Već dugo, od samog pada Gazde, traje medijsko overdoziranje važnim, nevažnim i bizarnim detaljima o liku i djelu nekad nedodirljivog šefa Agrokora. Svakako se dijelom radi i o bučnom pranju vlastite savjesti, jer se o “najvećem oglašivaču” u mnoštvu medija smjelo pisati samo afirmativno ili još afirmativnije. Na probleme s nelikvidnošću i početke vrzinog kola stvaranja “trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku” ukazivali su izrazito rijetki domaći mediji, koje se rutinski okruživalo općom šutnjom.
Krajnja nepredvidivost
Posljednjih godinu i pol dana, Gazda je na podu i malo tko propušta priliku da ga ritualno šutne, ili složi reality-show prijenos s nevjerojatno uzbudljivom radnjom za koju se da napisati vrlo jezgrovit i krajnje nepredvidiv tok radnje: Čovjeka ukrcali u avion u Londonu, sletio u Zagreb, odveden u Remetinec.
Naravno da je izuzetno bitna stvar za Hrvatsku da će čovjek koji je postao simbolom tranzicijskog kapitalizma u nas sjesti pred domaći sud i imati priliku iznijeti svoju istinu. Jednako kao što je bilo izrazito bitno i da na isto mjesto sjedne bivši premijer, sadašnji gradonačelnik Zagreba, ili, još prije, niz uglednih profesora, gospodarstvenika i drugih nekoć primjernih članova društva.
No news s rotacijskim svjetlima
Problem je u tome što turbo-folk inzistiranje na nevažnim i savršeno no news detaljima vremenom u publike rađa zasićenje. Pa se onda, recimo, u četvrtoj godini suđenja Ivi Sanaderu crtica sa svjedočenja objavi na dnu sedme stranice, ako i tamo, jer, zaboga to više nikoga, makar do presude, ni ne zanima. Predozirali se ljudi i ništa više nakon spektakla s rotacijskim svjetlima nije dovoljno zanimljivo.
Ivica Todorić, glede i unatoč, ima priliku dosadnjikav narodnjak pretvoriti u simfoniju. Samo treba – “propjevati”. Detaljno prepričati sve veze svoje nekad moćne firme (“Kad gazda zakašlje, cijela Vlada traži maramicu”, znali su govoriti njegovi suradnici) s politikom i onim što je Martina Dalić u svom debelo i ne baš pretjerano transparentno sponzoriranom književnom djelu nazvala ortačkim kapitalizmom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zicer u Londonu
Koliko je, međutim, vjerojatno da će Todorić pred sudom udariti na političku klasu u Hrvatskoj, koju čini cijelo mnoštvo ljudi koji su bili u poziciji moći dok je Agrokor bujao ogromno brzinom (doduše, fatalno manjom od brzine duga te firme)? S ove točke u vremenu se to doista ne čini kao preporučljiva oklada.
Ali ima jedna koja je bila čisti zicer – da o tome (i o bilo čemu drugom) sasvim sigurno neće progovoriti na letu London-Zagreb, pod policijskom zaštitom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovaj spektakl s dočekivanjem Todorića zapravo je čisti narodnjak
Turbo-folk inzistiranje na nevažnim i savršeno no-news detaljima vremenom kod publike rađa zasićenje
Posljednjih godinu i pol dana, Gazda je na podu i malo tko propušta priliku da ga ritualno šutne, ili složi reality-show prijenos s nevjerojatno uzbudljivom radnjom za koju se da napisati vrlo jezgrovit i krajnje nepredvidiv tok radnje: Čovjeka ukrcali u avion u Londonu, sletio u Zagreb, odveden u Remetinec
Isprazni spektakl praćenja dogodovština izručenog Ivice Todorića je, zapravo, čisti narodnjak. Dobro ispeglana, naizgled autentična, silikonska turbo-folk predstava pod stroboskopskim svjetlom, poslovično lišena i najmanje natruhe sadržaja.
Već dugo, od samog pada Gazde, traje medijsko overdoziranje važnim, nevažnim i bizarnim detaljima o liku i djelu nekad nedodirljivog šefa Agrokora. Svakako se dijelom radi i o bučnom pranju vlastite savjesti, jer se o “najvećem oglašivaču” u mnoštvu medija smjelo pisati samo afirmativno ili još afirmativnije. Na probleme s nelikvidnošću i početke vrzinog kola stvaranja “trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku” ukazivali su izrazito rijetki domaći mediji, koje se rutinski okruživalo općom šutnjom.
Krajnja nepredvidivost
Posljednjih godinu i pol dana, Gazda je na podu i malo tko propušta priliku da ga ritualno šutne, ili složi reality-show prijenos s nevjerojatno uzbudljivom radnjom za koju se da napisati vrlo jezgrovit i krajnje nepredvidiv tok radnje: Čovjeka ukrcali u avion u Londonu, sletio u Zagreb, odveden u Remetinec.
Naravno da je izuzetno bitna stvar za Hrvatsku da će čovjek koji je postao simbolom tranzicijskog kapitalizma u nas sjesti pred domaći sud i imati priliku iznijeti svoju istinu. Jednako kao što je bilo izrazito bitno i da na isto mjesto sjedne bivši premijer, sadašnji gradonačelnik Zagreba, ili, još prije, niz uglednih profesora, gospodarstvenika i drugih nekoć primjernih članova društva.
No news s rotacijskim svjetlima
Problem je u tome što turbo-folk inzistiranje na nevažnim i savršeno no news detaljima vremenom u publike rađa zasićenje. Pa se onda, recimo, u četvrtoj godini suđenja Ivi Sanaderu crtica sa svjedočenja objavi na dnu sedme stranice, ako i tamo, jer, zaboga to više nikoga, makar do presude, ni ne zanima. Predozirali se ljudi i ništa više nakon spektakla s rotacijskim svjetlima nije dovoljno zanimljivo.
Ivica Todorić, glede i unatoč, ima priliku dosadnjikav narodnjak pretvoriti u simfoniju. Samo treba – “propjevati”. Detaljno prepričati sve veze svoje nekad moćne firme (“Kad gazda zakašlje, cijela Vlada traži maramicu”, znali su govoriti njegovi suradnici) s politikom i onim što je Martina Dalić u svom debelo i ne baš pretjerano transparentno sponzoriranom književnom djelu nazvala ortačkim kapitalizmom.
Zicer u Londonu
Koliko je, međutim, vjerojatno da će Todorić pred sudom udariti na političku klasu u Hrvatskoj, koju čini cijelo mnoštvo ljudi koji su bili u poziciji moći dok je Agrokor bujao ogromno brzinom (doduše, fatalno manjom od brzine duga te firme)? S ove točke u vremenu se to doista ne čini kao preporučljiva oklada.
Ali ima jedna koja je bila čisti zicer – da o tome (i o bilo čemu drugom) sasvim sigurno neće progovoriti na letu London-Zagreb, pod policijskom zaštitom.