Odnos prema antifašističkoj baštini hrvatskog društva sve više podsjeća na famozni sindrom kuhane žabe. Znate tu priču, koja vuče korijen iz eksperimenta provedenog 1882. godine. Kad žabu bacite u kipuću vodu, ona će refleksno iskočiti van jer se u njoj osjeća nepodnošljivo i zna da u tim uvjetima ne može preživjeti. Stavite li je pak u vodu s nekom razumnom temperaturom te počnete tu vodu prokuhavati, žaba će se postepeno navikavati na sve veću temperaturu, dok jednostavno ne ugine u času kada više ne bude u stanju reagirati na sve veću temperaturu vode. Ista stvar se događa s desnim ekstremizmom u društvu, odnosno s nastojanjem da se antifašistička baština izbriše iz memorije hrvatskog društva i iz državnog kalendara, pa na koncu i iz Ustava.
Krenulo je još devedesetih, miniranjem ili oštećivanjem preko tri tisuće spomenika posvećenih antifašističkoj borbi te masovnim preimenovanjem ulica, što je bilo praćeno ciničnom situacijom po kojoj Republika Hrvatska ima ustavno izvorište u odlukama ZAVNOH-a te slavi Dan antifašističke borbe. Kad se politička i društvena situacija donekle promijenila početkom dvijetisućitih, antifašizam je ponovno dobio pravo javnosti, a s vremenom je sve veći broj ljudi, osjećajući do koje mjeri je revizionizam postao društveni fenomen i dio mainstreama, počeo sve više komemorirati određene datume, odluke, bitke i ljude koji su bili vezani uz antifašističku borbu.
Kad se pojavio drugi val agresivnog negacionističkog odnosa prema antifašizmu, on je uzrokovao aktualni otpor tim tendencijama, u sklopu kojeg je došlo do lokalnih inicijativa, zahvaljujući kojima su pojedini uništeni spomenici obnovljeni, poput onoga u Pisku, ili su sačuvani od uklanjanja, poput nedavnog slučaja u Kaštelima. Također, povjesničari umjetnosti i umjetnici, poput Sanje Horvatinčić, Davorke Perić, Ljiljane Kolešnik, Siniše Labrovića, Zlatka Kopljara i ostalih počeli su aktivno raditi na očuvanju memorije na to razdoblje i isticati umjetničku vrijednost brojnih spomenika te potrebu za njihovom obnovom.
Shvatili su da im je zaobilaznim putem uspjeh puno izgledniji
Zahvaljujući svemu navedenom, izgleda da su one društvene grupacije i pojedinci koji bi željeli u potpunosti izbrisati antifašističku baštinu iz društvene memorije i javnih kalendara naučili lekciju. Ona je vrlo jednostavna. Ukoliko se ide previše otvoreno i agresivno, poput bivšeg ministra kulture koji je zaključio kako je antifašizam floskula koju treba izbaciti iz Ustava, to izazove reakciju i jednostavno ne može proći. Međutim, ukoliko se ide mekšim pristupom i zaobilaznim putem, uspjeh je puno izgledniji.
Shvatili su to i u saborskom Odboru za veterane, koji je upravo predložio da se Dan antifašističke borbe naprosto izbaci iz kalendara državnih praznika i postane spomen-dan, što zapravo, da se ne lažemo, predstavlja tek prvi korak u micanju tog datuma u potpunosti iz javnog obilježavanja. Konačni cilj takvih nastojanja je također jasan, a to je promjena ustavne odredbe o ZAVNOH-u kao jednom od izvorišnih temelja Republike Hrvatske. Uostalom, Miro Kovač, koji svakako nije nebitna ličnost u hijerarhiji HDZ-a, ovo je odavno počeo i javno zagovarati.
Ipak, uspijevaju polagano mijenjati društvenu svijest
Nezgoda svih ovih inicijativa, čak i kada maknemo po strani njihovu duboko antihumanističku poruku je u tome što Hrvatska naprosto jeste sljednica Socijalističke Republike Hrvatske koja je u antifašističkoj borbi stvorena u današnjim granicama te Ustavom SFRJ legitimirana, na temelju čega je stekla međunarodno priznanje i nikakva formalna politička odluka tu činjenicu ne može promijeniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga nezgodna stvar za grupacije koje se zalažu za brisanje antifašizma, jest činjenica da partizanska borba doista čini autentično nasljeđe i dio obiteljske memorije brojnih građana Hrvatske i samim tim ju je nemoguće na bilo koji način ukloniti iz javnosti. Ono što je međutim moment u kojem ovakve sulude inicijative imaju uspjeha, jeste polagana promjena društvene svijesti, zahvaljujući kojoj revizionizam s jedne strane ulazi u mainstream, dok mu s druge strane značajan dio građanske Hrvatske ne pruža otpor, navodeći kako su te teme nebitne.
Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
Da se ne lažemo, sve što se danas dogodilo predstavlja tek prvi korak u micanju tog datuma u potpunosti iz javnog obilježavanja
Društvene grupacije i pojedinci koji bi željeli u potpunosti izbrisati antifašističku baštinu iz društvene memorije i javnih kalendara naučili lekciju. Ukoliko se ide previše otvoreno i agresivno, poput bivšeg ministra kulture koji je zaključio kako je antifašizam floskula koju treba izbaciti iz Ustava, to izazove reakciju i jednostavno ne može proći. Međutim, ukoliko se ide mekšim pristupom i zaobilaznim putem, uspjeh je puno izgledniji.
