Bubrežni kamenac je prema mrežnoj stranici plivazdravlje.hr jedan od najbolnijih poremećaja koji pogađaju ljude, puno češće muškarce mlađe i srednje životne dobi. Javlja se u 5 do 10 posto populacije, a većina kamenaca izađe iz tijela bez intervencije liječnika. Za mnoge je prvi simptom bubrežnoga kamenca izuzetno jaka, grčevita i oštra bol u leđima i boku, u području bubrega ili donjeg dijela trbuha.
Ta bol nastaje kada se kamenac počne pomicati u gornjem urinarnom traktu, a uz nju se ponekad javlja mučnina i povraćanje. Ako je kamenac prevelik da bi lako prošao kroz mokraćnu cijev, intenzivna bol se nastavlja. Može doći i do pojave krvi u mokraći i osjećaja pečenja prilikom mokrenja, a ako sve ove simptome prati i povišena temperatura ili groznica liječnici će posumnjati na pojavu infekcije.
Rezultati rada iz osamdesetih godina
Pronašao sam znanstveni rad iz osamdesetih godina prošloga stoljeća pod nazivom “Tretman bolesnika s ureteralnom kolikom u Stanici hitne medicinske pomoći (SHMP) Osijek”, čiji je autor Hrvoje Kuveždić. U razdoblju od dvije godine SHMP Osijek zbrinuo je 33.000 pacijenata, od čega njih 886 s bubrežnom ili ureteralnom kolikom.
Od toga broja samo je 5,6 posto hitno upućeno na Urološki odjel tadašnje Opće bolnice Osijek, što zbog nerazjašnjene dijagnoze, akutnoga zastoja mokraće ili drugih komplikacija izazvanih pomicanjem bubrežnoga kamenca. Znači da je kod 94,4 posto tretiranih pacijenata bol savladana jednom ili dvjema injekcijama spazmoanalgetika ili spazmoanalgetika u kombinaciji s analgetikom, od čega je njih nešto manje od pola primilo tu injekciju u vlastitome domu.
Od tada je prošlo gotovo 40 godina i bilo bi nadasve korisno i važno znati što se u međuvremenu promijenilo, ne u samome liječenju, jer to zahvaljujući enormnom napretku medicinske znanosti nije ni najmanje upitno, već ponajviše u protokolima koje primjenjuju hrvatske zdravstvene vlasti.
‘Reforma zdravstva’ je samo poštapalica
Pred nama je još jedna navodna reforma zdravstva koja ima za cilj povećati dobrobit pacijenata, te efikasnost i dostupnost javnoga zdravstva. Ta fraza i poštapalica svih hrvatskih ministara zdravstva, pa tako i ministra Vilija Beroša, nikada do sada nije pretvorena u održivi zdravstveni model u kojem su svi javni i privatni, ljudski i materijalni kapaciteti hrvatskoga zdravstva optimalno iskorišteni, a pacijenti zbrinuti u razumnome roku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon nesretne smrti novinara Vladimira Matijanića u kolovozu prošle godine u stručnoj, ali i široj javnosti vodila se dugotrajna rasprava o posvemašnjoj nepovezanosti različitih segmenata zdravstvenoga sustava te o potpunoj marginalizaciji i banalizaciji primarne zdravstvene zaštite.
Gore spomenuto istraživanje o načinu i rezultatima korištenja kapaciteta hitne medicinske pomoći ukazuje da je prije četrdeset godina hitna služba radila i posao primarne zdravstvene zaštite. Nažalost nisam uspio pronaći nijedan znanstveni rad koji bi se bavio ukupnim ekonomskim i financijskim posljedicama rasprostranjenosti bubrežnoga kamenca u hrvatskoj populaciji.
Mi nemamo ni neke osnovne podatke
Nekoliko radova napravljenih na tu temu u SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini može nam pomoći u pretpostavci ukupnoga troška u Hrvatskoj, a koji se sastoji od dijagnostike, zbrinjavanja i liječenja te izgubljenih radnih sati radno aktivnih pacijenata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema američkim podacima 13 posto muškaraca i 7 posto žena imat će barem jednom tijekom života bubrežni kamenac. Ukupan godišnji trošak dijagnostike, zbrinjavanja i liječenja pacijenata uključujući trošak izgubljenih radnih sati trenutačno se procjenjuje na 5 milijardi dolara godišnje što je dvostruko više nego što je taj trošak iznosio prije dva desetljeća.
