Zlosretni organizator ovogodišnjeg karnevala u Imotskom bio je u pravu – ostali su vjerni tradiciji. Paljenje gej para i njihovog udomljenog djeteta (s likom Nenada Stazića) u potpunosti se uklapa u karnevalsku tradiciju posljednjih godina – onu u kojoj se pučka svečanost u hipu pretvara u festival mržnje i linča.
Tako su posljednjih godina u ognju nestajali likovi novinara, političara odjevenih u narodnu nošnju najneomiljenije nacionalne manjine, spaljena je čak i slikovnica o duginim obiteljima. Lomače su očito, u 21. stoljeću, posebno dobro rodile.
Granica slobode i mržnje
U svim ovim slučajevima radi se, nema ni najmanjeg zrnca sumnje, o destiliranoj mržnji prema drugačijima i slabijima. Stoga je posebno mučno pratiti paradu pokušaja opravdanja karnevalske satire, narodnih običaja i slobode izražavanja.
Željka Markić tako sarkastično savjetuje HDZ-u i SDP-u da osnuju Povjerenstvo za karnevale i krnje s predsjednikom Milanovićem na čelu pa svake godine izdaju listu podobnih i nepodobnih krnja. Zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić se, pak, pita: “Tko će presuditi, gdje je granica između umjetničke slobode izražavanja i govora mržnje” i poziva da naučimo biti tolerantni.
Karneval u Vukovaru
Svima koji ovih dana izvode sumanute logičke akrobacije pokušavajući obraniti posljednji provincijalni mrzilački skandal, valja zadati jednu malu mentalnu vježbu. Kako bi, naime, isti koji se danas upiru obraniti slobodu izražavanja na primjeru spaljivanja gej obitelji s udomljenim djetetom, reagirali na jednu sličnu narodnu veselicu – da se, recimo, negdje u Srbiji na karnevalu spali lutka hrvatskog vojnika. Ili, da odemo na još žarkije boje, da karneval s istim vrhuncem organiziraju građani srpske nacionalnosti u – Vukovaru?
Mržnja kakva se na ovaj, tobože karnevalski način, manifestira prema pripadnicima raznih manjina, nije međutim tek rubna idiotarija, opredmećeni hejterski komentar s društvenih mreža u visokoj rezoluciji stvarnosti. Radi se o činu usmjerenom na demonizaciju i društveno isključivanje cijelih skupina građana. I da se nakon imotske idiotarije više nikad ništa slično u Hrvatskoj ne dogodi, jasno je poručeno dijelu društva da im plamen ognja sasvim dobro stoji. I eho te poruke neće samo tako izblijediti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Memorijalni muzej holokausta
A daleko od toga da je za očekivati kako sličnih erupcija mržnje više nećemo gledati. I da one neće nikad i doslovno prijeći izvan granica simboličkog značenja karnevalske povorke. Jer, slične stvari su se već itekako događale. Koji je njihov krajnji ishod može se pogledati na stranicama Memorijalnog muzeja holokausta u SAD-u.
Tamo se nalazi i dokumentarac “Put do nacističkog genocida”. Radi se o filmu dugom 38 minuta, koji, kako stoji na stranicama, “istražuje uspon i konsolidaciju vlasti nacista. Koristeći rijetko objavljivanje snimke, film istražuje njihovu ideologiju, propagandu i progon Židova i drugih žrtava”.
Sjećanje na 1935.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U jednom dijelu filma govori se o – karnevalima. “Nakon 1935. godine, antisemitizam je postao uobičajeni dio karnevalskih parada. Javni iskazi antisemitizma osnažili su klimu nesnošljivosti prema Židovima u Njemačkoj, ili u najmanju ruku, ravnodušnost prema njihovom tretmanu”.
Dvadesetak sekundi tog dokumentarca sasvim je dovoljno za odgovor na pitanje zamjenika predsjednika HDZ-a: “Tko će presuditi, gdje je granica između umjetničke slobode izražavanja i govora mržnje?”
Povijest.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Paljenje gej lutke nije problem? Možda da pogledamo video karnevala iz Njemačke 30-ih, tada su hit bili Židovi
Bez obzira na opravdavanja, jasno je da se u Imotskom radilo o demonizaciji manjinske skupine građana
Kako bi, naime, isti koji se danas upiru obraniti slobodu izražavanja na primjeru spaljivanja gej obitelji s udomljenim djetetom, reagirali na jednu sličnu narodnu veselicu - da se, recimo, negdje u Srbiji na karnevalu spali lutka hrvatskog vojnika. Ili, da odemo na još žarkije boje, da karneval s istim vrhuncem organiziraju građani srpske nacionalnosti u - Vukovaru?