Odnos prema antifašističkoj baštini hrvatskog društva sve više podsjeća na famozni sindrom kuhane žabe. Znate tu priču, koja vuče korijen iz eksperimenta provedenog 1882. godine. Kad žabu bacite u kipuću vodu, ona će refleksno iskočiti van jer se u njoj osjeća nepodnošljivo i zna da u tim uvjetima ne može preživjeti. Stavite li je pak u vodu s nekom razumnom temperaturom te počnete tu vodu prokuhavati, žaba će se postepeno navikavati na sve veću temperaturu, dok jednostavno ne ugine u času kada više ne bude u stanju reagirati na sve veću temperaturu vode. Ista stvar se događa s desnim ekstremizmom u društvu, odnosno s nastojanjem da se antifašistička baština izbriše iz memorije hrvatskog društva i iz državnog kalendara, pa na koncu i iz Ustava.
Krenulo je još devedesetih, miniranjem ili oštećivanjem preko tri tisuće spomenika posvećenih antifašističkoj borbi te masovnim preimenovanjem ulica, što je bilo praćeno ciničnom situacijom po kojoj Republika Hrvatska ima ustavno izvorište u odlukama ZAVNOH-a te slavi Dan antifašističke borbe. Kad se politička i društvena situacija donekle promijenila početkom dvijetisućitih, antifašizam je ponovno dobio pravo javnosti, a s vremenom je sve veći broj ljudi, osjećajući do koje mjeri je revizionizam postao društveni fenomen i dio mainstreama, počeo sve više komemorirati određene datume, odluke, bitke i ljude koji su bili vezani uz antifašističku borbu.
Kad se pojavio drugi val agresivnog negacionističkog odnosa prema antifašizmu, on je uzrokovao aktualni otpor tim tendencijama, u sklopu kojeg je došlo do lokalnih inicijativa, zahvaljujući kojima su pojedini uništeni spomenici obnovljeni, poput onoga u Pisku, ili su sačuvani od uklanjanja, poput nedavnog slučaja u Kaštelima. Također, povjesničari umjetnosti i umjetnici, poput Sanje Horvatinčić, Davorke Perić, Ljiljane Kolešnik, Siniše Labrovića, Zlatka Kopljara i ostalih počeli su aktivno raditi na očuvanju memorije na to razdoblje i isticati umjetničku vrijednost brojnih spomenika te potrebu za njihovom obnovom.
Shvatili su da im je zaobilaznim putem uspjeh puno izgledniji
Zahvaljujući svemu navedenom, izgleda da su one društvene grupacije i pojedinci koji bi željeli u potpunosti izbrisati antifašističku baštinu iz društvene memorije i javnih kalendara naučili lekciju. Ona je vrlo jednostavna. Ukoliko se ide previše otvoreno i agresivno, poput bivšeg ministra kulture koji je zaključio kako je antifašizam floskula koju treba izbaciti iz Ustava, to izazove reakciju i jednostavno ne može proći. Međutim, ukoliko se ide mekšim pristupom i zaobilaznim putem, uspjeh je puno izgledniji.
Shvatili su to i u saborskom Odboru za veterane, koji je upravo predložio da se Dan antifašističke borbe naprosto izbaci iz kalendara državnih praznika i postane spomen-dan, što zapravo, da se ne lažemo, predstavlja tek prvi korak u micanju tog datuma u potpunosti iz javnog obilježavanja. Konačni cilj takvih nastojanja je također jasan, a to je promjena ustavne odredbe o ZAVNOH-u kao jednom od izvorišnih temelja Republike Hrvatske. Uostalom, Miro Kovač, koji svakako nije nebitna ličnost u hijerarhiji HDZ-a, ovo je odavno počeo i javno zagovarati.
Ipak, uspijevaju polagano mijenjati društvenu svijest
Nezgoda svih ovih inicijativa, čak i kada maknemo po strani njihovu duboko antihumanističku poruku je u tome što Hrvatska naprosto jeste sljednica Socijalističke Republike Hrvatske koja je u antifašističkoj borbi stvorena u današnjim granicama te Ustavom SFRJ legitimirana, na temelju čega je stekla međunarodno priznanje i nikakva formalna politička odluka tu činjenicu ne može promijeniti.
Druga nezgodna stvar za grupacije koje se zalažu za brisanje antifašizma, jest činjenica da partizanska borba doista čini autentično nasljeđe i dio obiteljske memorije brojnih građana Hrvatske i samim tim ju je nemoguće na bilo koji način ukloniti iz javnosti. Ono što je međutim moment u kojem ovakve sulude inicijative imaju uspjeha, jeste polagana promjena društvene svijesti, zahvaljujući kojoj revizionizam s jedne strane ulazi u mainstream, dok mu s druge strane značajan dio građanske Hrvatske ne pruža otpor, navodeći kako su te teme nebitne.