Andrej Plenković tako se počeo profilirati kao jedini preostali etablirani politički lider u Hrvatskoj, koji zaista podržava temeljne vrijednosti liberalne demokracije. Plenkovića su zato prihvatili i centristički, pa vjerojatno i poneki lijevo liberalni birači, čime je kompenzirao gubitak onih građana koji preziru Istanbulsku konvenciju, panično se boje migranata te smatraju da Hrvatska pripada isključivo etničkim Hrvatima.
Uostalom, jedan do vodećih naših lijevih intelektualaca, s kojim smo ručali prije desetak dana, i koji je dugo funkcionirao kao intelektualna savjest SDP-a, sa stanovitom letargijom u glasu, bio nam je rekao da je Andrej Plenković jedini racionalni političar u Hrvatskoj.
Ovaj radikalni nacionalizam mogao je kontrolirati samo Tuđman
Postoji, dakle, sasvim osnovana mogućnost da u nekim budućim retrospektivama hrvatskog političkog i društvenog života s kraja ovog desetljeća, Andrej Plenković bude ocijenjen kao branitelj umjerenosti i demokracije u Hrvatskoj. Usprkos nesumnjivom Plenkovićevu pozitivnom djelovanju kada je riječ o pojedinim magistralnim pitanjima, poput Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, i usprkos svakako dobrodošlom Plenkovićevu negativnom stavu prema populizmu i radikalnom nacionalizmu, takva bi ocjena bila sasvim pogrešna.
Evo zašto.
Prvo, Andrej Plenković nije imao snage, baš kao ni Ivo Sanader, da se uistinu obračuna s radikalnim nacionalizmom, jer je radikalni nacionalizam jedna od esencijalnih sastavnica HDZ-a, koju je isključivo Franjo Tuđman, dok se nije razbolio, mogao držati pod kakvom takvom kontrolom. To, konkretno, znači da u istoj onoj Hrvatskoj, čiji premijer brani ljudska i manjinska prava i glavne odrednice liberalne demokracije, istodobno traje tiha, ali sve snažnija revalorizacija Jasenovca i ustaškog režima, koja se odvija i u državnim medijima, uz blagonaklonost pojedinih državnih i Vladinih službi.
Drugo, Andrej Plenković na vlasti se zadržao zahvaljujući najbrutalnijoj političkoj korupciji. Da Plenković nije kupio sirotog SDP-ova zastupnika Tomislava Sauchu, Vlada bi pala još prošle godine. Ovako bezobzirnom političkom korupcijom nije se, barem ne javno, usudio baviti ni Ivo Sanader.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je ponizio ostatke ostataka autoriteta hrvatskog Sabora
Treće, Plenković je sličnim metodama vjerojatno zauvijek uništio Hrvatsku narodnu stranku, što samo po sebi, naravno, nije posebna šteta. Ali, Plenković je kupnjom gospodina Sauche, i kasnijom akvizicijom HNS-, zapravo uveo načelo neobaveznosti mandata, i time dodatno ponizio ostatke ostataka autoriteta hrvatskog Sabora i saborskih zastupnika.
Poslije svih prelazaka iz jedne stranke u suprotnu stranku, koji su se dogodili u vrijeme Plenkovićeva mandata, doista ne znamo tko će natjerati glasače da u većem broju izađu na iduće parlamentarne izbore, jer glasači ne mogu znati hoće li njihov, recimo SDP-ov zastupnik, za šest mjeseci podržavati HDZ (ili Milana Bandića ili bilo kog drugog, tko ga bolje plati, novcem, privilegijama ili obećanjima za sigurnu budućnost).
Četvrto, Plenkovićevi ekonomski rezultati zapravo nisu dobri. Turizam, kao glavna hrvatska privredna grana, ove je godine definitivno počeo stagnirati, a rekordno nisku nezaposlenost moramo pripisati rekordno visokom iseljavanju. Industrijska proizvodnja gotovo da je u slobodnom padu, prehrambena se industrija suočava s milijun godina starim, jednim te istim problemima, a novac iz Europske unije i dalje se ne izvlači zadovoljavajućim tempom. Najpozitivniji Plenkovićev doprinos hrvatskom gospodarstvu moglo bi biti konačno raščišćavanje slučaja vječno nerentabilnih brodogradilišta. S druge strane, tu je riječ o užasno bolnom društvenom i kulturalnom pitanju, a ne samo o radnim mjestima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ulazak u novu, financijašku fazu hrvatskog kapitalizma
I naposljetku, i najgore. Andrej Plenković svojim je dolaskom na promociju prilično skandalozne knjige Martine Dalić (skandalozne zbog prešućivanja pojedinih bitnih činjenica i jednostranosti interpretacije događaja) blagoslovio jedan potencijalno katastrofalan proces, koji se počeo događati u hrvatskom društvu. Padom starog Agrokora završila je četvrt stoljeća duga faza primarne hrvatske akumulacije kapitala, koju su vodili starinski biznismeni poput Ivice Todorića. Taj se poslovni model svakako može nazvati crony kapitalizmom, dogovornom ekonomijom, ili ortačkim kapitalizmom. Taj je model bio nepošten, dubinski neodrživ pa se morao srušiti.
