Vlada Hrvatske demokratske zajednice i njenih koalicijskih partnera podijeljena je, među ostalim, na dvije grupe ministara. S jedne su strane očigledno kriminalizirani ministri, koji upravo ili uskoro odlaze. Riječ je o Lovri Kuščeviću i Goranu Mariću, kojih više nema u Banskim dvorima, te Tomislavu Tolušiću i Gabrijeli Žalac, za koje je, vjerojatno, samo pitanje vremena koliko će još izdržati. Plenković se mora riješiti očigledno kriminaliziranih ministara kako bi se pokušao pripremiti za nove izborne cikluse.
Međutim, ta čistka ne samo što kasni, nego nije konzekventna: na ulici se masovno govori kako Kuščević i Marić zapravo nisu kažnjeni, jer će u Saboru i dalje primati visoku plaću te će se pripremati za solidnu saborsku mirovinu. Očigledno je da velik broj birača nije doživio Kuščevićev i Marićev odlazak iz Vlade kao bilo kakvo stvarno pročišćavanje Hrvatske demokratske zajednice. Osim kriminaliziranih ministara, Andrej Plenković suočava se i s grupom posve nesposobnih ministara, čiji su konkretni rezultati toliko loši, da bi u svakoj politički snažnijoj Vladi oni već davno bili smijenjeni. Evo četvero ministara, koji zbog potvrđene nekompetentnosti zaista ne bi smjeli zadržati svoj posao.
1. Ministar obrane Damir Krstičević
Damir Krstičević, stvarni heroj Domovinskog rata, dvije je godine neuspješno pokušavao kupiti nove borbene avione. Krstičević je pritom kontinuirano, do konačne propasti posla, lagao hrvatskoj javnosti da je s kupnjom izraelskih F 16 sve u redu.
Potpuno je je nevjerojatno da je general Krstičević toliko dugo inzistirao na kupnji izraelskih ratnih zrakoplova, premda je dobio jasna, baš nedvojbena upozorenja iz Washingtona, kako se taj posao ne može realizirati.
Damir Krstičević ovim je debaklom pokazao da ne zna obavljati ministarski posao te je dugoročno ugrozio fizičku sigurnost Republike Hrvatske, jer u današnjem, turbulentnom svijetu s nepouzdanim saveznicima i opasnim susjedima, Hrvatskoj zaista neophodno trebaju novi borbeni avioni. Bez obzira na goleme ratne zasluge, Damir Krstičević poslije tragikomedije s kupnjom izraelskih F-16 više ne može biti ministar obrane.
2. Ministar turizma Gari Cappelli
Gari Cappelli tri je godine klimao glavom na sve moguće Vladine odluke koje su dovele do sustavnog uništavanja hrvatskog ugostiteljstva i turizma. Andrej Plenković i Zdravko Marić odlučili su stabilizirati državne financije i na račun hotelske i restoranske industrije, što ove sezone dolazi na naplatu kroz bitno niže brojke u turističkom prometu, dok je restoranska industrija pred bankrotom. Posao Garija Cappellija jest da zagovara interese turističke i restoranske industrije. Umjesto toga, on je samo šutio, šutio i šutio, te katkad davao poluglasna lažna obećanja. Gari Cappelli već je odavno morao dati ostavku. Ovako je na sebe preuzeo glavnu odgovornost za turističku krizu, koja nam se upravo dešava.
