Ovom čovjeku još sude za trostruko ubojstvo od prije 24 godine u Kutini. Proglašen je krivim, a onda se dogodio filmski obrat

Drago Hedl rekonstruira nevjerojatno, maratonsko suđenje Marku Grgiću i Neđi Ajdariću

Za koji dan bit će 24 godine od trostrukog ubojstva u Kutini koje se dogodilo u noći s 8. na 9. listopada 1998., a jedan od najzamršenijih i najkontroverznijih sudskih postupaka u Hrvatskoj još traje i potpuno je neizvjesno kada bi mogla biti donesena pravomoćna presuda.

Krajem rujna na Županijskom sudu u Velikoj Gorici, u nastavku tog maratonskog suđenja, iskaz je dala Marija Štula. Gospođa je nekadašnja supruga Steve Štule, krunskog svjedoka u suđenju na kojem su Marko Grgić i Neđo Ajdarić, zbog trostrukog ubojstva u Kutini, na Županijskom sudu u Sisku, još 22. rujna 2006. osuđeni na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora.

Ključan opis supruga

Iskaz Marije Štule koji je tada dala na Županijskom sudu u Velikoj Gorici, zacijelo će pomoći sutkinji Nataši Brleković u procjeni kakva je osoba bio u međuvremenu preminuli Štula i koliko se njegovom svjedočenju moglo vjerovati. A njegov iskaz na suđenju u Sisku bio je ključan za izricanje najstrože kazne Grgiću i Ajdariću.

Opisujući svog nekadašnjeg supruga s kojim je živjela 15 godina i koji ju je na kraju, hicem iz puške pokušao ubiti (zbog čega je bio osuđen na sedam godina zatvora), Marija Štula upotrijebila je zgodnu metaforu: “On bi svoju laž ispričao bolje nego ja svoju istinu”. Dodala je kako bi “lagao čim bi zinuo”, da je uvijek gledao isključivo svoju dobrobit i bio spreman sve učiniti da bi je ostvario.

Marko Grgić i Marija Štula koje je Telegramov Drago Hedl snimio na hodniku suda u Velikoj Gorici

Potvrdila je i da je Stevo Štula bio nagluha osoba, i da bi, slušajući vijesti, uvijek pojačavao zvuk na televizoru. Taj detalj iznimno je važan jer je Štula, kako na prvom suđenju Grgiću i Ajdariću, tako i u iskazu na drugom, sadašnjem suđenju u Velikoj Gorici, u rujnu 2018., tvrdio da je prisluškujući razgovore Grgića i Ajdarića, iz njihovih priča saznao detalje o trostrukom ubojstvu počinjenom u Kutini. Njih su se trojica, naime, u jednom trenutku, u prosincu 2005., zajedno, u istoj sobi, zatekli u Zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj.

Pritvoren uz čvrst alibi

Kad je u Kutini ubijeno troje mladih ljudi, vlasnici mjenjačnice, bračni par Renato Serdarušić i Ingrid Šipek-Serdarušić, te njihov zaposlenik Goran Cvrtek, Marko Grgić je osumnjičen i pritvoren pod sumnjom da je počinio trostruko ubojstvo. Poznavao je ubijeni bračni par, ponekad im je znao dolaziti u kuću jer se, radeći kao kondukter na Hrvatskim željeznicama, na crno bavio švercom deviza, mijenjajuću kune za njemačke marke, pa su u tom poslu duže vrijeme surađivali.

Marko je u Bjelovaru i okolici posuđivao novac uz kamatu, veću od one u bankama, pa je i na taj način nelegalno zarađivao. Policija ga je osumnjičila, mada je imao prilično čvrst alibi da se u vrijeme zločina nalazio u Bosni i Hercegovini kamo je često odlazio i za povoljniji tečaj kupovao njemačke marke, a onda ih, na crno, skuplje prodavao u Hrvatskoj.

