Da je tako nešto rekao ministar gospodarstva Norveške ili Azerbajdžana nitko se ne bi ni osvrnuo, ali 2021. godine i ptice selice koje se redovno vraćaju u Hrvatsku znaju da je MOL na poklon dobio hrvatske rezerve nafte i plina i hrvatsko tržište naftnih derivata te iako ministar Ćorić nije sudjelovao u počecima toga darivanja ovu izjavu treba razumjeti kao nehotično priznavanje sukrivnje za glatki poraz koji je Republika Hrvatska pretrpjela u srazu s mađarskom naftnom kompanijom.
Tržište energenata nazadovalo je za Ćorića
Tomislav Ćorić imenovan je za ministra zaštite okoliša i energetike u lipnju 2017. godine, a tri godine kasnije u još jednoj rekonstrukciji ministarstava preuzima resor gospodarstva i održivoga razvoja što znači da je već gotovo pet godina nadležan za eksploataciju nafte i plina, njihovu distribuciju, rafinerijsko poslovanje i prodaju. Za vrijeme njegova dva mandata hrvatsko tržište energenata nazadovalo je u svakome pogledu. Domaća proizvodnja nafte i plina u stalnome je padu.
Sisačka rafinerija prestala je s preradom nafte još 2018. pa se nafta iz slavonskih nalazišta od tada šalje na preradu u Mađarsku. U 2017. godini Hrvatska je imala drugu najvišu cijenu uvoznoga plina među članicama Europske unije prema izvješću Europske komisije, a 2018. godine, nakon što je država dokapitalizacijom i preuzimanjem dugova u kutinsku Petrokemiju uložila 600 milijuna kuna, većinski paket dionica te tvrtke prepušten je distributeru ruskoga Gazproma PPD-u i Ini, pretvaranjem njihovih potraživanja u iznosu od 300 milijuna kuna u 54 posto vlasničkoga udjela tvrtke.
I na kraju slovenski Petrol kupio je prošle godine Crodux te su MOL/INA i Petrol na taj način zajedno zauzeli tri četvrtine hrvatskoga maloprodajnog tržišta naftnih derivata sa svim negativnim posljedicama njihove oligopolne pozicije. Ipak treba biti pravedan prema ministru Ćoriću i priznati da taj rezultat ne bi bio moguć bez zajedničkoga napora i bliske suradnje njegovoga ministarstva i Banskih dvora te sve to zajedno ipak ide na ukupni konto Vlade Andreja Plenkovića.
Prodaja dionica uz poveliki diskont
U vrijeme kada je ministar Ćorić privodio kraju svoj studij na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu, MOL je kupio 25 posto dionica INE za 505 milijuna USD-a. Transakcija je obavljena u srpnju 2003. godine, tri godine kasnije Vlada je u javnoj ponudi prodala 16,2 posto dionica INE za 2,8 milijarde kuna, a 2007. godine bivšim i tadašnjim zaposlenicima još 628.000 dionica za 858 milijuna kuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U ove tri tranše Republika Hrvatska naplatila je za svoje vlasničke udjele ukupno 1,164 milijarde dolara, a kako je MOL u listopadu 2008. u javnoj ponudi kupio 22,15 posto dionica za milijardu dolara nije teško izračunati da je država zbog ovih ili onih razloga prodavala dionice INE uz poveliki diskont.
Privatizacija bez odgovarajućih regula
Člankom 52. Ustava Republike Hrvatske među ostalim je propisano da je rudno blago od posebnoga interesa za Republiku Hrvatsku i da ima njenu posebnu zaštitu. U istome članku piše da se zakonom određuje na koji se način dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu iskorištavati. Hrvatska je započela proces privatizacije INE bez odgovarajućega zakonskog i regulatornog okvira.
Prva Uredba o novčanoj naknadi za koncesiju za eksploataciju mineralnih sirovina donesena je tek 2009. godine tako da do te godine Ministarstvo financija nema nikakvu evidenciju o možebitno naplaćenim koncesijama za eksploataciju nafte i plina jer, ako su i naplaćene, one su bile prihod samo lokalnih proračuna. Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika donesen je tek 2013., godinu dana kasnije donesena je i nova Uredba o naknadi za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika i osnovana je Agencija za ugljikovodike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Inine simbolične koncesijske naknade
Sve to dogodilo se 11 godina prekasno, od 2003. do 2014. INA je iz hrvatskih nalazišta proizvela 59,5 milijuna barela nafte u vrijednosti od 4,6 milijardi USD-a po prosječnim godišnjim cijenama. Prema dostupnim i nepotpunim podacima lokalni proračuni i državni proračun uspjeli su u tome razdoblju na ime koncesijske naknade ukupno naplatiti samo 180 milijuna USD-a ili 3,91 posto vrijednosti proizvedene nafte.
