Komentira se, dakako, pa i neka, kome će most donijeti najviše koristi i kako, a kome eventualno neće, te bi li neko drugo rješenje povezivanja s jugom države bilo jeftinije i pametnije, pa sve do toga je li za konačno slavlje trebalo čekati dovršenje prilaznih cesta koje bi isto bile već gotove da su ih radili Kinezi. Ali nisu. Nego mi.
Ali sve je to sada tjeranje maka na konac. Jer 357 milijuna eura nam je poklonjeno iz Bruxellesa. Kineski graditelji besprijekorno su obavili ugovoreni posao. Imamo što smo htjeli, eno mosta. I onda ne davi.
Prigovaralo se i autoputu prema Splitu
Na isti način analiziralo se i prigovaralo i kad se gradio autoput prema Splitu. Te zbog čega sad? Te bit će premalo vozila. Te odakle tolike pare? Te tko će htjeti plaćati cestarinu? Te zašto baš ta trasa, a ne neka druga? Ali baš zahvaljujući tom infrastrukturnom projektu, Hrvatska je konačno počela sličiti na državu. Tako da i s ”korisnošću” ovog mosta treba malo kroz jedno uho unutra, kroz drugo van.
Ma točno je da i drugi trebaju mostove i štošta drugo. Točno je da ovo poslije potresa ne ide nikako. Da se vlakovima u Hrvatskoj vozi 38 sati. Da penzionerska sirotinja kopa po kontejnerima.
I da za mene – koja tamo ne živim, a i rijetko sam ikad zabasala na tu stranu – most nije jednako napet kao za stanovništvo toga kraja, kao što nije za Zagorce, Slavonce i Istrane. Ali, dođavola, skoro cijeli račun za taj most podmirili su nam porezni obveznici zemalja EU, pa valjda bar toliko svakome ide u glavu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanoviću netko treba pokazati računicu
Zato netko treba pokazati podatke predsjedniku Milanoviću koji zabada da smo ”skupo platili” taj novac koji su nam dali za Pelješac. Razlika između ukupne svote koju je Hrvatska od 2013. godine uplatila u proračun EU i ukupne svote sredstava koja su iz EU sjela u hrvatski državni proračun iznosi oko 52 milijarde kuna. To je oko sedam milijardi eura. Za toliko smo ukupno u plusu. Računica, dakle, nije loša, ako smo i kod gole aritmetike.
Ali posebno ne treba smetnuti s uma jednu stvar zbog koje smo s ovim mostom zamalo na direktnom dobitku i svi mi kojima on nije dio lokalnog zavičaja. Zahvaljujući slovenskom projektantu Marjanu Pipenbaheru, most je, naime, tako besprijekorno lijep. To je nematerijalni dobitak, ne da se prikazati u eurima, ali za ovu sredinu i društvo neprocjenjivo vrijedan i poučan.
Jer kod nas se otvoreni prostori obilato pune službeno dopuštenom i ružnoćom. Ima li korupcija kakve veze s tim, pogađajmo. Kad smo već kod mostova, posljednji veći most koji je pušten u promet prije Pelješca, onaj na Čiovu, skoro ne može biti ružniji nego što jest.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slovenski projektant dao nam je lekciju
Posvuda je izgrađena gomila ružnih crkava, sakralna arhitektura u današnjoj Hrvatskoj možda je najgora od svih ostalih. Ovih dana cijela se zemlja zgraža nad snimkama čudovišnog betonskog hotela View u Postirama na Braču, koji je, navodno, dobio sve dozvole da se naseli u malo ribarsko mjesto od kamena i zakrili ga svojom patetičnom ružnoćom. Neshvatljivo pacerski Tuđmanovi spomenici postavljeni su po trgovima u svim zakucima države, jedan nakaradniji od drugoga.
Slovenac nam je dao gospodsku lekciju kako se poštuju struka, prostor i građani i kako se podiže ukus nacije. I baš njega se nije pozvalo da kaže koju riječ na otvaranju njegovog mosta. Njega, čija elegantna ostavština ostaje svijetliti tamo između Komarne i Brijesta, na čeličnim pilonima, i pitati nas gdje nam je pamet da nagrđujemo vlastitu zemlju ruglom, sklepotinama i kičem.
Ukratko, most na Pelješcu je koristan, tamošnjem će narodu olakšati život i dobili smo ga skoro badava. Ali ljepota koju će sa sobom odnijeti svatko tko se njime proveze ostavlja nam na dar da sve to množimo s dva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pelješki most je prelijep. Slovenski projektant održao je lekciju o ukusu ovoj zemlji uništenoj betonskim čudovištima
I baš njega se nije pozvalo da kaže koju riječ na otvaranju njegovog mosta
Ali posebno ne treba smetnuti s uma jednu stvar zbog koje smo s ovim mostom zamalo na direktnom dobitku i svi mi kojima on nije dio lokalnog zavičaja. Zahvaljujući slovenskom projektantu Marjanu Pipenbaheru, most je, naime, tako besprijekorno lijep. To je nematerijalni dobitak, ne da se prikazati u eurima, ali za ovu sredinu i društvo neprocjenjivo vrijedan i poučan.