Sloboda pa opet pritvor

Nakon 20 mjeseci u istražnom zatvoru, odakle je dolazio na suđenje, oslobođen je zbog nedostatka dokaza. Presudu je donio sudac Županijskog suda u Sisku, Željko Barać. Valja ovdje zapamtiti ime Drage Ivančića, kojem ćemo se još vratiti, a koji je u to vrijeme počinjenja trostrukog ubojstva u Kutini, bio načelnik odjela kriminalističke policije u Policijskoj upravi Bjelovarsko-bilogorskoj, uključen u raspetljavanje nezapamćenog zločina.

Grgić dakle izlazi na slobodu, a nešto manje od pet godina nakon oslobađajuće presude, u lipnju 2005., Vrhovni sud poništava presudu i nalaže ponovno suđenje. Grgić će opet u pritvor, pa najzanimljiviji dio priče počinje ovdje.

Susret trojice u zatvoru

Rekli smo, potkraj prosinca 2005. u Zatvorskoj bolnici, u Svetošimunskoj u Zagrebu u istoj sobi 206, naći će se Marko Grgić i Stevo Štula. Prije nego što su se sreli u zatvoru, Grgić je živio u Bjelovaru, a Štula u četrdesetak kilometara udaljenom Grubišnom Polju. U istoj sobi zatekao se i državljanin BiH, Neđo Ajdarić, vlasnik trgovine za prodaju rabljenih automobila.

Uhitili su ga kad je iz Hrvatske u BiH pokušao prevesti automobil za kojeg su carinici sumnjali da je ukraden, pa je Ajdarić pritvoren, ali s obzirom na to da je bio bolestan, prebačen je iz Remetinca u Bolnicu za osobe lišene slobode u Svetošimunskoj. Kasnije se ispostavilo da je s papirima onog carinicima sumnjivog automobila bilo sve u redu pa je Ajdarić pušten na slobodu.

Trojka koja se u sobi 206 prvi put srela, ubrzo se razišla. Štula se vraća u Zatvor u Bjelovaru gdje je sada upravitelj Drago Ivančić, isti onaj koji je bio šef krim-policije u Bjelovaru kada se dogodilo trostruko ubojstvo u Kutini. Ivančić je u međuvremenu, zbog uspješne istrage zločina u Kutini promoviran unutar sustava i postavljen za upravitelja zatvora.

Razgovori s upraviteljem

Štula se dakle vraća u Zatvor u Bjelovaru i 6. veljače 2006. traži razgovor s upraviteljem zatvora Ivančićem, pa nakon toga još jedan, 21. veljače 2006. Istoga dana Policijska uprava sisačko-moslavačka šalje obavijest Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku kako Stevo Štula raspolože saznanjima o počiniteljima trostrukog ubojstva u Kutini.

Odvjetnica Marijana Tomić, koja uz Čedu Prodanovića zastupa Marka Grgića na suđenju u Velikoj Gorici, pedantno je, na suđenju potkraj rujna, nabrojala sutkinji datume još nekoliko susreta između zatvorenika Štule i upravitelja zatvora Ivančića. Tajming je iznimno zanimljiv. Nakon dva susreta u veljači, Štula i Ivančić ponovno se, 1. ožujka 2006. susreću u uredu upravitelja zatvora u Bjelovaru, a dva dana kasnije, 3. ožujka Štula daje svoj prvi iskaz na Županijskom sudu u Sisku.

Povlastice u zatvoru

Tjedan dana kasnije, 10. ožujka, Štula je opet u uredu upravitelja zatvora Ivančića, a 4. travnja daje prvi iskaz pred sutkinjom Melitom Avedić, kojoj je slučaj dodijeljen. U uredu Drage Ivančića, Štula je opet 26. lipnja.

Osim što je 27. siječnja 2006. osuđen na sedmogodišnju kaznu zatvora, Štuli je sud izrekao i obveznu mjeru psihijatrijskog liječenja, ali ta će mjera biti ukinuta 16. studenoga 2007. Bez obzira na to i zatvorenički status, Štula je bio čest gost u uredu Drage Ivančića, upravitelja zatvora. I ne samo to: od 15. rujna do 1. listopada 2007. dok je još trajalo obvezno psihijatrijsko liječenje, dobit će i zatvorenički godišnji odmor i otići u Grubišno Polje, na užas svoje supruge koja je također ondje živjela i bojala se da ne dovrši započeti pokušaj ubojstva, kada ju je ranio iz vojnog karabina.

