Nekad je nužno odabrati stranu

Ovo s Hasanbegovićem i pristašama je već otužno; ljudi su se uživjeli da su revolucionarna vlast

Ponašaju se kao da su prevratima zauzeli vlast pa s visoka komentiraju izvještaj State Departmenta ili kradu ploče s imenom trgova i izlažu ih kao trofej

Dva detalja koja su se dogodila istog dana, vezana uz djelovanje Hasanbegovića i njegovih istomišljenika, ne ostavljaju nikakvu dvojbu. Oni su se uživjeli u ulogu revolucionara koji su prevratima zauzeli vlast, pa onda s visoka cinično komentiraju izvještaj State Departmenta ili pak kradu ploče s imenom gradskih trgova i izlažu ih kao trofej u obližnjem lokalu.

Prvo je počelo s Nevenom Brajkovićem, vlasnikom lokala, koji je po pisanju medija predstavljao svojevrsni izborni štab Hasanbegovićeve liste. On je skinuo ploču s imenom Trga Maršala Tita i izložio je u kafiću, poput kakvog ratnog trofeja.

Hvalisanje kavanskim drugovima

Iako je možda mislio da se time pridružuje značajnom broju branitelja, koji su po oslobođenju Knina donosili doma kao suvenir ploče s imenima ulica, registracijske tablice auta ili zaostali novac upokojene Krajine, razlika između njih i Brajkovića je ogromna.

Oni su kao službeni vojnici vlastite zemlje, značajan dio teritorija oslobodili od okupacije i srušili tamo uspostavljenu paradržavu, dok je Brajković počinio klasično razbojstvo gradske imovine, s namjerom da se time hvali pred kavanskim i ideološkim drugovima.

Izmišljanje nepostojećih unutrašnjih neprijatelja

Pogledamo li stvari malo šire, shvatit ćemo da se Brajković prema institucijama i zakonima zemlje, pa i prema njezinoj antifašističkoj baštini, odnosi kao prema neprijateljskim insignijama koje treba oduzeti i ritualno izložiti. To konkretno znači da se on i njegovi osjećaju kao da su nekim prevratom zauzeli državu koju ne priznaju.

Da je tome tako, potvrdio je u svojoj kasnijoj reakciji na izvještaj State Departmenta i sam Zlatko Hasanbegović. Uvijek u rječniku opkoljene utvrde, s viškom paranoje i potrebom da pronalazi i izmišlja unutrašnje neprijatelje, doživljavajući se nekom vrstom mesije koji će zemlju izbaviti iz ralja vlastitih građana koji ne dijele njegove stavove, tu je sliku svijeta pokušao prenijeti i američkoj administraciji.

U većinskim dijelovim društva vidi neprijatlelje

Učinio je to tvrdeći da se i oni sami ne slažu s tim izvještajem, da su obmanuti i da su pod utjecajem neprijateljskih organizacija iz Hrvatske. Iz ovakve logike razmišljanja također se ne može iščitati ništa drugo, osim uvjerenosti u potrebu za revolucionarnim prevratom, nakon kojeg, ni u Hrvatskoj, ni u SAD-u, neće biti prostora za djelovanje kojekakvih ljevičarskih udruga i pojedinaca.

Ovo je posebno zanimljivo iz perspektive njihove verbalne borbe protiv totalitarizma, kojeg toliko očito svime što rade zagovaraju. Drugim riječima, ovdašnja radikalna desnica doživljava većinske dijelove društva i institucije zemlje kao neprijateljske, koje treba osvojiti i pokoriti.

Ucjenjivački sporazum s Milanom Bandićem

Sličnu vrstu Hasanbegovićevog autizma svojevremeno je iskazivao Svetozar Vukmanović Tempo, koji je u UN-u ponosno izjavljivao kako ćemo jesti travu, ali nećemo pristati ni na ucjene, ni na pomoć SAD-a. S tom razlikom, što je Tempo govorio kao čovjek koji je bio jedan od čelnih ljudi partizanskog pokreta, koji je porazio fašizam i zemlje koja je tražila svoj specifični put u budućnost, dok Hasanbegović nastupa u ime ucjenjivačkog sporazuma s Milanom Bandićem.

Samo iz tako skučene perspektive, moguće je osjećati potrebu da se ploča s imenom trga izloži u vlastitom lokalu, što je otprilike na razini cjeloživotnog odricanja gastarbajtera, s ciljem da u zavičaju naprave kuću veću od svih ostalih i tako dokažu svima da su uspjeli.