Ovo su ustavni suci koji se ne boje usprotiviti većini. Jučer protiv Stožera nije bilo prvi put

I sada, kada se odlučivalo o ustavnosti mjera Stožera, pokazali su da razmišljaju drugačije. Tražili su najprije javnu sjednicu kako bi na njoj mogli biti nazočni i stručnjaci i mediji i ljudi koji su podnijeli zahtjeve Ustavnom sudu, kao i predstavnici Vlade o čijem se stožeru raspravljalo. Nadglasani su i sjednica se odvila u tajnosti. Nisu se složili ni s odlukama prema kojima su mjere Stožera bile u skladu sa zakonom i Ustavom, zbog čega upravo pišu izdvojena mišljenja.

A to su činili i u ranijim ustavnosudskom slučajevima, kad se nisu mogli pomiriti sa zaključcima većine. U nastavku donosimo neke od njih.

1. Lex Agrokor ugrožava poduzetničke slobode

Ustavni suci Abramović, Selanec i Kušan s kolegama se nisu složili ni kod ocjene ustavnosti Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku poznatijem kao Lex Agrokor. Za taj zakon Ustavni sud je u svibnju 2018. rekao da je u skladu s Ustavom.

No, Selanec i Kušan su u zajedničkom mišljenju upozorili kako njihovi kolege nisu dobro odvagnuli jesu li mjere iz tog Zakona, koji je donijet kako bi se spasio posrnuli Todorićev Agrokor, ograničile određena jamstva slobode poduzetništva, te jesu li njima dovedena u pitanje ustavna jamstva djelotvornosti sudske zaštite određenih skupina vjerovnika.

Naime, Zakon, prema njihovoj ocjeni, ne precizira kriterije prema kojima se formiraju skupine vjerovnika za potrebe glasanja na ročištu na kojem se odlučuje o nagodbi. Problematičnim smatraju i to što ništa u tekstu zakona ne nalaže da se skupine vjerovnika za potrebe glasanja o nagodbi formiraju temeljem istih kriterija kojih se formiraju skupine za potrebe rada vjerovničkog vijeća.

Problematičnim su u tom Zakonu, koji je za ostale ustavne suce bio OK, ocijenili i činjenicu da nije propisao preciznije kriterije procjene nužnosti i svrsishodnosti plaćanja starih tražbina odnosno preuzimanja novih zaduženja, niti je za to osigurao učinkovit nadzor.

Čak su poručili sudovima da u praksi, dok budu tumačili Lex Agrokor, zaštite ustavna jamstva poduzetničke slobode onim vjerovnicima koji su se našli u manjinskom položaju tijekom konkretnog postupka. Sudac Abramović otišao je još dalje te je napao Vladu ustvrdivši da je Lex Agrokorom pokušala prikriti ranije loše zakonodavstvo.

2. Čemu tajiti iznos plaćen za obranu Gotovine i Markača?

Ovo troje sudaca bili su u manjini i kada je Ustavni sud odbio tužbu kojom je GONG tražio objavu ugovora Vlade RH i američke odvjetničke kuće Patton Boggs LLP za zastupanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača pred sudom u Haagu. Većina je zaključila kako taj ugovor, potpisan još 2011. godine, i dalje mora ostati tajan, jer bi njegova objava navodno mogla ugroziti vitalne interese Republike Hrvatske, posebno one međunarodne, budući da je u pitanju ugovor s inozemnom tvrtkom.

Selanec, Abramović i Lovorka Kušan (a tada je izdvojeno mišljenje pisao i ustavni sudac Mato Arlović op.a.) napisali su kako smatraju da to obrazloženje nije dovoljno. “Neprihvatljiva je sloboda procjene što ju je izvršna vlast demonstrirala klasificiravši ovaj ugovor”, naglasili su istovremeno ne sporeći mogućnost da u ovom slučaju doista ima razloga za proglašavanjem ugovora tajnim. Međutim, tvrde, ta procjena nije donesena sukladno standardima hrvatskog Ustava.

Istaknuli su kako je pravo na pristup informacijama “usko vezano uz sam kamen temeljac političkog ustroja ustavnih demokracija”, te naveli kako se ovom odlukom Ustavnog suda šalje negativna poruka i istraživačkim novinarima kojima je često pristup informacijama ključan za njihove uratke. Isto vrijedi i za organizacije civilnog društva, u ovom slučaju GONG.