Zlosretni organizator ovogodišnjeg karnevala u Imotskom bio je u pravu – ostali su vjerni tradiciji. Paljenje gej para i njihovog udomljenog djeteta (s likom Nenada Stazića) u potpunosti se uklapa u karnevalsku tradiciju posljednjih godina – onu u kojoj se pučka svečanost u hipu pretvara u festival mržnje i linča.
Tako su posljednjih godina u ognju nestajali likovi novinara, političara odjevenih u narodnu nošnju najneomiljenije nacionalne manjine, spaljena je čak i slikovnica o duginim obiteljima. Lomače su očito, u 21. stoljeću, posebno dobro rodile.
Granica slobode i mržnje
U svim ovim slučajevima radi se, nema ni najmanjeg zrnca sumnje, o destiliranoj mržnji prema drugačijima i slabijima. Stoga je posebno mučno pratiti paradu pokušaja opravdanja karnevalske satire, narodnih običaja i slobode izražavanja.
Željka Markić tako sarkastično savjetuje HDZ-u i SDP-u da osnuju Povjerenstvo za karnevale i krnje s predsjednikom Milanovićem na čelu pa svake godine izdaju listu podobnih i nepodobnih krnja. Zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić se, pak, pita: “Tko će presuditi, gdje je granica između umjetničke slobode izražavanja i govora mržnje” i poziva da naučimo biti tolerantni.
Karneval u Vukovaru
Svima koji ovih dana izvode sumanute logičke akrobacije pokušavajući obraniti posljednji provincijalni mrzilački skandal, valja zadati jednu malu mentalnu vježbu. Kako bi, naime, isti koji se danas upiru obraniti slobodu izražavanja na primjeru spaljivanja gej obitelji s udomljenim djetetom, reagirali na jednu sličnu narodnu veselicu – da se, recimo, negdje u Srbiji na karnevalu spali lutka hrvatskog vojnika. Ili, da odemo na još žarkije boje, da karneval s istim vrhuncem organiziraju građani srpske nacionalnosti u – Vukovaru?
Mržnja kakva se na ovaj, tobože karnevalski način, manifestira prema pripadnicima raznih manjina, nije međutim tek rubna idiotarija, opredmećeni hejterski komentar s društvenih mreža u visokoj rezoluciji stvarnosti. Radi se o činu usmjerenom na demonizaciju i društveno isključivanje cijelih skupina građana. I da se nakon imotske idiotarije više nikad ništa slično u Hrvatskoj ne dogodi, jasno je poručeno dijelu društva da im plamen ognja sasvim dobro stoji. I eho te poruke neće samo tako izblijediti.
Memorijalni muzej holokausta
A daleko od toga da je za očekivati kako sličnih erupcija mržnje više nećemo gledati. I da one neće nikad i doslovno prijeći izvan granica simboličkog značenja karnevalske povorke. Jer, slične stvari su se već itekako događale. Koji je njihov krajnji ishod može se pogledati na stranicama Memorijalnog muzeja holokausta u SAD-u.
Tamo se nalazi i dokumentarac “Put do nacističkog genocida”. Radi se o filmu dugom 38 minuta, koji, kako stoji na stranicama, “istražuje uspon i konsolidaciju vlasti nacista. Koristeći rijetko objavljivanje snimke, film istražuje njihovu ideologiju, propagandu i progon Židova i drugih žrtava”.
Sjećanje na 1935.
U jednom dijelu filma govori se o – karnevalima. “Nakon 1935. godine, antisemitizam je postao uobičajeni dio karnevalskih parada. Javni iskazi antisemitizma osnažili su klimu nesnošljivosti prema Židovima u Njemačkoj, ili u najmanju ruku, ravnodušnost prema njihovom tretmanu”.
Dvadesetak sekundi tog dokumentarca sasvim je dovoljno za odgovor na pitanje zamjenika predsjednika HDZ-a: “Tko će presuditi, gdje je granica između umjetničke slobode izražavanja i govora mržnje?”
Povijest.