Strepnja od bivšeg muža

Štula će već 26. ožujka 2008. biti premješten u poluotvoreni odjel Kaznionice u Požegi iako u tom trenutku nije izdržao ni polovinu izrečene kazne. Iz zatvora je naime, trebao biti pušten tek 14. siječnja 2012. Gotovo svakog vikenda odlazit će u Grubišno Poje, a njegova bivša supruga Marija svjedočeći na sudu rekla je kako ju je policija u početku obavještavala o njegovim dolascima, ali je kasnije prestala. Rekla je i kako je strepila od svakog njegovog dolaska, osobito kad bi ga ponekad srela na ulici.

Obrana Marka Grgića rekla je na sudu kako je Stevo Štula, služeći zatvorsku kaznu “ostvario pogodnosti na koje osuđenici nemaju pravo i ne mogu ih ostvariti i sigurno ih ne ostvaruju u okviru redovnog izdržavanja kazne zatvora”. To otvara pitanje je li Stevo Štula iz nekih razloga dobio nepripadajuće povlastice, pogotovo u kontekstu njegovih čestih susreta i razgovora s Dragom Ivančićem, osobom koja je, kao šef krim-policije sudjelovala u rasvjetljavanju zločina u Kutini, a potom postala upravitelj zatvora u kojem se nalazio Štula.

Zanimljivi detalji obrane

Grgićeva obrana navela je još jedan zanimljiv detalj: nakon nezapamćenog ubojstva u Kutini 1998., hrvatski su mediji, naročito Večernji i Jutarnji list, vrlo opsežno pisali o detaljima teškog zločina, pa je Štula, rekli su, prije svjedočenja na sudu, mogao puno toga saznati iz medija. A onda je u cijelu priču upleo i navodne razgovore Grgića i Ajdarića koji su se, u Zatvorskoj bolnici, došaptavali kako su ubili troje ljudi.

Doslovno je rekao da su njih dvojica “vodili tajne razgovore i da su govorili ispod glasa”. Slušao je to, onako nagluh, ležeći u krevetu zatvorske bolnice između Ajdarića i Grgića, u sobi u kojoj je osim njih trojice bilo još četvero zatvorenika, ali ni jedan nije čuo ništa slično.

Štula je tijekom Domovinskog rata bio pripadnik minobacačke postrojbe Hrvatske vojske i postoji potvrda kojom je ostvario braniteljsku invalidnost zbog oštećenja sluha. Kad se 13. siječnja vratio iz Zatvorske bolnice u Zatvor u Bjelovaru, odlučio je svoja saznanja o “tajnim razgovorima” Grgića i Ajdarića vođenim “ispod glasa”, ispričati upravitelju Dragi Ivančiću.

Ponovno suđenje

Neđo Ajdarić neće ni slutiti kako će ga hrvatska policija 3. travnja 2006. ponovno uhititi na graničnom prijelazu. Mislio je da se radilo o zabuni pa će objašnjavati policajcima da je oslobođen sumnje za pokušaj šverca ukradenog automobila i ostat će u potpunom šoku kada mu budu rekli da je osumnjičen za trostruko ubojstvo u Kutini, zajedno s Markom Grgićem.

Tako će se sada i on, koga se u optužnici na prvom suđenju Grgiću uopće nije spominjalo, zajedno s Grgićem naći u sudnici, pa će kao i on, na kraju, dobiti 40 godina zatvora. Odležat će, što u Lepoglavi, što u Foči (u Bosni i Hercegovini) više od šest godina, kada je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu 13. prosinca 2011., smatrajući Štulu nepouzdanim svjedokom, Ajdariću dao pravo na obnovu postupka.