Za razliku od Amerikanaca koji točno znaju detaljnu strukturu tih troškova te rade planove kako bi ih smanjili, mi nemamo ni osnovne podatke o njima pa se naše planirane reforme baziraju na velikim parolama i neostvarivim obećanjima. U SAD-u petina pacijenata zaprimljenih na hitnim prijemima bolnica zbog bubrežne kolike završi na kraju na bolničkim odjelima.
Liječenje bubrežnog kamenca koštalo 300 eura
Moram ponoviti da je krajem osamdesetih udio hospitaliziranih zbog istih razloga u Osijeku bio gotovo četiri puta manji od američkoga prosjeka, a koliko on iznosi danas sigurno ne znaju ni u HZZO-u niti u Ministarstvu zdravstva. Ministar Beroš trebao bi odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri i zbog kojih razloga građani i danas, ne samo u slučaju bubrežne kolike, koriste hitne bolničke prijeme kao supstitut za obiteljske liječnike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prošloga sam se utorka i sam priključio nebrojenoj vojsci onih čiji je kamenac krenuo na bolni put iz bubrega, a kako kaže moj urolog, trenutačno je samo zastao na 4/5 toga puta prije konačnoga izlaska iz moga tijela. Tu preostalu petinu, možda samo malo manje bolnu, trebao bi savladati u nekoliko sati tijekom narednih šest tjedana. Stjecajem okolnosti nisam završio na hitnome prijemu bolnice iako su nesnosni bolovi, uz kraće prekide, trajali punih 20 sati.
Cijena ukupne dijagnostike u tri različite privatne klinike, dva ultrazvučna pregleda urinarnoga trakta i jedan CT pregled niskoga intenziteta, pregled specijaliste urologa te odgovarajući lijekovi, ukupno su me koštali 300 eura. Ta cijena bila je višestruko manja od one koju bi u identičnome slučaju platili HZZO javnome zdravstvu za korištenje kapaciteta hitne medicinske pomoći i poslodavac radniku za nepotrebno i suvišno izgubljene radne sate zbog nepravovremene dijagnostike.
Zorna ilustracija našeg zdravstvenog sustava
Tome treba pridodati i notornu činjenicu da bi hitna medicinska služba trebala pružati pomoć samo kada je neposredno ugrožen život ili teško narušeno zdravlje građana, a izrazito bolno i dugotrajno putovanje bubrežnoga kamenca (d=7 mm) to svakako nije. U idealnome svijetu, u kakvome sigurno žive premijer Andrej Plenković i njegov ministar Beroš, osobni liječnik klikom miša ili telefonskim pozivom određuje termine svih dijagnostičkih pregleda najkasnije 24 sata od zdravstvenoga incidenta, kakav je na primjer početak pomicanja bubrežnoga kamenca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, većina hrvatskih građana odavno se pomirila s činjenicom, ako im život nije neposredno ugrožen, da dostupne termine dijagnostičkih pretraga u ustanovama javnoga zdravstva odnosno privatnoga na teret HZZO-a ne treba očekivati mjesecima ili čak godinama.