3. Ministar zdravstva Milan Kujundžić
Gospodinu Kujundžiću dogodio se raspad sustava hitne pomoći, što je uzrokovalo nekoliko preranih smrti, pa golemi dugovi bolnica dobavljačima, što je dovelo do činjenice da pojedine bolnice više ne mogu dobiti sve potrebne lijekove, pa drastični rast prigovora savjesti u slučaju pobačaja, što je naprosto protuzakonito i što uzrokuje ilegalne pobačaje, kao da smo u najgoroj provinciji na svijetu. Hrvatski zdravstveni sustav desetljećima je opterećen golemim financijskim, strukturalnim i organizacijskim problemima, koje ne može riješit ni jedan ministar, ali baš nikad naše zdravstvo nije bilo u tako jadnom stanju, kao za vrijeme Kujundžićeva mandata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
4. Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak
Tijekom mandata gospođe Divjak dogodio se masovni debakl na državnoj maturi. Klinci nikad, ali baš nikad, nisu lošije riješili maturalne testove, nego ove godine. Osobito je zabrinjavajuće što više od tisuću maturanata uopće nije htjelo napisati esej iz hrvatskog. Još je više zabrinjavajuće što ih se, usprkos toj vrsti lijenosti, indolentnosti ili protesta, pustilo da prođu. No, djeca, naravno, nisu kriva. Kriv je sustav, koji je staromodan, nestručan, katkad duboko koruptivan i koji djecu dovodi u frustrirajuću situaciju.
Hrvatski obrazovni sustav, od osnovne škole do fakulteta, podsjeća na klasični Hesseov roman U žrvnju, koji opisuje represivni njemački obrazovni sustav krajem devetnaestog stoljeća, koji je samog Hermana Hessea doveo do pokušaja samoubojstva. Reforma koju je gospođa Divjak uspjela početi provoditi nije loša, no hrvatskom je obrazovanju potrebna puno dublja vrsta promjena, koja bi učenike motivirala da se zaista zainteresiraju za školu, i koja bi im omogućila da u školi usvajaju pozitivne osobne i društvene vrijednosti, što već godinama nije moguće. Katastrofa s državnom maturom izravna je posljedica nedostatka takvih, zaista esencijalnih reformskih poteza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković bi, uz ove kriminalizirane ministre, morao smijeniti još čitav niz onih koji su naprosto nekompetentni
Mali popis ministara koji zbog potvrđene nekompetentnosti zaista ne bi smjeli zadržati svoj posao
Očigledno je da velik broj birača nije doživio Kuščevićev i Marićev odlazak iz Vlade kao bilo kakvo stvarno pročišćavanje Hrvatske demokratske zajednice. Osim kriminaliziranih ministara, Andrej Plenković suočava se i s grupom posve nesposobnih ministara, čiji su konkretni rezultati toliko loši, da bi u svakoj politički snažnijoj Vladi oni već davno bili smijenjeni.
Vlada Hrvatske demokratske zajednice i njenih koalicijskih partnera podijeljena je, među ostalim, na dvije grupe ministara. S jedne su strane očigledno kriminalizirani ministri, koji upravo ili uskoro odlaze. Riječ je o Lovri Kuščeviću i Goranu Mariću, kojih više nema u Banskim dvorima, te Tomislavu Tolušiću i Gabrijeli Žalac, za koje je, vjerojatno, samo pitanje vremena koliko će još izdržati. Plenković se mora riješiti očigledno kriminaliziranih ministara kako bi se pokušao pripremiti za nove izborne cikluse.
Međutim, ta čistka ne samo što kasni, nego nije konzekventna: na ulici se masovno govori kako Kuščević i Marić zapravo nisu kažnjeni, jer će u Saboru i dalje primati visoku plaću te će se pripremati za solidnu saborsku mirovinu. Očigledno je da velik broj birača nije doživio Kuščevićev i Marićev odlazak iz Vlade kao bilo kakvo stvarno pročišćavanje Hrvatske demokratske zajednice. Osim kriminaliziranih ministara, Andrej Plenković suočava se i s grupom posve nesposobnih ministara, čiji su konkretni rezultati toliko loši, da bi u svakoj politički snažnijoj Vladi oni već davno bili smijenjeni. Evo četvero ministara, koji zbog potvrđene nekompetentnosti zaista ne bi smjeli zadržati svoj posao.
1. Ministar obrane Damir Krstičević
Damir Krstičević, stvarni heroj Domovinskog rata, dvije je godine neuspješno pokušavao kupiti nove borbene avione. Krstičević je pritom kontinuirano, do konačne propasti posla, lagao hrvatskoj javnosti da je s kupnjom izraelskih F 16 sve u redu.
