Ipak je bilo previše. Čovjek koji godinama živi uljuljkan u bezgraničnost i ispravnost svoje vlasti, koji vrijeđa birače kad ne odaberu njegove kandidate, morao je zviznuti glavom u zid. Ovo što se danas u Saboru dogodilo je najveći politički poraz Andreja Plenkovića, veći od bolnih izbornih debakala njegovih kandidata u Zagrebu i Splitu (dvaput) koje je jedva podnio.
Bilo je, dakle, jednostavno previše. Njegov animozitet s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem (koji gaji iste, ako ne i još intenzivnije osjećaje prema Plenkoviću) doveo je Hrvatsku u užasnu situaciju – ili prekršiti vlastiti Ustav i podvrgnuti se volji čovjeka koji je cijeli politički sustav već svinuo do razine pucanja ili donijeti odluku koja će značiti da Hrvatska neće sudjelovati u obuci ukrajinskih vojnika.
Obnevidio u slici vlastite svemoći
Činjenica da je Plenković, nakon tjedana i tjedana javnih prijetnji i tajnih lobiranja, ostao kratak za četiri glasa, stoga nije pobjeda Zorana Milanovića u neprestanom fajtu dva brda oko mrvica političke moći koje Ustav ostavlja predsjedniku Republike – to je velika pobjeda višestranačke demokracije u ovoj zemlji.
Da nije obnevidio u slici vlastite svemoći, Plenković bi naslutio da će ovako završiti i da pripremljeni scenarij po kojoj će u tom slučaju optuživati opoziciju za priklanjanje Vladimiru Putinu neće zvučati uvjerljivo. Iako je stvar, dakle, u početku djelovala kao win-win za njega i HDZ, od svega je ostao samo bolan politički poraz.
Egzistencijalna odluka za Domovinski pokret
Prvo što je Plenković potpuno propustio skupa sa svojim matematičarima, lobistima i iskusnim kovačima žetona u Saboru je – Domovinski pokret. Sam razlog postanja te stranke, koja – valja podsjetiti – već dugo po svim anketama prelazi izborni prag, što bi se moglo materijalizirati i u desetak mandata nakon sljedećih izbora – je opreka Plenkovićevom HDZ-u.
Da su na ovoj politički nabijenoj temi stali uz HDZ, prilično je izgledno da bi se njihovi birači krenuli osipati prema, vjerojatno, Suverenistima i Mostu. Sve je, zapravo, bilo jasno kad su Ivan Penava i Daniel Spajić – predsjednik i glavni tajnik stranke – javno govorili da su protiv odluke o obuci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U HDZ-u su se možda tješili time da će ostalih četvero zastupnika Domovinskog pokreta glasati “za”, što bi dodatno razorilo politički integritet te stranke – jer, kakva je to politička stranka u kojoj dva čelna čovjeka ostaju u manjini? No, očito su i ovdje u vladajućoj stranci previše zinuli i na kraju ostali bez ičega. Točnije, kratki za točno četiri glasa.
Htio sad i htio sve
Druga stvar koja se pojavila u javnom prostoru otkad je, silujući Ustav, ministar vanjskih i europskih poslova obećao u Bruxellesu hrvatsko sudjelovanje u obuci Ukrajinaca, je bila ipak donekle iznenađujuća. Dvije ankete su pokazale kako su građani, komotnom većinom, protiv obuke tih vojnika u Hrvatskoj.
Nakon toga je Plenkoviću moralo biti jasno da mu priča o “izdaji” ili, kako su to kitili njegovi u Saboru, “izdaji poput 1991. godine”, neće imati efekt kojem se nadao. No, predsjednik HDZ-a nije htio odstupiti ni milimetra od toga da dobije baš sve i baš odmah.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponižavanje Socijaldemokrata
Posebni gubitnici u ovoj priči ispali su Socijaldemokrati, najveći oporbeni saborski klub, čiji su zastupnici velikom većinom stali uz Plenkovića. Oni su ga doslovno i u više navrata molili da osobno pošalje dopis Milanoviću kako bi im olakšao glas za ovu obučnu misiju. Premijer ih je potpuno ignorirao, teatralno odbijajući bilo kakvu novu komunikaciju s Pantovčakom i tako Socijaldemokrate ponizio do kraja. Unatoč svemu su mu, najveći dio njih, na kraju priče ipak dali svoje glasove.