Međutim, iza Todorića su ostale moderne tvornice, u koje je investirano užasno puno novca, koje danas proizvode vrlo dobru robu, i koje donose profit. Promocija knjige gospođe Dalić označila je, pak, ulazak u novu, financijašku fazu hrvatskog kapitalizma, koju će voditi brokeri, bankari i korporacijski odvjetnici. Globalna dominacija financijskog kapitalizma dovela je do katastrofalne svjetske krize 2008. godine. A za razliku od starog kapitalističkog modela, iza kraha financijskog kapitalizma ne ostaje ništa. Osim iseljenih stanova, zatvorenih tvornica, i gubitka bezbroj radnih mjesta.
Vrlo je moguće, premda je zasad preuzetno definitivno konstatirati (jer ne postoje relevantna istraživanja), da se u Hrvatskoj rađa dominantna financijska oligarhija, koja bi u idućem desetljeću mogla imati sličnu ekonomsko društvenu ulogu, kakvu su u prethodnim desetljećima imali Ivica Todorić i manji tajkuni. Ako je ova procjena točna, Andrej Plenković ostat će zapamćen kao političar koji je Hrvatsku uveo u fazu dosad najopasnijeg oblika malignog kapitalizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković možda djeluje kao jedini preostali racionalni političar. Evo zašto je ta ocjena dubinski pogrešna
Zašto premijer sada ima bolji imidž nego što ga stvarno zaslužuje
Andrej Plenković svojim je dolaskom na promociju skandalozne knjige Martine Dalić blagoslovio jedan potencijalno katastrofalan proces, koji se počeo događati u hrvatskom društvu. Padom starog Agrokora završila je četvrt stoljeća duga faza primarne hrvatske akumulacije kapitala, koju su vodili starinski biznismeni poput Ivice Todorića. Taj je model bio nepošten, dubinski neodrživ pa se morao srušiti. Međutim, iza Todorića su ostale moderne tvornice, u koje je investirano užasno puno novca, koje danas proizvode vrlo dobru robu, i koje donose profit. Promocija knjige gospođe Dalić označila je, pak, ulazak u novu, financijašku fazu hrvatskog kapitalizma, koju će voditi brokeri, bankari i korporacijski odvjetnici
Premijer Plenković uvjerljivo je i logično obranio potporu Hrvatske Vlade i HDZ-a Marakeškom sporazumu. Premijer je jasno rekao da se Sporazum bavi legalnim migrantima, i da nije pravno obvezujući ni za jednu zemlju potpisnicu. Tako je Andrej Plenković treći put u godinu dana opalio šamar radikalnoj hrvatskoj desnici. Prvi put je to učinio potpisivanjem Istanbulske konvencije, a drugi put ignoriranjem nedavnog prosvjeda u Vukovaru (i prisiljavanjem većih veteranskih udruga da ne podrže taj prosvjed).
Andrej Plenković tako se počeo profilirati kao jedini preostali etablirani politički lider u Hrvatskoj, koji zaista podržava temeljne vrijednosti liberalne demokracije. Plenkovića su zato prihvatili i centristički, pa vjerojatno i poneki lijevo liberalni birači, čime je kompenzirao gubitak onih građana koji preziru Istanbulsku konvenciju, panično se boje migranata te smatraju da Hrvatska pripada isključivo etničkim Hrvatima.
Uostalom, jedan do vodećih naših lijevih intelektualaca, s kojim smo ručali prije desetak dana, i koji je dugo funkcionirao kao intelektualna savjest SDP-a, sa stanovitom letargijom u glasu, bio nam je rekao da je Andrej Plenković jedini racionalni političar u Hrvatskoj.
Ovaj radikalni nacionalizam mogao je kontrolirati samo Tuđman
Postoji, dakle, sasvim osnovana mogućnost da u nekim budućim retrospektivama hrvatskog političkog i društvenog života s kraja ovog desetljeća, Andrej Plenković bude ocijenjen kao branitelj umjerenosti i demokracije u Hrvatskoj. Usprkos nesumnjivom Plenkovićevu pozitivnom djelovanju kada je riječ o pojedinim magistralnim pitanjima, poput Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, i usprkos svakako dobrodošlom Plenkovićevu negativnom stavu prema populizmu i radikalnom nacionalizmu, takva bi ocjena bila sasvim pogrešna.
Evo zašto.
