Ovako smo pomagali afganistanskim djevojčicama da se školuju i ženama da se zaposle. A sada će sve biti izbrisano
Talibanski režim bio je posebno brutalan prema djevojčicama i ženama. Nisu se smjele školovati niti raditi izvan kuće.
Nekoliko sati nakon što su talibani ušli u Kabul, u glavnom gradu zamijećene su prividno male, ali znakovite promjene. Muškarac koji bijelom bojom prekriva reklame na izlozima kabulske trgovine – reklame s fotografijama žena u raskošnim bijelim vjenčanicama. Televizijski program u kojem, odjednom, više nema voditeljica.
Dva desetljeća nakon što su vojnom intervencijom zapada srušeni s vlasti, talibani ponovno kontroliraju Afganistan. Afganistanska vlada je pala, predsjednik pobjegao iz zemlje, a sigurnosne snage, u čiju je obuku i opremanje SAD uložio milijarde, nisu pružile nikakav otpor silovitom napredovanju talibanskih militanata.
Surova vladavina talibana
Talibani, dakle, ponovno kontroliraju Afganistan. Njihov povratak na vlast s posebnom zebnjom i strahom dočekuju djevojke i žene, koje su u posljednjih 20 godina, u dijelovima zemlje u kojima su bile američke i NATO-ove vojne snage, osvojile prostore slobode i prava nezamisliva pod talibanskim režimom.
Talibanska vlast od 1996. do 2001. godine bila je obilježena okrutnim metodama vladanja i i kažnjavanja, a posebno je bila brutalna prema djevojčicama i ženama. Djevojčicama je bilo zabranjeno školovati se, a ženama raditi izvan kuće ili izlaziti iz kuće bez pratnje muškog rođaka. Ako ne bi poštivale pravila, bile bi povrgnute surovim kaznama.
Apel uime milijuna Afganistanki
I u zadnja dva desetljeća dijelovi zemlje bili su pod talibanskom kontrolom, ali ondje gdje je upravljala vlada koju je podržavao zapad situacija je bila znatno drugačija. Žene su bile političarke, gradonačelnice, guvernerke, policajke, ambasadorice… Sada strahuju da je sav taj još uvijek krhak napredak izbrisan.
Taj strah prisutan je i unutar i izvan zemlje. Afganistanski veleposlanik pri UN-u Ghulam M. Isaczai u emotivnom je apelu poručio pred Vijećem sigurnosti da govori “uime milijuna afganistanskih djevojaka i žena koje će izgubiti svoju slobodu da se školuju, rade, sudjeluju u političkom, ekonomskom i društvenom životu zemlje”. Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres poziva da se zaštite “teško stečena prava afganistanskih žena i djevojaka”.
Strah od talibanske odmazde
Svjetski mediji donose priče uplašenih Afganistanki, ministrica, zastupnica, aktivistica, studentica… Dok su talibani napredovali prema Kabulu, jedna od prvih žena gradonačelnica, koja je potom radila u vladinom resoru, za britanski „i“ ispričala je kako bespomoćno sjedi i čeka da talibani dođu po ljude poput nje i ubiju je: „Nema nikoga tko bi pomogao meni i mojoj obitelji“.
Farzanu Kochai, zastupnicu u afganistanskom parlamentu, brine što će biti s ženskim pravima i slobodama. Mogla bi, kaže za CNN, raditi i druge poslove, ali u ovom trenutku nije pitanje može li raditi nešto drugo – nego hoće li uopće ona, i ostale žene, smjeti raditi. Za život je, i prije ulaska talibana u Kabul, strahovala Mariam Atahi zato što se, ispričala je za Deutsche Welle, posljednjih 20 godina zalagala za ženska prava.
Angažman hrvatske diplomacije
Sada kada se podvlači crta pod dva desetljeća prisutnosti međunarodnih snaga u Afganistanu, računi se uglavnom svode isključivo na tisuće vojnika na terenu i milijarde uložene u obuku lokalne vojske i policije. To, međutim, nije bilo sve.
U rujnu prošle godine spuštena je hrvatska zastava u kampu Marmal u Mazar-e-Sharifu na sjeveru zemlje, čime je i službeno završeno sudjelovanje hrvatskih vojnika u afganistanskoj misiji. Tijekom 17 godina u Afganistanu ih je bilo više od 5500.
No, još od početka prošlog desetljeća Hrvatska je i na druge načine bila angažirana u toj zemlji – civilnim projektima kojima se htjelo poboljšati uvjete života. Nekima od njih se, pak, nastojalo pomoći upravo djevojčicama i ženama, jednima da se školuju, a drugima da se zaposle i osiguraju egzistenciju. I danas se na stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova mogu naći detaljni izvještaji o tim inicijativama.
Škola, knjižnica, tepisi, tečajevi…
Kako je, na primjer, „radi poticanja obrazovanja djevojčica“ sagrađena knjižnica u sklopu srednje škole za djevojke u Mazar-e-Sharifu, opremljena s nešto manje od dvije tisuće knjiga. Mala donacija knjiga poslana je i iz Hrvatske. Vrijednost projekta bila je oko 140 tisuća dolara.
Te iste, 2013. godine, u Mazar-e-Sharifu je pokrenuta i gradnja centra za obuku primalja za koji se planiralo da će moći primiti do 300 polaznica. U Campu Sakhi sagrađen je, pak, zaštitni zid oko osnovne škole za djevojčice te darovan nastavni materijal i školski pribor.
Godinu dana ranije iniciran je i projekt „Tepisi iz Afganistana“, radi poticanja ženskog poduzetništva. Zaposleno je 16 žena koje su u maloj manufakturi izrađivale ručno pletene tepihe koje bi prodavale i tako zarađivale. U zasebnom projektu organiziran je, pak, tečaj krojenja i šivanja za žene kako bi se mogle uzdržavati.
Kada vojna misija ima smisla?
„Naši vojnici su u Afganistanu bili vrlo cijenjeni, a u sklopu te misije smatrali smo, i ja to smatram i dan danas, da vojne intervencije imaju smisla pod uvjetom da su praćene snažnom razvojnom pomoći“, kaže za Telegram Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih i europskih poslova za čijeg su se mandata provodili spomenuti projekti.
S obzirom na ekonomsku snagu, Hrvatska ne može kao donator konkurirati visokim iznosima, ali se, objašnjava Vesna Pusić, oko dobrog projekta može okupiti desetine malih donatora, pa to postane velika donacija.
Prostor teško stečene slobode
„Akušerska bolnica bila je takav primjer. Razgovarali smo s Katarom i drugim zemljama da oni financiraju više takvih malih bolnica po zemlji. Jedna je bolnica kap u moru, ali 20 ili 30, više nije“, ističe bivša ministrica koja pozorno, ali i sa zebnjom prati aktualna zbivanja te komentira da svijet ne treba „podnositi teror nad barem polovicom stanovništva“, jer to „nije stvar unutrašnjeg uređenja ni običaja“.
U programu jednog od najvećih afganistanskih medija jutros su ponovno bile voditeljice. Intervju s predstavnikom talibanskog medijskog tima, u televizijskom studiju uživo, vodila je novinarka. To bi trebao biti taj prostor teško stečene slobode. Za koju žene u Afganistanu, međutim, sada opravdano strahuju da će biti izbrisana.