Nije ovo prvi put da su bivši SDP-ovci “konstruktivni” prema HDZ-u, ali je svakako najvidljiviji. Je li za to motiv animozitet prema Milanoviću, ostatku svoje bivše stranke i Peđi Grbinu ili tolika želja da se pomogne Ukrajini da se zbog toga zanemare i ustavne dvojbe, i premijerova poniženja – u ovom trenutku nije ni bitno. Ključna pouka ove sage je da je sad prilično jasno kako je lanjski okršaj u SDP-u imao daleko dublje korijene od puke borbe za prevlast u stranci. Ovakve razlike, na ovakvoj temi, niti jedna ozbiljna stranka, kako smo upravo vidjeli s Domovinskim pokretom, ne može istrpjeti.
Cijela priča nije imala nikakve veze s Ukrajinom
Na kraju priče nužno je još jednom naglasiti kako cijeli ovaj otužan višetjedni spektakl nije imao ama baš nikakve veze s pomoći Ukrajinom. Da je Plenković doista želio pomoći borbi tih ljudi, pregrizao bi vlastiti ego i sjeo s Milanovićem. Uostalom, iako je predsjednik imao itekakve rezerve oko obuke Ukrajinaca, još u studenom je pozivao – razgovarajmo. “Idemo razgovarati o tome, ali ne tako da Grlić Radman ide preuzeti obvezu za koju nije nadležna ni Vlada”, govorio je Milanović. Ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uostalom, da je HDZ-u i parlamentarnoj većini stalo da se doista pomogne Ukrajini, bez problema bi u Saboru danas prihvatili zaključak SDP-a i Zeleno-lijevog bloka o tome da se misija obuke ograniči na neborbene jedinice i da je kao takvu Vlada pošalje Milanoviću tražeći njegovu suglasnost.
Najveći poraz Plenkovićeve karijere
Da se to doista dogodilo i da je Milanović ostao tvrdoglav, dvotrećinska većina u Saboru bi se postigla u dahu. Ovako, Plenković je htio sve, a dobio najveći poraz svoje političke karijere.
Što je upravo sjajna vijest za hrvatsku demokraciju. Jer, politički sustav u kojem najmoćniji faktor žudi za poniženjem svih – i protivnika, i onih koji su mu u ovoj priči ispali saveznici, zove se ipak nekako drugačije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je žudio za poniženjem svih oko sebe. Završio je s najvećim porazom svoje političke karijere
Ovo nikako nije pobjeda Milanovića u vječnim čarkama s premijerom, već pobjeda procedure i demokracije
Da nije obnevidio u slici vlastite svemoći, Plenković bi naslutio da će ovako završiti i da pripremljeni scenarij po kojoj će u tom slučaju optuživati opoziciju za priklanjanje Vladimiru Putinu neće zvučati uvjerljivo. Iako je stvar, dakle, u početku djelovala kao win-win za njega i HDZ, od svega je ostao samo bolan politički poraz
Ipak je bilo previše. Čovjek koji godinama živi uljuljkan u bezgraničnost i ispravnost svoje vlasti, koji vrijeđa birače kad ne odaberu njegove kandidate, morao je zviznuti glavom u zid. Ovo što se danas u Saboru dogodilo je najveći politički poraz Andreja Plenkovića, veći od bolnih izbornih debakala njegovih kandidata u Zagrebu i Splitu (dvaput) koje je jedva podnio.
Bilo je, dakle, jednostavno previše. Njegov animozitet s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem (koji gaji iste, ako ne i još intenzivnije osjećaje prema Plenkoviću) doveo je Hrvatsku u užasnu situaciju – ili prekršiti vlastiti Ustav i podvrgnuti se volji čovjeka koji je cijeli politički sustav već svinuo do razine pucanja ili donijeti odluku koja će značiti da Hrvatska neće sudjelovati u obuci ukrajinskih vojnika.
Obnevidio u slici vlastite svemoći
Činjenica da je Plenković, nakon tjedana i tjedana javnih prijetnji i tajnih lobiranja, ostao kratak za četiri glasa, stoga nije pobjeda Zorana Milanovića u neprestanom fajtu dva brda oko mrvica političke moći koje Ustav ostavlja predsjedniku Republike – to je velika pobjeda višestranačke demokracije u ovoj zemlji.
Da nije obnevidio u slici vlastite svemoći, Plenković bi naslutio da će ovako završiti i da pripremljeni scenarij po kojoj će u tom slučaju optuživati opoziciju za priklanjanje Vladimiru Putinu neće zvučati uvjerljivo. Iako je stvar, dakle, u početku djelovala kao win-win za njega i HDZ, od svega je ostao samo bolan politički poraz.
Egzistencijalna odluka za Domovinski pokret
Prvo što je Plenković potpuno propustio skupa sa svojim matematičarima, lobistima i iskusnim kovačima žetona u Saboru je – Domovinski pokret. Sam razlog postanja te stranke, koja – valja podsjetiti – već dugo po svim anketama prelazi izborni prag, što bi se moglo materijalizirati i u desetak mandata nakon sljedećih izbora – je opreka Plenkovićevom HDZ-u.
