Politika & Kriminal Peternel i ekipa su pokrivanjem Tita ceradom u Kumrovcu razotkrili politički besmisao Domovinskog pokreta

U Hrvatskoj je taj proces završen preimenovanjem trga u centru grada, što će ostati posljednji potez po kojem će se Milana Bandića pamtiti. Sve što je ostalo nakon svega je Tito kao simbol nostalgije i kao pop-kulturna ikona koja održava Muzej Jugoslavije i onaj u Kumrovcu na životu

Temeljito razvaljeno nasljeđe

Inače, zgodno je za napomenuti da su proces potpunog odbacivanja Tita započela dvojica prominentnih srpskih nacionalista, Gojko Đogo sa zbirkom pjesama ‘Vunena vremena’ i Vojislav Šešelj s idejom da otvori grobnicu u Kući cvijeća i probode Titovo srce glogovim kolcem. Režim je kod Đoge još uvijek bio dovoljno snažan i paranoičan, zbog čega je i osuđen, da bi mu Štulić na Filigranskim pločnicima posvetio pjesmu ‘Gorki okus’.

Što se, pak, tiče nasljeđa, ono je istovremeno i temeljito razvaljeno i ostat će vjerojatno zauvijek. Socijalizam je poražen, Savez komunista kojeg je stvorio nestao je na 14. Kongresu, a potom su njegove nasljednice doživjele niz poraza ili se odale ratničkom nacionalizmu, što je bio slučaj u Srbiji i Crnoj Gori, federativna Jugoslavija se raspala.

Antifašizam kao ideja je gurnut na marginu, JNA koja je proizišla iz partizanske borbe postala je zločinačka armija u službi jednog hegemonističkog projekta, bratstvo i jedinstvo je nestalo u ratovima za jugoslavensko nasljeđe, modernizacija se održala u još uvijek postojećoj javnoj infrastrukturi i arhitekturi, brojne institucije jesu preživjele, ali su temeljito promijenile karakter, a ideja modernizma je skoro u potpunosti poražena.

‘Neprihvatljivo ignoriranje od strane mainstreama’

No, pored arhitekture i još uvijek postojećih institucija, ostale su sve ove postjugoslavenske samostalne države točno u onim granicama iscrtanima u Jajcu i s pravnim subjektivitetom koje su vukle iz SFRJ. I ostala je naravno pobjeda u Narodnooslobodilačkoj borbi.

O negativnim stranama Titovog nasljeđa, a to su masovne egzekucije na kraju rata, progoni Nijemaca i Talijana, Goli otok, nedostatak demokracije, zatvaranje i ubojstva političkih protivnika te kult ličnosti ispisana je čitava biblioteka, što ozbiljnih studija, što dobrih publicističkih tekstova, što šarlatanskih knjiga, a povijesni instituti u Zagrebu i Beogradu su se neko vrijeme samo time bavili.

I sada, nakon svega navedenoga, ukazuju nam se u Kumrovcu pripadnici Domovinskog pokreta da pokriju Titov spomenik i ukažu na, ovo vrijedi izvorno citirati, “potpuno neprihvatljivo negiranje komunističkih zločina od strane mainstreama u Hrvatskoj jer je Hrvatska možda još jedina postkomunistička zemlja koja se nije suočila s komunističkim zločinima i prošlošću; koja nema trgove žrtava komunizma i koja se i dalje pravi da se to nije dogodilo.”

Tko spada u taj mainstream u Hrvatskoj

Ovu jednako lažnu, koliko i zabavnu rečenicu, izrekao je Igor Peternel i to samo par dana nakon što je po ustaljenoj praksi održana komemoracija za žrtve onoga što se uvriježilo zvati Bleiburgom i Križnim putem, pod pokroviteljstvom Sabora i uz prisutnost premijera i članova Vlade.

Kako se dakle Hrvatska nije suočila i pravi se da se ovo nije dogodilo, kada Sabor i Vlade već desetljećima sudjeluju u organizaciji ovih okupljanja i kada nema udžbenika iz povijesti koji o tome ne govori? Usput, Split je prije par godina dobio ‘Prilaz žrtava komunizma’.

Druga laž je to da mainstream, pod čim u Domovinskom pokretu valjda podrazumijevaju medije, autore i povjesničare koje ne mogu podnijeti, negira komunističke zločine. Ne postoji nitko u javnom prostoru tko piše ili nastupa, a da tvrdi da se oni nisu dogodili.

Ne mogu naći smisao političkog djelovanja

Ono što, međutim, postoji jest nastojanje da se socijalističko razdoblje i posebno partizanska borba ne gledaju samo kroz posljednje dane rata, nego u cjelini. A kad se stvari tako gledaju, Tito ima svoju itekako pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti.

Uostalom, a to demantira još jednu laž istaknutu u Kumrovcu, onu o tome da je bila riječ o protuhrvatskim režimu, taj Tito je stvorio današnju Hrvatsku. Koja se potom potpuno legalno osamostalila i na koncu obranila od agresije.

U čitavoj ovoj priči je stoga najzanimljivije to što u Domovinskom pokretu ne uspijevaju pronaći nikakav smisao političkog djelovanja, osim onoga da se obračunavaju s duhovima sad već daleke prošlosti i s nostalgičnim okupljanjima koja nemaju nikakvu političku težinu. To je već nerješiv problem hrvatske desnice koji je anegdotalno tragikomičan.