Nije mi poznat slučaj da je bilo gdje u svijetu ijedna operativna naftna kompanija u djelomično privatnome ili stranome vlasništvu iskorištavala naftna i plinska nalazišta plaćajući državi samo takvu simboličnu koncesijsku naknadu.
Ugovori za eksploataciju
Naftna industrija u svijetu već više od 50 godina eksploatira nalazišta po tri osnovna tipa ugovora: koncesijskom (tax & royalty agreements), ugovoru o podjeli proizvodnje (production sharing agreements – PSA ) i “servisnom”. Prvi tip koristi na primjer Norveška i zahvaljujući njemu ukupno naplaćuje i do 78 posto dobiti onih tvrtki koje eksploatiraju naftu i plin, PSA je u primjeni u više od 80 država, a njihov udio u dobiti ostvarenoj proizvodnjom nafte i plina je od 43 posto do 90 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Servisni” tip ugovora primjenjuje se u zemljama koje imaju najveća nalazišta nafte, poput Saudijske Arabije ili Kuvajta gdje sva proizvedena nafta i plin pripadaju državi, a operativne kompanije plaćene su za uslugu proizvodnje.
Gubitak meča u tri seta
Hrvatska je do 2014. godine naplaćivala MOL-u samo simboličnu koncesijsku naknadu, a nakon te godine i donošenja spomenutih Zakona i Uredbe naplaćuje 10 posto od tržišne vrijednosti proizvedene nafte i plina što je opet daleko manje nego bilo gdje u svijetu. Zakonom je predviđeno da se za sva nova nalazišta primjenjuje ugovor o podjeli proizvodnje (PSA), ali budući da se za postojeća nalazišta može i dalje obnavljati koncesijski tip ugovora postavlja se logično pitanje hoće li MOL crpiti naftu i plin iz hrvatskih nalazišta uz minimalnu naknadu sve dok ona ne presahnu.
Premijer Andrej Plenković i njegovi ministri Zdravko Marić i Tomislav Ćorić propustili su u pet godina natjerati MOL na promjenu njegove poslovne, u osnovi kolonijalne politike. Teniskim rječnikom Republika Hrvatska izgubila je svoju utakmicu s mađarskom kompanijom u sva tri seta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U prvom je izgubila naftna i plinska polja jer ne samo da nije prije 18 godina ugovorila podjelu proizvodnje i dobiti, nego je dozvolila da MOL i dalje obnavlja koncesijske ugovore uz minimalne naknade, u drugom je ostala bez sisačke rafinerije i omogućila MOL-u da slavonsku naftu prerađuje u Mađarskoj, a u trećem MOL je dobio dozvolu za zadržavanje monopolne pozicije na hrvatskom tržištu naftnih derivata koja je u posljednjem gemu prerasla i u oligopol sa slovenskim Petrolom.
Gdje je tu tržište?
Gdje u svemu tome ministar Ćorić vidi tržište teško mi je dokučiti, a prije nego opet krene docirati o tome da ne postoji “hrvatska” nafta jer je ona vlasništvo INE nakon što je ova namirila svoje obaveze prema državi lijepo bih ga zamolio da izračuna koliko iznosi ta “namira” u Hrvatskoj, a koliko u Norveškoj, Azerbajdžanu, SAD-u, Rusiji, Indoneziji, Kanadi, Ujedinjenoj Kraljevini, Rumunjskoj, Nigeriji, Mađarskoj, Brazilu, Meksiku, Tajlandu ili Maleziji.
Nakon što ustanovi da je hrvatska “namira” manja od “namire” u bilo kojoj drugoj državi trebao bi u skladu sa svojom funkcijom objasniti hrvatskom puku zašto je tome tako, je li on za to barem djelomično odgovoran i što će učiniti da se to promijeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo nam je HDZ omogućio: Nigdje u svijetu ni jedna privatna tvrtka ne plaća tako malo za naftu i plin kao Mol u Hrvatskoj
Kako smo, zahvaljujući ministru Ćoriću, naučili da nema hrvatske nafte ni hrvatskoga plina
Premijer Andrej Plenković i njegovi ministri Zdravko Marić i Tomislav Ćorić propustili su u pet godina natjerati MOL na promjenu njegove poslovne, u osnovi kolonijalne politike. Teniskim rječnikom Republika Hrvatska izgubila je svoju utakmicu s mađarskom kompanijom u sva tri seta
Ministar gospodarstva Tomislav Ćorić uspio je ovoga tjedna privući poveliku pažnju javnosti izjavom da ne postoji “hrvatska nafta” jer kada se “obaveza prema Republici Hrvatskoj namiri, vlasnik te nafte je INA i ona odlučuje koji je najbolji način da se ta nafta dalje prerađuje i prodaje”.
