Nekad je nužno odabrati stranu

Pazite ovo, Dubrovnik mora platiti milijunsku odštetu tvrtki čije su drvo potrošili na zaštitu grada tijekom bombardiranja 1991.

Općinski sud u Dubrovniku, Telegram prvi doznaje, prihvatio je zahtjev za odštetu koji je podnio sarajevski Šipad Export Import

Budžetu Dubrovnika stiže značajan financijski udar, od gotovo 3,3 milijuna kuna, koliko mora platiti sarajevskoj tvrtki Šipad Export Import d.d., kao odštetu za to što je njezina imovina uništena tijekom obrane u Domovinskom ratu. Dakle, Grad mora platiti odštetu jer je nekoj tvrtki stradala imovina dok se branio od napada, a sud tvrdi da je ovu, na prvu pogled iznimno polemičnu odluku, utemeljio na vrlo jasnoj odredbi Zakona o obrani.

Presudu protiv Grada Dubrovnika i Republike Hrvatske donio je Općinski sud u Dubrovnik prihvativši veliki dio tužbenog zahtjeva sarajevske firme i to zbog drvene građe što je još za vrijeme rata uništena i nestala u dubrovačkoj luci. Tužbu je Šipad Export Import, koja je nasljednik predratne tvrtke Šipad, podnio još sredinom runa 1995. godine. Sada je spor, doduše nepravomoćno, dobio u svoju korist.

Ova sarajevska kompanija, nad kojom je nedavno otvoren stečaj, osim u Dubrovniku, svoju imovinu u Hrvatskoj traži i u Šibeniku. U pitanju je imovina tvrtke Luka drvo Šibenik koja se, kako su pisali bosansko-hercegovački mediji, procjenjuje na 100 milijuna eura. Tamošnje zemljište, zgrade i infrastruktura prije rata su bile u vlasništvu Šipada, koji je pak bio u društvenom vlasništvu, a nakon rata postao je privatna firma. Taj spor još nije riješen, dok je ovaj zbog odštete oko imovine u Dubrovniku ovih dana dobio svoj nepravomoćni sudski epilog. Ni predstavnici Grada Dubrovnika ni lokalno tužiteljstvo nisu uspjeli dokazati da Šipad nema pravo na odštetu.

Šipad je većinu poslova obavljao preko Luke Dubrovnik

Ova priča počinje još prije rata. Tada je Šipad preko Luke Dubrovnik pakirao i izvozio drvnu građu. Kada je Jugoslavenska narodna armija s četničkim snagama napala Dubrovnik, većina drvne građe upravo je bila spremna za izvoz. Tijekom ratnih godina jedan dio te građe je izgorio, dok je samo manji dio prošao neoštećen.

Još tijekom rata dubrovačke gradske vlasti donose odluku da se Šipadova drvena građa stavi na raspolaganje kako bi se sanirale posljedice izazvane granatiranjem. U obnovi je tako korišteno drvo jele i smrče koje je ugrađivano u razne objekte. Navodno je dio bila preuzela Hrvatska vojska. Ukupno je iskorišteno 3.041.722 metara kubnih drvne građe koja je, kako je Šipad Export Import naveo u tužbi, bila vrijedna 593.190 USD, a sud je izračunao da bi današnja protuvrijednost tom iznosu bila 3,3 milijuna kuna.

Ključan dokaz bio je dokument iz prosinca 1991. godine

Na sudu je predstavnik Šipada, splitski odvjetnik Filip-Ivan Žuro, uvjeravao da Luka Dubrovnik nije s drvenom građom postupala dovoljno pažljivo. Pristala je, naime, 7. prosinca 1991. na zahtjev grada Dubrovnika staviti mu na raspolaganje svo raspoloživo drvo. A ono je bilo u vlasništvu Šipada, dakle luka nije smjela njime na taj način raspolagati. Luka Dubrovnik čak je 1992. tvrdila da ima sve dokumente o drvnoj građi, međutim 1996. na popisu robe utvrđeno je da je ostalo svega 212.216 metara kubnih drva, od ukupno 3.253.938 metara kubnih koliko je prvotno bilo u skladištu.

Upravo zaključak od 7. prosinca 1991. kojeg je donijela tadašnja Skupština općine Dubrovnik bio je po mišljenju ljudi iz Šipada sporan, dok je Republika Hrvatska, protiv koje je također podnijeta tužba, odgovorna jer je dio drvene građe preuzela Hrvatska vojska.

