Ispovijest 56-godišnje gospođe koja u Zagrebu živi u jednoj garaži nešto je najtužnije što ćete danas pročitati

Trenutno radio kao čistačica. “Plaća je 3600, tako nešto. Kad je bila korona, onda su nam smanjili plaću, rekli su – nećemo vam davati više od 3200, i tako je bilo par mjeseci, i onda kad je prošla korona, malo su povisili. Redovna je plaća takva, ali ako imaš bolovanje, normalno da je manja”, ispričala je. Bolovanja joj inače nisu strana zbog problema sa zdravljem.

‘Dok platiš podstanarstvo, ne ostane za hranu’

S takvom plaćom nema dovoljno za stan u Zagrebu, dok garažu u kojoj živi plaća 500 kuna mjesečno. “Da mogu negdje više platiti, onda mi ne ostane od plaće ništa. Kako ćeš”, pitala je pa nabrojala kako pogrebno plaća 150 kuna, dopunsko 80 dok 360 kuna daje za pokaz. “Dok platiš podstanarstvo, onda ti od plaće ostane ono malo i s tim se pokrivaj kako možeš. Bila sam puno bez posla. Išla sam na socijalnu pomoć, malo mi je država pomagala, ali ti ne možeš sustići. Dok platiš podstanarstvo, tebi ne ostane za hranu”, kazala je.

Gospođa Marija je porijeklom iz okolice jednog od većih gradova u BiH a osamdesetih je doselila u predgrađe Zagreba, tražeći posao, na majčin poticaj. Tijekom rata je ostala bez dokumenata i posla. Tada joj je bilo jako teško. “Bila sam bez posla, tražili su domovnicu, dokaži da si Hrvat, da si kršćanin… Obilazila sam svaki kontejner. Nije lako, morao si pojesti što god si našao”, ispričala je.

Kako je počela živjeti u garaži

Za vrijeme rata je bila bez plaće dvije godine, a na jednom radnom mjestu joj nisu platili 500 sati rada. “Bila sam dosta bez posla, četiri, pet godina, i radila sam nešto na crno, našla sam stubište za čistiti. Čistila sam stanove, prozore, što god je trebao”, kazala je. Potom je pet godina prodavala novine koje su se skladištile u garaži jedne zgrade u Zagrebu. Marija danas živi u jednoj od garaža u toj zgradi. Ispričala je kako je točno došlo do toga.

“Vidjela sam da piše da iznajmljuju jednu garažu, brzo sam zvala tu ženu da netko drugi ne zauzme. I tako sam se s njom našla, tu pred garažom”, kazala je pa ispričala kako je ženi rekla da ju primi ako hoće jer ona inače nema kuda. “Morala sam zato što nisam imala redovnu plaću, nisam imala čime plaćati, i onda moraš, prisiljen si”, rekla je HRT-u.

‘Imam samo jednu žlicu’

Iako joj je početku bilo teško naviknuti se na život tamo, sada je ondje, koliko je to moguće, napravila svoj dom. Garaža ima struju pa si može nešto skuhati. Pere se u garaži, ide na toalet u jedan WC koji se nalazi u kompleksu, a veš pere u garaži. Kazala je da se nekako prilagodila svemu tome. “Ne ovisim da bih nešto tražila, da nešto trebam, žene mi donesu ovako nešto… Takoreći imam samo ono najosnovnije. Čak imam samo jednu žlicu”, ispričala je.

Problem su joj ipak lopovi koji joj kradu boce. “U zadnje vrijeme mi samo netko krade te bočice. I sad sam u nedjelju opet našla, rek’o, – ma neće to malo uzeti, par komada, pet kuna. I to je ukralo”, rekla je. Novinari su gospođu Mariju pitali što joj najviše nedostaje, na što je rekla tek da živi kako može. “Šutim i trpim, što da velim”, kazala je.

Vrijeme je sada još uvijek toplo, ali zimi je druga priča. Marija je ispričala kakve su zime u garaži rekavši da prošla nije bila tako jaka, ali one prve dvije jesu. “Sva voda smrznula se u kanti. Sam led je bio”, kazala je. Na pitanje je li ju strah da će se smrznuti u snu kaže da su joj žene dale poplune, kapute, jakne i čarape, pa se dobro umota u njih.

Gospođa Marija ima dijabetes

Uz sve životne probleme, Marija ima dijabetes zbog kojeg je ovisna o inzulinu i mora paziti na prehranu. Jednom je pala u nesvijest na četiri i pol sata, a drugi put je završila na hitnoj. Kazala je da ne zna kako će to dalje ići kao i da se javila socijalnoj radnici da ju netko obilazi. Uzima lijekove i inzulin, a ima ranu na nozi koja joj ne želi zacijeliti zbog šećera i stresa.

“Moraš paziti što jedeš, moraš paziti na stres. Šuti, trpi, kad malo stisne, onda idem doktorici. Ja sam samo zahvalna Bogu da imam ruke, noge, da sam sposobna, da možeš raditi, ne daj Bože biti invalid, ovisiti o nekome…”, rekla je.

Na početku razgovora je ispričala da radi u jednoj tvrtki za oko 3600 kuna, ali je kazala i da je ta tvrtka ne želi primiti za stalno. Kada bi to napravili, digla bi kredit na 100.000 kuna da riješi stambeno pitanje. Ispričala je i da je na poslu naporno. “Nisam više mlada. Nisam ni za osam sati, kako bih rekla. Naporno je. Tjeraju nas, ne daju ni sjesti, uporni su: ‘dajte još, dajte još’…”, ispričala je.

Obitelj ne zna gdje ona živi

Gospođa Marija ima obitelj u Bosni, ali od njih ne traži pomoć, iako su u kontaktu. “Ne mogu ja od njih očekivati pomoć, kad se teško živi i u Bosni. Nemaju ni oni, oni su isto stariji, imaju svoju obitelj, neću ja sad njima reći – daj ti meni pomaži”, kazala je. Njezina obitelj ne zna da ona živi u garaži. Nije im to rekla jer ne želi da se brinu, a rekla je i da ju je sram. Boji se da bi im bilo teško.

Kazala je i da se ne želi vratiti u rodni kraj, barem do mirovine. “Da sam tu tolike godine dala da bih sad išla u Bosnu… Kad tu odem u penziju, onda mogu odlučiti da idem živjeti negdje na selo. Dok ne dođe penzija, ne idem nikamo”, rekla je, a odlučno je odbacila i ideju odlaska na rad u inozemstvu.

“Da mi netko ponudi bilo koju državu da odem. Ja sam tu svoj život dala i nema dalje priče. Da mi netko bilo što nudi, cijelu Ameriku, cijeli svijet – ma kakvi! Ne bih otišla jer znam da sam tu oboljela i dala svoj život”, kazala je pa dodala da će dati sve od sebe da i dalje bude tu dok može. “Imam samo privremeno gdje ću biti, živjeti, odem na posao, dođem… Kako će dalje biti, ne znam. U Božje ruke sve stavljam”, rekla je za HRT.