Na kraju su podsjetili da je ovaj ugovor objavljen na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa SAD zbog čega doista ne vide kako bi mogao ugroziti vitalne interese Republike Hrvatske.

3. Zbog Ustavnog suda i štrajk gubi svoju bit

Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je u veljači 2019. ustavnu tužbu Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja protiv presude Vrhovnog suda o nezakonitosti štrajka na Hrvatskim studijima u travnju 2017. godine. I tada su Selanec, Abramović i Kušan imali izdvojena mišljenja, suprotna većini koja je odluku donijela.

Ustavni sud štrajkom na Hrvatskim studijima bavio se nakon što je tamo ukinut studij filozofije. Dio zaposlenika zbog toga se odlučio na štrajk, koji im je u konačnici zabranjen. To je Ustavni sud podržao zaključivši da se pitanja zbog kojih se željelo štrajkati uopće nisu mogla riješiti na taj način. Ocijenili su da se nije radilo o pitanjima koja bi bila povezana sa zaštitom i promicanjem gospodarskih i socijalnih interesa profesora.

Troje ustavnih sudaca u izdvojenom mišljenju naglasilo je da se ustavnu tužbu Sindikata trebalo prihvatiti i utvrditi povredu ustavnog prava na štrajk. “Smatramo da je pitanje stupnja slobode koje nastavnički kolektiv u zasebnim sastavnicama određenog sveučilišta ima u pogledu odlučivanja o strukturi i sadržaju obrazovno-nastavnog programa koji bi se na njima trebao provoditi legitimni interes kojeg zaposlenici tih sastavnica mogu štititi u okviru svog Ustavom zajamčenog prava na štrajk u odnosu prema središnjim upravljačkim tijelima sveučilišta”, napisali su tada Abramović, Kušan i Selanec.

Drugim riječima, zaključili su kako su profesori imali pravo štrajkati iako im nisu bila ugrožena usko radnička prava. Upozorili su i da je argumentaciju Sindikata većina ustavnih sudaca zaobišla. Ignoriralo se, smatraju, ono što se odnosilo na zaštitu zaposlenika, unaprjeđenje radnih uvjeta i jačanje kapaciteta nastavničkog kadra.

“S obzirom da je svako umanjenje kvalitete uvjeta rada (…) moguće predstaviti kao ograničavanje prava iz radnog odnosa, ovako široko određeno stajalište koje je podržala većina u konačnici nalaže da se spor o bilo kojoj vrsti uvjeta rada kod bilo kojeg poslodavca rješava ‘pravnim putem’ pred sudovima, a ne demokratskim oblikom udruženog izražavanja nezadovoljstva politikom poslovanja konkretnog poslodavca”, istaknuli su upozorivši kako takvim pristupom ustavno jamstvo prava na štrajk gubi svoju bit.

4. Toksična odluka o pravima Srba u Vukovaru

Ovo troje ustavnih sudaca nije se složilo ni s odlukom Ustavnog suda kojim je srpska nacionalna manjina u Vukovaru dobila nešto veća prava na upotrebu jezika i pisma nacionalne manjine. Naime, iako jesu ukinute neke odredbe Statuta Grada Vukovara, to je još u kolovozu 2015. tražio saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, ostala je na snazi značajna ograda zbog koje su Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović doslovno napali svoje kolege.

U pitanju je ograničenje koje proizlazi iz “potreba većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-tih godina 20. stoljeća”. “Ne možemo prihvatiti da razina pojedinačnih i kolektivnih prava pripadnika nacionalnih manjina u tolikoj mjeri ovisi o vrlo neodređenoj i neizbježno subjektivnoj ocjeni ‘poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanju razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među njima’, napisali su u izdvojenom mišljenju Selanec i Kušan. U nastavku su zatražili da se jednostavno poštuju zakonske odredbe koje jamče nacionalnim manjinama njihova prava.