Potpuno je je nevjerojatno da je general Krstičević toliko dugo inzistirao na kupnji izraelskih ratnih zrakoplova, premda je dobio jasna, baš nedvojbena upozorenja iz Washingtona, kako se taj posao ne može realizirati.
Damir Krstičević ovim je debaklom pokazao da ne zna obavljati ministarski posao te je dugoročno ugrozio fizičku sigurnost Republike Hrvatske, jer u današnjem, turbulentnom svijetu s nepouzdanim saveznicima i opasnim susjedima, Hrvatskoj zaista neophodno trebaju novi borbeni avioni. Bez obzira na goleme ratne zasluge, Damir Krstičević poslije tragikomedije s kupnjom izraelskih F-16 više ne može biti ministar obrane.
2. Ministar turizma Gari Cappelli
Gari Cappelli tri je godine klimao glavom na sve moguće Vladine odluke koje su dovele do sustavnog uništavanja hrvatskog ugostiteljstva i turizma. Andrej Plenković i Zdravko Marić odlučili su stabilizirati državne financije i na račun hotelske i restoranske industrije, što ove sezone dolazi na naplatu kroz bitno niže brojke u turističkom prometu, dok je restoranska industrija pred bankrotom. Posao Garija Cappellija jest da zagovara interese turističke i restoranske industrije. Umjesto toga, on je samo šutio, šutio i šutio, te katkad davao poluglasna lažna obećanja. Gari Cappelli već je odavno morao dati ostavku. Ovako je na sebe preuzeo glavnu odgovornost za turističku krizu, koja nam se upravo dešava.
3. Ministar zdravstva Milan Kujundžić
Gospodinu Kujundžiću dogodio se raspad sustava hitne pomoći, što je uzrokovalo nekoliko preranih smrti, pa golemi dugovi bolnica dobavljačima, što je dovelo do činjenice da pojedine bolnice više ne mogu dobiti sve potrebne lijekove, pa drastični rast prigovora savjesti u slučaju pobačaja, što je naprosto protuzakonito i što uzrokuje ilegalne pobačaje, kao da smo u najgoroj provinciji na svijetu. Hrvatski zdravstveni sustav desetljećima je opterećen golemim financijskim, strukturalnim i organizacijskim problemima, koje ne može riješit ni jedan ministar, ali baš nikad naše zdravstvo nije bilo u tako jadnom stanju, kao za vrijeme Kujundžićeva mandata.
4. Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak
Tijekom mandata gospođe Divjak dogodio se masovni debakl na državnoj maturi. Klinci nikad, ali baš nikad, nisu lošije riješili maturalne testove, nego ove godine. Osobito je zabrinjavajuće što više od tisuću maturanata uopće nije htjelo napisati esej iz hrvatskog. Još je više zabrinjavajuće što ih se, usprkos toj vrsti lijenosti, indolentnosti ili protesta, pustilo da prođu. No, djeca, naravno, nisu kriva. Kriv je sustav, koji je staromodan, nestručan, katkad duboko koruptivan i koji djecu dovodi u frustrirajuću situaciju.
Hrvatski obrazovni sustav, od osnovne škole do fakulteta, podsjeća na klasični Hesseov roman U žrvnju, koji opisuje represivni njemački obrazovni sustav krajem devetnaestog stoljeća, koji je samog Hermana Hessea doveo do pokušaja samoubojstva. Reforma koju je gospođa Divjak uspjela početi provoditi nije loša, no hrvatskom je obrazovanju potrebna puno dublja vrsta promjena, koja bi učenike motivirala da se zaista zainteresiraju za školu, i koja bi im omogućila da u školi usvajaju pozitivne osobne i društvene vrijednosti, što već godinama nije moguće. Katastrofa s državnom maturom izravna je posljedica nedostatka takvih, zaista esencijalnih reformskih poteza.