Da je tako nešto rekao ministar gospodarstva Norveške ili Azerbajdžana nitko se ne bi ni osvrnuo, ali 2021. godine i ptice selice koje se redovno vraćaju u Hrvatsku znaju da je MOL na poklon dobio hrvatske rezerve nafte i plina i hrvatsko tržište naftnih derivata te iako ministar Ćorić nije sudjelovao u počecima toga darivanja ovu izjavu treba razumjeti kao nehotično priznavanje sukrivnje za glatki poraz koji je Republika Hrvatska pretrpjela u srazu s mađarskom naftnom kompanijom.
Tržište energenata nazadovalo je za Ćorića
Tomislav Ćorić imenovan je za ministra zaštite okoliša i energetike u lipnju 2017. godine, a tri godine kasnije u još jednoj rekonstrukciji ministarstava preuzima resor gospodarstva i održivoga razvoja što znači da je već gotovo pet godina nadležan za eksploataciju nafte i plina, njihovu distribuciju, rafinerijsko poslovanje i prodaju. Za vrijeme njegova dva mandata hrvatsko tržište energenata nazadovalo je u svakome pogledu. Domaća proizvodnja nafte i plina u stalnome je padu.
Sisačka rafinerija prestala je s preradom nafte još 2018. pa se nafta iz slavonskih nalazišta od tada šalje na preradu u Mađarsku. U 2017. godini Hrvatska je imala drugu najvišu cijenu uvoznoga plina među članicama Europske unije prema izvješću Europske komisije, a 2018. godine, nakon što je država dokapitalizacijom i preuzimanjem dugova u kutinsku Petrokemiju uložila 600 milijuna kuna, većinski paket dionica te tvrtke prepušten je distributeru ruskoga Gazproma PPD-u i Ini, pretvaranjem njihovih potraživanja u iznosu od 300 milijuna kuna u 54 posto vlasničkoga udjela tvrtke.
I na kraju slovenski Petrol kupio je prošle godine Crodux te su MOL/INA i Petrol na taj način zajedno zauzeli tri četvrtine hrvatskoga maloprodajnog tržišta naftnih derivata sa svim negativnim posljedicama njihove oligopolne pozicije. Ipak treba biti pravedan prema ministru Ćoriću i priznati da taj rezultat ne bi bio moguć bez zajedničkoga napora i bliske suradnje njegovoga ministarstva i Banskih dvora te sve to zajedno ipak ide na ukupni konto Vlade Andreja Plenkovića.
Prodaja dionica uz poveliki diskont
U vrijeme kada je ministar Ćorić privodio kraju svoj studij na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu, MOL je kupio 25 posto dionica INE za 505 milijuna USD-a. Transakcija je obavljena u srpnju 2003. godine, tri godine kasnije Vlada je u javnoj ponudi prodala 16,2 posto dionica INE za 2,8 milijarde kuna, a 2007. godine bivšim i tadašnjim zaposlenicima još 628.000 dionica za 858 milijuna kuna.
U ove tri tranše Republika Hrvatska naplatila je za svoje vlasničke udjele ukupno 1,164 milijarde dolara, a kako je MOL u listopadu 2008. u javnoj ponudi kupio 22,15 posto dionica za milijardu dolara nije teško izračunati da je država zbog ovih ili onih razloga prodavala dionice INE uz poveliki diskont.
Privatizacija bez odgovarajućih regula
Člankom 52. Ustava Republike Hrvatske među ostalim je propisano da je rudno blago od posebnoga interesa za Republiku Hrvatsku i da ima njenu posebnu zaštitu. U istome članku piše da se zakonom određuje na koji se način dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu iskorištavati. Hrvatska je započela proces privatizacije INE bez odgovarajućega zakonskog i regulatornog okvira.
Prva Uredba o novčanoj naknadi za koncesiju za eksploataciju mineralnih sirovina donesena je tek 2009. godine tako da do te godine Ministarstvo financija nema nikakvu evidenciju o možebitno naplaćenim koncesijama za eksploataciju nafte i plina jer, ako su i naplaćene, one su bile prihod samo lokalnih proračuna. Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika donesen je tek 2013., godinu dana kasnije donesena je i nova Uredba o naknadi za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika i osnovana je Agencija za ugljikovodike.