Grad i RH na sudu su negirali odgovornost za štetu

Predstavnici grada Dubrovnika negirali su bilo kakvu krivnju za potrošenu građu, tvrdeći kako ni količina koju je naveo Šipad nije bila u skladištu Luke Dubrovnik. Ni Republika Hrvatska ne prihvaća odgovornost i objašnjava da je u pitanju ratna šteta za koju država nije odgovorna. Nije, kažu, bilo nikakvog službenog dokumenta kojim bi se Šipadu oduzela drvna građa uskladištena u Dubrovniku. Veći dio građe u Luci je izgorio, a manji dio bio je preuzeo Zavod za obnovu. I taj dio bio je oštećen i razasut po cijeloj luci.

Prva sudska odluka u ovom slučaju donijeta je još 2007. godine. Tada je zaključeno da se doista radilo o ratnoj šteti, te da ni Luka Dubrovnik ni Grad Dubrovnik ni Republika Hrvatska nisu za to odgovorni. Iako je ta presuda postala pravomoćna, Vrhovni sud Republike Hrvatske ju je 2013., nakon revizije koju je tražio Šipad, ukinuo i vratio slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je tada ocijenio da se ne radi o ratnoj šteti, već o povredi obveze tuženih da nadoknade Šipadu oduzeta materijalna dobra za potrebe obrane.

Hrvatska vojska ne zna ništa o drvu sarajevske firme

U ponovljenom postupku koji je upravo dobio svoj nepravomoćni epilog, Općinski sud u Dubrovniku zaključio je da su Grad Dubrovnik i Republika Hrvatska doista odgovorni za štetu učinjenu Šipadu, dok Luka Dubrovnik ne snosi nikakvu krivnju.

Ključan za takvu presudu upravo je onaj Zaključak Izvršnog vijeća Skupštine Općine Dubrovnik od 7. prosinca 1991. iz kojeg proizlazi da je predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine Općine Dubrovnik zatražio od Luke Dubrovnik da stavi na raspolaganje Građevnom poduzeću Dubrovnik svo drvo potrebno za sanaciju posljedica izazvanih katastrofalnim razaranjem odnosno bombardiranjem. Iz MORH-a sudu nisu dostavili nikakvu dokumentaciju o onom dijelu drvne građe što ju je preuzela HV, jer je, tvrde, u arhivu nema.

Evo što su na sudu rekli svjedoci onog vremena

Branislav Žegar koji je godinama radio u Šipadu na sudu je opisao kako je od Ismeta Taslamana predstavnika Zavoda za obnovu saznao da je njihova jelovina iz skladišta u Luci Dubrovnik iskorištena za zaštitu spomenika od neprijateljskog granatiranja u Domovinskom ratu. Zavod je pak bio posrednik između Kriznog stožera grada kojeg je vodio Željko Šikić i Luke Dubrovnik odakle je isporučivana građa za zaštitu spomenika. Žegar je, kaže, uvjeren da je Šipadova drvna građa u stvari prodana, no za to nije imao nikakve dokaze.

I Jozo Bratoš, koji je tijekom 1991. bio zaposlen u Luci Dubrovnik, još u prvom procesu na Trgovačkom sudu u Dubrovniku opisao je kako je Šipadova drvna građa isporučivana za potrebe HV-a, odnosno obranu Dubrovnika i zaštitu spomenika. Potvrdio je da je to rađeno po nalogu Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik. Od 10. prosinca 1991. do 22.prosinca 1993. prema njegovim podacima predano je 1.403.765 metara kubnih jelove i smrekove građe, a za potrebe Hrvatske vojske u istom periodu još 1.496.184 metara kubnih. Sve te specifikacije Luka Dubrovnik je i poslala Šipadu.

U ponovljenom postupku prihvaćene su sve okolnosti tadašnje dramatične situacije u Dubrovniku, kao i obveze gradskih i državnih tijela da u tim ratnim uvjetima maksimalno pokušaju zaštititi imovinu. To uostalom popisuje Zakon o obrani. Međutim, taj isti Zakon propisuje i odštetu za sredstva ustupljena za potrebe obrane. Dakle, u ovom slučaju, kaže sud, Šipad mora dobiti odštetu jer je njegova drvna građa korištena u obrani Dubrovnika.