Tih termina nema ne zato što javno i privatno zdravstvo nemaju dovoljno materijalnih i ljudskih resursa potrebnih za obavljanje svih pretraga u razumnim rokovima. Nema ih zato što ne postoji organizacijski model koji bi ih koristio na optimalan i efikasan način. A primjer dijagnostike bubrežnih kamenaca to zorno ilustrira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo govori sve o našem zdravstvu: za bubrežni kamenac privatno sam platio 300 eura. Na Hitnoj bih državu koštao nekoliko puta više
Prošloga sam se utorka i sam priključio nebrojenoj vojsci onih čiji je kamenac krenuo na bolni put iz bubrega
Termina u javnim medicinskim ustanovama nema ne zato što nema dovoljno materijalnih i ljudskih resursa potrebnih za obavljanje svih pretraga u razumnim rokovima. Nema ih zato što ne postoji organizacijski model koji bi ih koristio na optimalan i efikasan način. A primjer dijagnostike bubrežnih kamenaca to zorno ilustrira
Bubrežni kamenac je prema mrežnoj stranici plivazdravlje.hr jedan od najbolnijih poremećaja koji pogađaju ljude, puno češće muškarce mlađe i srednje životne dobi. Javlja se u 5 do 10 posto populacije, a većina kamenaca izađe iz tijela bez intervencije liječnika. Za mnoge je prvi simptom bubrežnoga kamenca izuzetno jaka, grčevita i oštra bol u leđima i boku, u području bubrega ili donjeg dijela trbuha.
Ta bol nastaje kada se kamenac počne pomicati u gornjem urinarnom traktu, a uz nju se ponekad javlja mučnina i povraćanje. Ako je kamenac prevelik da bi lako prošao kroz mokraćnu cijev, intenzivna bol se nastavlja. Može doći i do pojave krvi u mokraći i osjećaja pečenja prilikom mokrenja, a ako sve ove simptome prati i povišena temperatura ili groznica liječnici će posumnjati na pojavu infekcije.
Rezultati rada iz osamdesetih godina
Pronašao sam znanstveni rad iz osamdesetih godina prošloga stoljeća pod nazivom “Tretman bolesnika s ureteralnom kolikom u Stanici hitne medicinske pomoći (SHMP) Osijek”, čiji je autor Hrvoje Kuveždić. U razdoblju od dvije godine SHMP Osijek zbrinuo je 33.000 pacijenata, od čega njih 886 s bubrežnom ili ureteralnom kolikom.
Od toga broja samo je 5,6 posto hitno upućeno na Urološki odjel tadašnje Opće bolnice Osijek, što zbog nerazjašnjene dijagnoze, akutnoga zastoja mokraće ili drugih komplikacija izazvanih pomicanjem bubrežnoga kamenca. Znači da je kod 94,4 posto tretiranih pacijenata bol savladana jednom ili dvjema injekcijama spazmoanalgetika ili spazmoanalgetika u kombinaciji s analgetikom, od čega je njih nešto manje od pola primilo tu injekciju u vlastitome domu.
Od tada je prošlo gotovo 40 godina i bilo bi nadasve korisno i važno znati što se u međuvremenu promijenilo, ne u samome liječenju, jer to zahvaljujući enormnom napretku medicinske znanosti nije ni najmanje upitno, već ponajviše u protokolima koje primjenjuju hrvatske zdravstvene vlasti.
‘Reforma zdravstva’ je samo poštapalica
Pred nama je još jedna navodna reforma zdravstva koja ima za cilj povećati dobrobit pacijenata, te efikasnost i dostupnost javnoga zdravstva. Ta fraza i poštapalica svih hrvatskih ministara zdravstva, pa tako i ministra Vilija Beroša, nikada do sada nije pretvorena u održivi zdravstveni model u kojem su svi javni i privatni, ljudski i materijalni kapaciteti hrvatskoga zdravstva optimalno iskorišteni, a pacijenti zbrinuti u razumnome roku.
Nakon nesretne smrti novinara Vladimira Matijanića u kolovozu prošle godine u stručnoj, ali i široj javnosti vodila se dugotrajna rasprava o posvemašnjoj nepovezanosti različitih segmenata zdravstvenoga sustava te o potpunoj marginalizaciji i banalizaciji primarne zdravstvene zaštite.
Gore spomenuto istraživanje o načinu i rezultatima korištenja kapaciteta hitne medicinske pomoći ukazuje da je prije četrdeset godina hitna služba radila i posao primarne zdravstvene zaštite. Nažalost nisam uspio pronaći nijedan znanstveni rad koji bi se bavio ukupnim ekonomskim i financijskim posljedicama rasprostranjenosti bubrežnoga kamenca u hrvatskoj populaciji.
