Ovaj #MeToo sad je stvarno zakotrljao stvari. Stručnjakinje na Telegramu: 'Uskoro ćemo vidjeti još veće razmjere'
Ana Pecotić, Neva Tolle i Josipa Tukara Komljnović analiziraju balkanski #MeToo pokret i objašnjavaju njegovu važnost
Nakon istupa 26-godišnje beogradske glumice Milene Radulović koja je prije nekoliko dana optužila srpskog profesora i redatelja Miroslava Miku Aleksića za silovanje, diljem Balkana proširio se #MeToo pokret. Na Facebooku se pojavila grupa podrške Nisam tražila koja je u svega nekoliko sati postala mjesto brojnih mučnih priča glumica iz regije koje su pretrpjele seksualno zlostavljanje.
Cijela se priča ozbiljno zakotrljala, Aleksiću je u srijedu određen pritvor od mjesec dana, a uskoro je, između ostalih, reagirala i dekanica zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti Franka Perković Gamulin. Osnovala je povjerenstvo i pozvala sve studentice i alumne da joj pomognu utvrditi činjenice o slučajevima zlostavljanja na Akademiji. U manje od 24 sata zaprimili su više od deset prijava za seksualno zlostavljanje. Neki od profesora za koje su stigle prijave još uvijek rade na ADU.
O cijeloj ovoj inicijativi razgovarali smo s aktivistkinjama za ženska prava; Anom Pecotić iz inicijative Spasi me, Josipom Tukarom Komljenović iz Ženske sobe i Nevom Tolle iz Autonomne ženske kuće.
Gotovo svaka žena doživjela je neki oblik seksualnog uznemiravanja
Ana Pecotić ostala je, kaže, zgrožena nakon što je pročitala svjedočanstva žena iz grupe. “Iskreno, došla mi je muka. Od početka tjedna sam u razgovoru s prijateljicama i čitam komentare ispod tih priča i u principu mislim da seksualno uznemiravanje žena nije iznimka nego pravilo. Vjerujem da je gotovo svaka žena nekada u životu doživjela neku vrstu seksualnog uznemiravanja, ali da to možda nije prepoznala”, govori Pecotić.
Ova je inicijativa, kaže, jako važna i svjesna je da je ženama teško govoriti o tome. “No, ako te žene imaju psihološki suport da se nose s negativnim komentarima kojih će zasigurno biti to može biti i jako oslobađajuće”. Ključno je, naglašava, da svaka prijava, kada se utvrdi odgovornost, mora rezultirati adekvatnom kaznom. “Sad je sve na pravosuđu zemalja iz kojih se javljaju te žene jer ako čovjek ne bude adekvatno kažnjen to obeshrabruje sve druge žene da prijave nasilje ili uznemiravanje”, govori.
Cijela ova priča, nada se Pecotić, mogla bi se izroditi u nešto dobro. “Neki veliki autoriteti bi mogli biti prokazani. Mi smo malene zemlje i kad netko piše o profesoru na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu ili Zagrebu koji predaje određeni predmet brzo će se ustvrditi tko je to. I ovo je prilika da demistificiramo i maknemo neke ljude s pozicija na kojima ne bi trebali biti”, govori.
Ženama treba mnogo vremena da progovore o seksualnom nasilju
Najveći problem je, nastavlja Pecotić, što ljudi ne shvaćaju da ženama koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja treba mnogo vremena da progovore i to koriste kao argument da ospore njihovu priču.
“Posebno kad se radi o nekim javnim zanimanjima. Čujete komentare tipa ‘bio joj je dobar dok je dobivala uloge i baš je sad odlučila progovoriti’ . Ljudi misle da je nasilje rezervirano za siromašne, za niske slojeve društva, pa nekima nije bilo jasno zašto je Salma Hayek šutjela i bila žrtva. Nije im jasno da nad svakim moćnim stoji netko još moćniji, da je netko jači od Salme Hayek, a to je u datom trenutku bio Harvey Weinstein koji ju je zlostavljao”.
Pecotić je mišljenja da hrvatsko društvo ne ide u dobrom smjeru i da tu ima još puno za napraviti po pitanju prava žena. “Sve su jači ti konzervativni krugovi koji ne žele da žena bude ravnopravna muškarcu i nisam sigurna kakva nam je perspektiva kao državi. No, ovo je regionalni problem i ovo što se sada događa je balkanski MeToo. Koliko znamo, Srbija bolje štiti žrtve nasilja u obitelji od Hrvatske, a BIH lošije. Vidjet ćemo kako će se sve razvijati”.
Možda ovaj pokret pokrene i promjenu zakona
Josipa Tukara Komljenović iz Ženske sobe mišljenja je da je istup Milene Radulović i ostalih djevojaka koje su stale uz nju i koje sada iznose u javnost svoje priče izuzetno hrabar i dragocjen čin. Nada se da ova inicijativa i otvaranje ove tematike može biti korak naprijed. “Prije deset godina smo o problematici seksualnog nasilja odmahivali rukom, a danas se o tome otvoreno priča. Do sada smo vidjeli da neke slične inicijative poput Spasi me i inicijativa Žene u javnom prostoru mogu donijeti neke pomake po pitanju prevencije i ukazivanje na problem u društvu”, govori Komljenović.
Ova inicijativa, vjeruje, može dovesti i do promjene u hrvatskom zakonu. Seksualno uznemiravanje trenutno se u našem zakonu, objašnjava, pokreće po privatnoj tužbi, dakle ne pokreće je državno odvjetništvo i ona ide na teret osobe koja je doživjela seksualno uznemiravanje.