Sve se privodi kraju

Ajdarić će iz zatvora u Foči biti pušten 6. veljače 2013. A s obzirom da je u istom postupku osuđen i Grgić, Vrhovni sud RH i njemu je dopustio obnovu postupka pa je iz Lepoglave prebačen u Remetinec i odatle pušten 2. travnja 2014., točno 8,5 godina nakon početka izdržavanja kazne. Od tada, u ponovljenom sudskom postupku brani se sa slobode na Županijskom sudu u Velikoj Gorici.

To suđenje sada se privodi kraju, ispitani su svjedoci, predočeni svi dokazi pa je moguće da će na sljedećem ročištu, 23. studenoga, nakon što Grgić iznese obranu, njegovi branitelji, kao i tužiteljstvo, iznijeti završne riječi. S obzirom na ono što je govoreći na posljednjem ročištu rekla Grgićeva obrana, može se vjerovati kako će, s obzirom na iskaz Marije Štule, a pogotovo na presudu suda u Strasbourgu, inzistirati na nepouzdanosti i nevjerodostojnosti krunskog svjedoka Steve Štule.

Ključna pitanja

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li u završnoj riječi elaborirati zanimljiv odnos između upravitelja zatvora u Bjelovaru, Drage Ivančića i tada osuđenog Štule, te njihove tajanstvene višekratne razgovore. Je li se Ivančić uplašio da bi – bez uplitanja Ajdarića u cijeli postupak, za što se pobrinuo Štula – Grgić mogao biti ponovno oslobođen, pa bi okrutno trostruko ubojstvo u Kutini, u čijem je raspetljavanju Ivančić sudjelovao, ponovno moglo postati neriješen slučaj, čiji akteri nisu pronađeni?

Jesu li neobične Štuline povlastice u izdržavanju zatvorske kazne bile nagrada za priču o navodnim razgovorima Grgića i Ajdarića koje je on, Štula, prisluškivao i kao svjesni građanin svoje spoznaje o počinjenju kaznenog djela dojavio Ivančiću, tada šefu bjelovarskog zatvora?

Uloga Drage Ivančića

To su, čini se, ključna pitanja u ovom maratonskom sudskom procesu, na kojeg Grgić, osumnjičen za trostruko ubojstvo, na sud dolazi sa slobode, a Neđi Ajdariću se sudi u odsutnosti. Nisu to, međutim, jedine bizarnosti o akterima sudskog procesa koji se razvlači gotovo četvrt stoljeća u potrazi za odgovorom tko je zaista na brutalan način usmrtio tri mlade osobe u Kutini 1998.

Grgićeva obrana apostrofirala je, kako smo vidjeli, i ulogu Drage Ivančića (kojeg sud nije ispitao), osobe koja je, kao krim-policajac u PU Bjelovarsko-bilogorskoj prvo sudjelovala u rasplitanju trostrukog ubojstva, a potom promaknuta za načelnika osiguranja, pa šefa Zatvora u Bjelovaru.

Bizarna crtica iz 2011.

O njemu, Ivančiću, postoji bizarna crtica iz ožujka 2011., koja je ostala zabilježena u crnim kronikama. Večernji list tom je slučaju posvetio cijelu stranicu kada je zaštitar u bjelovarskom Kauflandu primijetio da je Ivančić u džep stavio jedan kozmetički proizvod, te da ga na blagajni nije platio. Ivančić se tada pravdao lošom navikom da u trgovine ulazi ne uzimajući košaricu, već da robu koju namjerava kupiti nosi u rukama.

Međutim, tom prigodom – objašnjavao je kasnije – u rukama je imao toliko proizvoda da ih više nije mogao sve držati pa je jedan, posve mehanički, ne razmišljajući, stavio u džep i na blagajni ga zaboravio izvaditi i platiti. “Znam da će biti i onih koji u to neće povjerovati”, rekao je tada za Večernji list, “ali zar bih doista išao s namjerom da nešto ukradem kad sam od devet artikala platio osam”.