osam suboraca samo iz Senja, 40 je bilo ranjeno. “Imali smo dvadesetak zarobljenika, za njih sam ja bio odgovoran. Zapovijed je bila: bez odmazde. Sklonili smo ih na sigurno”.

“I sada mene vrijeđaju dezerteri iz Oluje, pa znam točno koji su”, kaže Vlatko. “Takvi meni određuju mjeru hrvatstva. Pa to je da ti pamet stane”.

Kako se zamjerio političkim gazdama

Nakon Oluje, u jesen 1995., bivši Vlatkov gimnazijski razrednik, koji je sada bio saborski zastupnik HDZ-a, pozvao ga je da pokrene lokalni radio. “Tako sam ja postao prvi direktor i glavni urednik Radija Senj”, priča Vlatko. No, kako je vrijeme prolazilo, “a ja baš nisam tip veži konja gdje ti gazda kaže”, počele su trzavice. Političkim gazdama radija nije se sviđalo što objavljuje satirične priloge u senjskom humorističkom listu Metla i škavacera, u kome je bilo ruganja i vlastima i opoziciji, desnima i lijevima.

A još manje to što je Vlatko na Radiju Senj reklamirao Feral Tribune, od koga se Tuđmanovoj vlasti dizala kosa na glavi. Napokon su ga 2001. smijenili i prebacili na mjesto voditelja. Izdržao je pritiske još četiri godine pa je 2005. odlučio uzeti braniteljsku mirovinu i maknuti se.

Metla i škavacera, kaže, i danas izlazi, ali kao da su uškopljeni. Paze da ne pređu granicu i da se ne zamjere politici. Pa uvijek malo prikoče. A kad je tako, onda nema humora. Oprez ubija humor. Humor mora ljutiti moćnike. Inače čemu? Da ismijavamo bakice na tržnici?

Ološ u prvim redovima

Vlatko kaže kako su se u tom zagušljivom senjskom jednoumlju – u kome se već pred kraj srednje škole najviše isplati upisati u Mladež HDZ-a – pametni, pristojni i normalni Senjani jednostavno povukli. Drže se po strani, rezervirano, i šute. Ološ je stao u prve redove, politička mreža je snažna, i ljudima je valjda lakše izbjeći konfrontacije nego stalno doživljavati napade i prijetnje.

Raduje ga što se prije ovih lokalnih izbora u gradu pojavila lista mladih pod imenom Čuvajmo Senj. “Nažalost”, kaže Vlatko, “uspjeli su dobiti samo jednog vijećnika. Ali i to je bilo svjetsko čudo jer je HDZ protiv njih vodio upravo stravičnu difamacijsku kampanju”.

Pa i meni dobronamjerni ljudi često savjetuju da se “smirim”, da ne kritiziram, da se ne suprotstavljam, odmahuje Vlatko. “Kažu mi pa što tebi to treba? Imaš penziju, ostavi se krive Drine. Pa ispada da je moja krivica što, eto, provociram. Možda su oni i u pravu. Možda bih trebao živjeti život veterana. Ali ne mogu ja u taj kalup”.

‘Zar im nije žao svih tih ljudi koji su poginuli u ratu?’

“Pa se na koncu pitam”, nastavlja Vlatko, “zar im nije žao svih tih ljudi koji su poginuli u ratu? A ni jedan od mojih suboraca ne bi bio za ovo. Milijun posto, ne bi. Svi su imali ideju da napravimo bolje društvo, nije obrana od agresije bila jedini motiv. Nego da se izgradi zemlja slobode, suradnje i znanja, bez ove korupcije i klijentelizma, bez ove nove dogme koja je samo uskočila na mjesto one nekadašnje.

Sigurno ne da direktorica senjskog muzeja mora pitati sada pokojnog biskupa Bogovića smije li postaviti izložbu. I sigurno ne da se više nigdje ne smije spomenuti da su Senj u onom ratu oslobodili partizani”, govori.

Zašto iz Senja ne odlazi

“A o ovima koji meni prijete”, kaže, “mogao bih napisati povijesnu knjigu, znam im djedove, očeve, obitelji. Jedni su ratni dezerteri, drugi bivši omladinski funkcioneri i pitomci Škole rezervnih oficira JNA u Bileći koji su sada pravovjerni HDZ-ovci i veliki vjernici. Treći su ridikuli koji po Senju hodaju u šinjelima ili potomci bivšeg komandira milicije. Četvrti bivši komunisti koji sada glorificiraju NDH. A peti su naprosto ništarije. Jedni peru savjest, drugi su račundžije koje su dešifrirale poželjan obrazac ponašanja i kopiraju ga jer im to ide u plus.

Pitam Vlatka je li mu palo na pamet da ode iz Senja. On kaže da je u Senju lijepo. “Volim more i brda, volim naš jezik koji nestaje, našu povijest, taj senjski humor koji ponekad štipa ali nije zao. Imam barku. Odem na more. Ostajem”.

Udruge kao glasačka mašina HDZ-a

Je li član Hvidre? Nije. Ne dopada mu se to pa neće, ni predsjednik Đakić, ni ovi oko njega. Kaže da je prije par godine postao član tada novoosnovane udruge branitelja Senja Uskok, ali je i nju napustio premda su mu nudili mjesto tajnika.

“Izašao sam kad su bili izbori za EU parlament i kad me nazvao predsjednik moje udruge da mi kaže da trebam glasati i da bi bilo dobro da glasam za Dubravku Šuicu. Rekao sam da ne bi za nju ni lud i da me više nikad ne zove”. Priča mi da je u Senju upravo registrirana još jedna braniteljska udruga. Trideset godina nakon rata? Da. I može to? Može.

”Udruge se osnivaju kao glasačka mašina HDZ-a, zato ih i ima ohoho preko tisuću”, kaže Vlatko. “Onda dobiješ novac iz proračuna. Preko njih se ljudi mogu kontrolirati i manipulirati. To je kvaka. S obje strane interes. A onda rade kao komemorativna društva. Idu na groblja, stave vijenac, zapale svijeće i objave to na Fejsu. Pa kakvog to ima smisla?”

‘Mi slavimo smrt. A treba slaviti život’

Kad sam bio u toj udruzi iz koje sam izašao, priča Vlatko, pitao sam kolege zašto smo mi tu? Za komemoracije? Jesmo se mi okupili radi mrtvih ili radi živih? Mrtvima svaka čast, ali daj da sad pomažemo ljudima koji su u ovih 30 godina postali stari, tužni i bolesni. Njima treba naša pomoć. Živima. Daj da pogledamo možemo li mladima nešto dati i što je to.

Pa o tome govori Dežulović. Vukovar ne smije biti grobnica jer ljudi koji tamo leže u grobovima dali su život za život. Mi slavimo smrt. A treba slaviti život. Vjerovao sam da je to završilo u prošlom sistemu. Neka me se krivo ne shvati, nemam ja ništa protiv Neretve i Sutjeske, mislim da su to bile važne i teške bitke, velike bitke, da je trebalo pobijediti Hitlera, Mussolinija, ustaše i četnike i da to nije bilo lako. I Domovinski rat je bio težak, krvav i presudan. Ali dosta. Pa ja imam dva sina, mlade momke u dvadesetima. Otvorimo njima vrata i ne vraćajmo ih stalno u kolone mrtvaca.