“Bilo bi odlično da se u tom pogledu dogodi promjena i da to postane državno gonjeno kazneno djelo, a bilo bi dobro i da se povećaju kazne kako su se povećale i za silovanje. Nekada je, naglašava, minimalna kazna za silovanje bila godina dana, ali je prošle godine podignuta na tri godine”, objašnjava Komljenović i dodaje kako bi država trebala raditi i na obaveznim prevencijskim programima protiv seksualnog nasilja i uznemiravanja. “No, sve to su za sada samo neka naša maštanja, ali to bi se iz ovog svega možda moglo izroditi”, optimistična je Komljenović.
Na jedno prijavljeno postoji petnaestak neprijavljenih silovanja
Postotak žrtava koje prijavljuju svoje počinitelje u Hrvatskoj je, govori, vrlo mali. Godišnje se prijavi oko osamdeset silovanja, ali stvarni broj je mnogo veći. Jedno istraživanje koje su provodile ženske feminističke organizacije pokazuje da na jedno prijavljeno silovanje postoji još 15-ak neprijavljenih.
“Preko 90 posto žrtava nikada niti ne kaže nekome što su doživjele. I to je zato što se žene prilikom prijave za seksualno nasilje susreću i sa sekundarnom viktimizacijom”, objašnjava aktivistkinja i dodaje kako žrtve u tim osjetljivim trenucima uglavnom prolaze kroz neugodna propitkivanja.
Kada bi institucije bile učinkovite, prijava bi bilo više
Drugi problem vidi i u neučinkovitosti institucija. Kada bi one reagirale učinkovito broj prijava bi, mišljenja je Komljenović, bile veće.
“Ne bismo godišnje imali 80 ili 100 silovanja i trinaest prijava za seksualno uznemiravanje, broj bi bio mnogo veći. Naš pravosudni zakonodavni sustav ne šalje dovoljno jaku i jasnu poruku kada žena prijavi seksualno nasilje. Sudski postupak trebao bi biti brz, ne bi trebao trajati godinama, a kazne za počinitelja trebale bi biti adekvatne, a ne minimalne što je do sada najčešće slučaj”, govori Komljenović i dodaje kako se u našem društvu seksualno nasilje ne shvaća ozbiljno.
“I dalje postoji nevjerica da se to događa i onda šokiraju ovakva istupanja u javnost, a nedostaje i prevencije. Djevojčicama se i danas u školama govori da ne oblače majice na bretele, umjesto da dječacima govori da ne diraju cure”, govori Komljenović.
‘Uskoro ćemo vidjeti još veće razmjere ovog problema’
“Vidjela sam grupu i bojim se da ćemo uskoro vidjeti još veće razmjere ovog problema. To je pitanje moći među spolovima i kako živimo u prilično patrijarhalnom društvu u situaciji smo da kada se jave dvije, tri žene koje su preživjele seksualno nasilje ili uznemiravanje vrlo vjerojatno je da će ih uskoro biti čitav niz”, mišljenja je Neva Tolle iz Autonomne ženske kuće.
Ova dugogodišnja aktivistkinja za ženska prava naglašava da to nije sramota tih žena nego je to sramota počinitelja. “Koliko sam vidjela bilo je ovdje priča i nekih djevojaka koje možda još nisu bile punoljetne. Dakle, to je vrlo ozbiljno kazneno djelo seksualnog nasilja koje ostavlja traume”, govori Tolle i nastavlja kako je strašno što se očekuje od žene koja je to doživjela da to odmah prijavi.
“Sustav je dužan imati razumijevanja za visoku traumatizaciju koju žena prolazi. Tek kad ona u sebi to nekako preradi bit će spremna na prijavu i sudski proces. Bitno je da se žene prestanu sramiti kada se to dogodi i da se počinitelja prikuca na zid srama imenom i prezimenom”, govori Tolle.
Bitno je imenovati nasilnike kako bi se zaustavilo nasilje
Ne može, kaže, kalkulirati što će se izroditi iz cijele ove inicijative. “Sve ovisi o tome hoćemo li imati žene koje su to sve preživjele i koje će uspjeti skupiti komad vlastite hrabrosti, pa istupiti imenom i prezimenom” mišljenja je Tolle.
S druge strane, nastavlja, potpuno razumije da se u ovoj priči javilo toliko žena anonimno. “Krenimo od sebe, pitam Vas i pitam sebe kad bi nam se to dogodilo bismo li bile spremne istupiti u javnost? Teško je zahtijevati od žena da ne budu anonimne i ja tu potrebu za anonimnošću potpuno razumijem, ali sve dok su nasilnici anonimni moramo biti svjesni da će se brojka seksualno zlostavljanih žena samo povećavati jer se počinitelja ne može sankcionirati”, govori.
Nešto što se događa u svim branšama
Istup glumice Milene Radulović, Tolle pozdravlja i smatra izuzetno hrabrim potezom jer će se, kaže, najvjerojatnije morati suočavati sa zločestim komentarima. “To su poznate rečenice tipa; ‘Ma tko zna kako je to bilo’, ili ‘Ma, nije li ona njemu ipak dala povoda, pa sada reterira?’.
Nije to, kaže, ništa novo i cijeli svijet ima taj problem. “Također naglašava kako se to događa u svim branšama. “Što je s manekenkama, pjevačicama, znanstvenicama? Nijedna žena niti u jednoj branši nije sigurna od takvih situacija jer se tu radi o pitanju moći među spolovima. I bitno je o tome stalno govoriti”, zaključuje Tolle.