Nakon tolikih godina, mostom na Pelješcu se i vozi. Silovita građevina za stalno se utisnula u prostor prirode kao što se pečat dječje sandalice utisne u mokri beton. Bilo je povuci-potegni, bilo je što je bilo, ali to je napokon gotovo i to je važna kvačica za Hrvatsku, sa Schengenom i bez njega. Most je, naime, i to je posve sigurno, jako dobra stvar za ljude koji žive u tom dijelu zemlje, za gospodarstvo, za goste i, ako ćemo pravo, za samopouzdanje nacije. Opće veselje je utoliko prirodno i umjesno.
Komentira se, dakako, pa i neka, kome će most donijeti najviše koristi i kako, a kome eventualno neće, te bi li neko drugo rješenje povezivanja s jugom države bilo jeftinije i pametnije, pa sve do toga je li za konačno slavlje trebalo čekati dovršenje prilaznih cesta koje bi isto bile već gotove da su ih radili Kinezi. Ali nisu. Nego mi.
Ali sve je to sada tjeranje maka na konac. Jer 357 milijuna eura nam je poklonjeno iz Bruxellesa. Kineski graditelji besprijekorno su obavili ugovoreni posao. Imamo što smo htjeli, eno mosta. I onda ne davi.
Prigovaralo se i autoputu prema Splitu
Na isti način analiziralo se i prigovaralo i kad se gradio autoput prema Splitu. Te zbog čega sad? Te bit će premalo vozila. Te odakle tolike pare? Te tko će htjeti plaćati cestarinu? Te zašto baš ta trasa, a ne neka druga? Ali baš zahvaljujući tom infrastrukturnom projektu, Hrvatska je konačno počela sličiti na državu. Tako da i s ”korisnošću” ovog mosta treba malo kroz jedno uho unutra, kroz drugo van.
Ma točno je da i drugi trebaju mostove i štošta drugo. Točno je da ovo poslije potresa ne ide nikako. Da se vlakovima u Hrvatskoj vozi 38 sati. Da penzionerska sirotinja kopa po kontejnerima.
I da za mene – koja tamo ne živim, a i rijetko sam ikad zabasala na tu stranu – most nije jednako napet kao za stanovništvo toga kraja, kao što nije za Zagorce, Slavonce i Istrane. Ali, dođavola, skoro cijeli račun za taj most podmirili su nam porezni obveznici zemalja EU, pa valjda bar toliko svakome ide u glavu.
Milanoviću netko treba pokazati računicu
Zato netko treba pokazati podatke predsjedniku Milanoviću koji zabada da smo ”skupo platili” taj novac koji su nam dali za Pelješac. Razlika između ukupne svote koju je Hrvatska od 2013. godine uplatila u proračun EU i ukupne svote sredstava koja su iz EU sjela u hrvatski državni proračun iznosi oko 52 milijarde kuna. To je oko sedam milijardi eura. Za toliko smo ukupno u plusu. Računica, dakle, nije loša, ako smo i kod gole aritmetike.
Ali posebno ne treba smetnuti s uma jednu stvar zbog koje smo s ovim mostom zamalo na direktnom dobitku i svi mi kojima on nije dio lokalnog zavičaja. Zahvaljujući slovenskom projektantu Marjanu Pipenbaheru, most je, naime, tako besprijekorno lijep. To je nematerijalni dobitak, ne da se prikazati u eurima, ali za ovu sredinu i društvo neprocjenjivo vrijedan i poučan.
Jer kod nas se otvoreni prostori obilato pune službeno dopuštenom i ružnoćom. Ima li korupcija kakve veze s tim, pogađajmo. Kad smo već kod mostova, posljednji veći most koji je pušten u promet prije Pelješca, onaj na Čiovu, skoro ne može biti ružniji nego što jest.
Slovenski projektant dao nam je lekciju
Posvuda je izgrađena gomila ružnih crkava, sakralna arhitektura u današnjoj Hrvatskoj možda je najgora od svih ostalih. Ovih dana cijela se zemlja zgraža nad snimkama čudovišnog betonskog hotela View u Postirama na Braču, koji je, navodno, dobio sve dozvole da se naseli u malo ribarsko mjesto od kamena i zakrili ga svojom patetičnom ružnoćom. Neshvatljivo pacerski Tuđmanovi spomenici postavljeni su po trgovima u svim zakucima države, jedan nakaradniji od drugoga.
Slovenac nam je dao gospodsku lekciju kako se poštuju struka, prostor i građani i kako se podiže ukus nacije. I baš njega se nije pozvalo da kaže koju riječ na otvaranju njegovog mosta. Njega, čija elegantna ostavština ostaje svijetliti tamo između Komarne i Brijesta, na čeličnim pilonima, i pitati nas gdje nam je pamet da nagrđujemo vlastitu zemlju ruglom, sklepotinama i kičem.
Ukratko, most na Pelješcu je koristan, tamošnjem će narodu olakšati život i dobili smo ga skoro badava. Ali ljepota koju će sa sobom odnijeti svatko tko se njime proveze ostavlja nam na dar da sve to množimo s dva.