Mi nemamo ni neke osnovne podatke
Nekoliko radova napravljenih na tu temu u SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini može nam pomoći u pretpostavci ukupnoga troška u Hrvatskoj, a koji se sastoji od dijagnostike, zbrinjavanja i liječenja te izgubljenih radnih sati radno aktivnih pacijenata.
Prema američkim podacima 13 posto muškaraca i 7 posto žena imat će barem jednom tijekom života bubrežni kamenac. Ukupan godišnji trošak dijagnostike, zbrinjavanja i liječenja pacijenata uključujući trošak izgubljenih radnih sati trenutačno se procjenjuje na 5 milijardi dolara godišnje što je dvostruko više nego što je taj trošak iznosio prije dva desetljeća.
Za razliku od Amerikanaca koji točno znaju detaljnu strukturu tih troškova te rade planove kako bi ih smanjili, mi nemamo ni osnovne podatke o njima pa se naše planirane reforme baziraju na velikim parolama i neostvarivim obećanjima. U SAD-u petina pacijenata zaprimljenih na hitnim prijemima bolnica zbog bubrežne kolike završi na kraju na bolničkim odjelima.
Liječenje bubrežnog kamenca koštalo 300 eura
Moram ponoviti da je krajem osamdesetih udio hospitaliziranih zbog istih razloga u Osijeku bio gotovo četiri puta manji od američkoga prosjeka, a koliko on iznosi danas sigurno ne znaju ni u HZZO-u niti u Ministarstvu zdravstva. Ministar Beroš trebao bi odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri i zbog kojih razloga građani i danas, ne samo u slučaju bubrežne kolike, koriste hitne bolničke prijeme kao supstitut za obiteljske liječnike.
Prošloga sam se utorka i sam priključio nebrojenoj vojsci onih čiji je kamenac krenuo na bolni put iz bubrega, a kako kaže moj urolog, trenutačno je samo zastao na 4/5 toga puta prije konačnoga izlaska iz moga tijela. Tu preostalu petinu, možda samo malo manje bolnu, trebao bi savladati u nekoliko sati tijekom narednih šest tjedana. Stjecajem okolnosti nisam završio na hitnome prijemu bolnice iako su nesnosni bolovi, uz kraće prekide, trajali punih 20 sati.
Cijena ukupne dijagnostike u tri različite privatne klinike, dva ultrazvučna pregleda urinarnoga trakta i jedan CT pregled niskoga intenziteta, pregled specijaliste urologa te odgovarajući lijekovi, ukupno su me koštali 300 eura. Ta cijena bila je višestruko manja od one koju bi u identičnome slučaju platili HZZO javnome zdravstvu za korištenje kapaciteta hitne medicinske pomoći i poslodavac radniku za nepotrebno i suvišno izgubljene radne sate zbog nepravovremene dijagnostike.
Zorna ilustracija našeg zdravstvenog sustava
Tome treba pridodati i notornu činjenicu da bi hitna medicinska služba trebala pružati pomoć samo kada je neposredno ugrožen život ili teško narušeno zdravlje građana, a izrazito bolno i dugotrajno putovanje bubrežnoga kamenca (d=7 mm) to svakako nije. U idealnome svijetu, u kakvome sigurno žive premijer Andrej Plenković i njegov ministar Beroš, osobni liječnik klikom miša ili telefonskim pozivom određuje termine svih dijagnostičkih pregleda najkasnije 24 sata od zdravstvenoga incidenta, kakav je na primjer početak pomicanja bubrežnoga kamenca.
Međutim, većina hrvatskih građana odavno se pomirila s činjenicom, ako im život nije neposredno ugrožen, da dostupne termine dijagnostičkih pretraga u ustanovama javnoga zdravstva odnosno privatnoga na teret HZZO-a ne treba očekivati mjesecima ili čak godinama.
Tih termina nema ne zato što javno i privatno zdravstvo nemaju dovoljno materijalnih i ljudskih resursa potrebnih za obavljanje svih pretraga u razumnim rokovima. Nema ih zato što ne postoji organizacijski model koji bi ih koristio na optimalan i efikasan način. A primjer dijagnostike bubrežnih kamenaca to zorno ilustrira.