Da su na ovoj politički nabijenoj temi stali uz HDZ, prilično je izgledno da bi se njihovi birači krenuli osipati prema, vjerojatno, Suverenistima i Mostu. Sve je, zapravo, bilo jasno kad su Ivan Penava i Daniel Spajić – predsjednik i glavni tajnik stranke – javno govorili da su protiv odluke o obuci.
U HDZ-u su se možda tješili time da će ostalih četvero zastupnika Domovinskog pokreta glasati “za”, što bi dodatno razorilo politički integritet te stranke – jer, kakva je to politička stranka u kojoj dva čelna čovjeka ostaju u manjini? No, očito su i ovdje u vladajućoj stranci previše zinuli i na kraju ostali bez ičega. Točnije, kratki za točno četiri glasa.
Htio sad i htio sve
Druga stvar koja se pojavila u javnom prostoru otkad je, silujući Ustav, ministar vanjskih i europskih poslova obećao u Bruxellesu hrvatsko sudjelovanje u obuci Ukrajinaca, je bila ipak donekle iznenađujuća. Dvije ankete su pokazale kako su građani, komotnom većinom, protiv obuke tih vojnika u Hrvatskoj.
Nakon toga je Plenkoviću moralo biti jasno da mu priča o “izdaji” ili, kako su to kitili njegovi u Saboru, “izdaji poput 1991. godine”, neće imati efekt kojem se nadao. No, predsjednik HDZ-a nije htio odstupiti ni milimetra od toga da dobije baš sve i baš odmah.
Ponižavanje Socijaldemokrata
Posebni gubitnici u ovoj priči ispali su Socijaldemokrati, najveći oporbeni saborski klub, čiji su zastupnici velikom većinom stali uz Plenkovića. Oni su ga doslovno i u više navrata molili da osobno pošalje dopis Milanoviću kako bi im olakšao glas za ovu obučnu misiju. Premijer ih je potpuno ignorirao, teatralno odbijajući bilo kakvu novu komunikaciju s Pantovčakom i tako Socijaldemokrate ponizio do kraja. Unatoč svemu su mu, najveći dio njih, na kraju priče ipak dali svoje glasove.
Nije ovo prvi put da su bivši SDP-ovci “konstruktivni” prema HDZ-u, ali je svakako najvidljiviji. Je li za to motiv animozitet prema Milanoviću, ostatku svoje bivše stranke i Peđi Grbinu ili tolika želja da se pomogne Ukrajini da se zbog toga zanemare i ustavne dvojbe, i premijerova poniženja – u ovom trenutku nije ni bitno. Ključna pouka ove sage je da je sad prilično jasno kako je lanjski okršaj u SDP-u imao daleko dublje korijene od puke borbe za prevlast u stranci. Ovakve razlike, na ovakvoj temi, niti jedna ozbiljna stranka, kako smo upravo vidjeli s Domovinskim pokretom, ne može istrpjeti.
Cijela priča nije imala nikakve veze s Ukrajinom
Na kraju priče nužno je još jednom naglasiti kako cijeli ovaj otužan višetjedni spektakl nije imao ama baš nikakve veze s pomoći Ukrajinom. Da je Plenković doista želio pomoći borbi tih ljudi, pregrizao bi vlastiti ego i sjeo s Milanovićem. Uostalom, iako je predsjednik imao itekakve rezerve oko obuke Ukrajinaca, još u studenom je pozivao – razgovarajmo. “Idemo razgovarati o tome, ali ne tako da Grlić Radman ide preuzeti obvezu za koju nije nadležna ni Vlada”, govorio je Milanović. Ništa.
Uostalom, da je HDZ-u i parlamentarnoj većini stalo da se doista pomogne Ukrajini, bez problema bi u Saboru danas prihvatili zaključak SDP-a i Zeleno-lijevog bloka o tome da se misija obuke ograniči na neborbene jedinice i da je kao takvu Vlada pošalje Milanoviću tražeći njegovu suglasnost.
Najveći poraz Plenkovićeve karijere
Da se to doista dogodilo i da je Milanović ostao tvrdoglav, dvotrećinska većina u Saboru bi se postigla u dahu. Ovako, Plenković je htio sve, a dobio najveći poraz svoje političke karijere.
Što je upravo sjajna vijest za hrvatsku demokraciju. Jer, politički sustav u kojem najmoćniji faktor žudi za poniženjem svih – i protivnika, i onih koji su mu u ovoj priči ispali saveznici, zove se ipak nekako drugačije.