Prvo, Andrej Plenković nije imao snage, baš kao ni Ivo Sanader, da se uistinu obračuna s radikalnim nacionalizmom, jer je radikalni nacionalizam jedna od esencijalnih sastavnica HDZ-a, koju je isključivo Franjo Tuđman, dok se nije razbolio, mogao držati pod kakvom takvom kontrolom. To, konkretno, znači da u istoj onoj Hrvatskoj, čiji premijer brani ljudska i manjinska prava i glavne odrednice liberalne demokracije, istodobno traje tiha, ali sve snažnija revalorizacija Jasenovca i ustaškog režima, koja se odvija i u državnim medijima, uz blagonaklonost pojedinih državnih i Vladinih službi.
Drugo, Andrej Plenković na vlasti se zadržao zahvaljujući najbrutalnijoj političkoj korupciji. Da Plenković nije kupio sirotog SDP-ova zastupnika Tomislava Sauchu, Vlada bi pala još prošle godine. Ovako bezobzirnom političkom korupcijom nije se, barem ne javno, usudio baviti ni Ivo Sanader.
Kako je ponizio ostatke ostataka autoriteta hrvatskog Sabora
Treće, Plenković je sličnim metodama vjerojatno zauvijek uništio Hrvatsku narodnu stranku, što samo po sebi, naravno, nije posebna šteta. Ali, Plenković je kupnjom gospodina Sauche, i kasnijom akvizicijom HNS-, zapravo uveo načelo neobaveznosti mandata, i time dodatno ponizio ostatke ostataka autoriteta hrvatskog Sabora i saborskih zastupnika.
Poslije svih prelazaka iz jedne stranke u suprotnu stranku, koji su se dogodili u vrijeme Plenkovićeva mandata, doista ne znamo tko će natjerati glasače da u većem broju izađu na iduće parlamentarne izbore, jer glasači ne mogu znati hoće li njihov, recimo SDP-ov zastupnik, za šest mjeseci podržavati HDZ (ili Milana Bandića ili bilo kog drugog, tko ga bolje plati, novcem, privilegijama ili obećanjima za sigurnu budućnost).
Četvrto, Plenkovićevi ekonomski rezultati zapravo nisu dobri. Turizam, kao glavna hrvatska privredna grana, ove je godine definitivno počeo stagnirati, a rekordno nisku nezaposlenost moramo pripisati rekordno visokom iseljavanju. Industrijska proizvodnja gotovo da je u slobodnom padu, prehrambena se industrija suočava s milijun godina starim, jednim te istim problemima, a novac iz Europske unije i dalje se ne izvlači zadovoljavajućim tempom. Najpozitivniji Plenkovićev doprinos hrvatskom gospodarstvu moglo bi biti konačno raščišćavanje slučaja vječno nerentabilnih brodogradilišta. S druge strane, tu je riječ o užasno bolnom društvenom i kulturalnom pitanju, a ne samo o radnim mjestima.
Ulazak u novu, financijašku fazu hrvatskog kapitalizma
I naposljetku, i najgore. Andrej Plenković svojim je dolaskom na promociju prilično skandalozne knjige Martine Dalić (skandalozne zbog prešućivanja pojedinih bitnih činjenica i jednostranosti interpretacije događaja) blagoslovio jedan potencijalno katastrofalan proces, koji se počeo događati u hrvatskom društvu. Padom starog Agrokora završila je četvrt stoljeća duga faza primarne hrvatske akumulacije kapitala, koju su vodili starinski biznismeni poput Ivice Todorića. Taj se poslovni model svakako može nazvati crony kapitalizmom, dogovornom ekonomijom, ili ortačkim kapitalizmom. Taj je model bio nepošten, dubinski neodrživ pa se morao srušiti.
Međutim, iza Todorića su ostale moderne tvornice, u koje je investirano užasno puno novca, koje danas proizvode vrlo dobru robu, i koje donose profit. Promocija knjige gospođe Dalić označila je, pak, ulazak u novu, financijašku fazu hrvatskog kapitalizma, koju će voditi brokeri, bankari i korporacijski odvjetnici. Globalna dominacija financijskog kapitalizma dovela je do katastrofalne svjetske krize 2008. godine. A za razliku od starog kapitalističkog modela, iza kraha financijskog kapitalizma ne ostaje ništa. Osim iseljenih stanova, zatvorenih tvornica, i gubitka bezbroj radnih mjesta.
Vrlo je moguće, premda je zasad preuzetno definitivno konstatirati (jer ne postoje relevantna istraživanja), da se u Hrvatskoj rađa dominantna financijska oligarhija, koja bi u idućem desetljeću mogla imati sličnu ekonomsko društvenu ulogu, kakvu su u prethodnim desetljećima imali Ivica Todorić i manji tajkuni. Ako je ova procjena točna, Andrej Plenković ostat će zapamćen kao političar koji je Hrvatsku uveo u fazu dosad najopasnijeg oblika malignog kapitalizma.