Inine simbolične koncesijske naknade
Sve to dogodilo se 11 godina prekasno, od 2003. do 2014. INA je iz hrvatskih nalazišta proizvela 59,5 milijuna barela nafte u vrijednosti od 4,6 milijardi USD-a po prosječnim godišnjim cijenama. Prema dostupnim i nepotpunim podacima lokalni proračuni i državni proračun uspjeli su u tome razdoblju na ime koncesijske naknade ukupno naplatiti samo 180 milijuna USD-a ili 3,91 posto vrijednosti proizvedene nafte.
Nije mi poznat slučaj da je bilo gdje u svijetu ijedna operativna naftna kompanija u djelomično privatnome ili stranome vlasništvu iskorištavala naftna i plinska nalazišta plaćajući državi samo takvu simboličnu koncesijsku naknadu.
Ugovori za eksploataciju
Naftna industrija u svijetu već više od 50 godina eksploatira nalazišta po tri osnovna tipa ugovora: koncesijskom (tax & royalty agreements), ugovoru o podjeli proizvodnje (production sharing agreements – PSA ) i “servisnom”. Prvi tip koristi na primjer Norveška i zahvaljujući njemu ukupno naplaćuje i do 78 posto dobiti onih tvrtki koje eksploatiraju naftu i plin, PSA je u primjeni u više od 80 država, a njihov udio u dobiti ostvarenoj proizvodnjom nafte i plina je od 43 posto do 90 posto.
“Servisni” tip ugovora primjenjuje se u zemljama koje imaju najveća nalazišta nafte, poput Saudijske Arabije ili Kuvajta gdje sva proizvedena nafta i plin pripadaju državi, a operativne kompanije plaćene su za uslugu proizvodnje.
Gubitak meča u tri seta
Hrvatska je do 2014. godine naplaćivala MOL-u samo simboličnu koncesijsku naknadu, a nakon te godine i donošenja spomenutih Zakona i Uredbe naplaćuje 10 posto od tržišne vrijednosti proizvedene nafte i plina što je opet daleko manje nego bilo gdje u svijetu. Zakonom je predviđeno da se za sva nova nalazišta primjenjuje ugovor o podjeli proizvodnje (PSA), ali budući da se za postojeća nalazišta može i dalje obnavljati koncesijski tip ugovora postavlja se logično pitanje hoće li MOL crpiti naftu i plin iz hrvatskih nalazišta uz minimalnu naknadu sve dok ona ne presahnu.
Premijer Andrej Plenković i njegovi ministri Zdravko Marić i Tomislav Ćorić propustili su u pet godina natjerati MOL na promjenu njegove poslovne, u osnovi kolonijalne politike. Teniskim rječnikom Republika Hrvatska izgubila je svoju utakmicu s mađarskom kompanijom u sva tri seta.
U prvom je izgubila naftna i plinska polja jer ne samo da nije prije 18 godina ugovorila podjelu proizvodnje i dobiti, nego je dozvolila da MOL i dalje obnavlja koncesijske ugovore uz minimalne naknade, u drugom je ostala bez sisačke rafinerije i omogućila MOL-u da slavonsku naftu prerađuje u Mađarskoj, a u trećem MOL je dobio dozvolu za zadržavanje monopolne pozicije na hrvatskom tržištu naftnih derivata koja je u posljednjem gemu prerasla i u oligopol sa slovenskim Petrolom.
Gdje je tu tržište?
Gdje u svemu tome ministar Ćorić vidi tržište teško mi je dokučiti, a prije nego opet krene docirati o tome da ne postoji “hrvatska” nafta jer je ona vlasništvo INE nakon što je ova namirila svoje obaveze prema državi lijepo bih ga zamolio da izračuna koliko iznosi ta “namira” u Hrvatskoj, a koliko u Norveškoj, Azerbajdžanu, SAD-u, Rusiji, Indoneziji, Kanadi, Ujedinjenoj Kraljevini, Rumunjskoj, Nigeriji, Mađarskoj, Brazilu, Meksiku, Tajlandu ili Maleziji.
Nakon što ustanovi da je hrvatska “namira” manja od “namire” u bilo kojoj drugoj državi trebao bi u skladu sa svojom funkcijom objasniti hrvatskom puku zašto je tome tako, je li on za to barem djelomično odgovoran i što će učiniti da se to promijeni.