Svoje kolege, koji su donijeli takvu odluku nazvali su gotovo licemjernima. “Čvrsto držimo da razina zajamčenih prava nacionalnih manjina – kako individualnih tako i kolektivnih – mora biti čvrsto vezana uz jasno određene zakonske odredbe odnosno znatno preciznija pravna stajališta čija primjena neće gotovo u potpunosti ovisiti o osobnim ocjenama članova i članica pojedinog sastava Ustavnog suda. Sastav Ustavnog suda je promjenjiv. Razina zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina mora biti izraz volje ustavotvorca odnosno zakonodavca, u svom bitnom dijelu neovisna o toj institucionalnoj činjenici”, istaknuli su.

Sudac Abramović toksičnom je nazvao konstrukciju o ‘još uvijek živim posljedicama agresije’. On smatra kako takvim pristupom nikada nigdje u svijetu ne bi još generacijama bilo moguće završiti neki rat. “Dakle, zakonodavac izbjegava, a lokalna samouprava niti hoće, niti može riješiti – naravno, na Ustavom i zakonom propisani način – problem koji je nastao. Problem je, zbog svega toga, trebao riješiti Ustavni sud, koji je i nastanku problema djelomično kumovao, ali je opet propustio to učiniti”, napisao je Abramović.

5. Odluka Ustavnog suda o ubojici mladog Srbina

Izdvojeno mišljenje ovi suci napisali su i u slučaju Neđeljka Blagojevića, čovjeka čijeg je sina, 25-godišnjeg Tihomira 28. travnja 1995. na benzinskoj postaji nedaleko Nove Gradiške ubio 18-godišnji hrvatski prognanik i to samo zato što je ovaj bio Srbin. Mlađahni ubojica je brzo identificiran i optužen, no početkom lipnja 1998. postupak protiv njega je obustavljen. Tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman pomilovao ga je, pa je Tihomirova smrt ostala nekažnjena.

Zbog toga je njegov otac tražio odštetu od Republike Hrvatske, no na kraju je njegova tužba odbijena. Obratio se putem odvjetnika i Ustavnom sudu RH jer je smatrao kako mu nije bilo zagarantirano pravo na poštenju suđenje. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je Republika Hrvatska dopustila da zločin nad njegovim sinom prođe nekažnjeno.

Ustavni sud Blagojevićevu tužbu ne prihvaća. Većina zaključuje kako su sve sudske instance djelovale složno te u njihovom odlučivanju o nepostojanju odgovornosti Republike Hrvatske nije bilo arbitrarnosti. No, Selanec, Kušan i Abramović ponovno ne dijele stav većine. Objavili su izdvojeno mišljenje u kojem su zaključili da je nekažnjavanje ubojice “čin koji i danas mora izazvati moralni užas, kad već ne pravni, kod svakog građanina”.

Obrazloženje sudova po kojem to ubojstvo nije bilo teroristički čin protivno je, napisali su, svemu što je bilo utvrđeno u prekinutom postupku protiv počinitelja. On žrtvu, primijetili su, nije otprije poznavao, ona mu osobno nije bila ni za što kriva i o njoj u trenutku ubojstva nije znao ništa osim da je Srbin.

“Percepcija počinitelja ubojstva je da su mu krivi ‘Srbi’ kao totalitet, pa stoga ubija jednog od njih. Žrtva nije ubijena jer je bila osoba po imenu Tihomir Blagojević, već zbog toga što je govorila kao Srbin… Tako čin ubojstva u konkretnom slučaju nije moguće shvatiti drugačije nego kao poruku ‘ostalim Srbima’ da u Novoj Gradiški nisu sigurni i da tamo nemaju što tražiti”, naveli su ustavni suci Abramović, Kušan i Selanec.

Prema njihovom mišljenju “teško bi se našao primjer iz prakse koji bolje odgovara zakonskoj definiciji terorizma”. Istaknuli su da je ubojica tim krvavim, gnjusnim činom, prema vlastitim riječima želio postići da Srbi više ne dolaze onamo da ‘prekomjerno kupuju benzin, švercaju i tako se bogate’. Sasvim sigurno je to djelomično i postigao, zaključuje ovo troje ustavnih sudaca, zbog činjenice da Srbi mogu biti zaklani samo zato što su Srbi. Sudovi su, uvjereni su, zaobišli odgovornost države izvođenjem krajnje arbitrarnih zaključaka, a njihovo neprepoznavanje terorizma krajnje je opasno za zaštitu života u Hrvatskoj.