Neke izjave već na prvu zvuče nestvarno. Ova, recimo nije takva: “Ono što je važno da shvatimo je da u našem društvu postoje ljudi spremni koristiti silu da bi išli na rušenje demokratski odabrane vlasti”. Ona je nestvarna tek kad se spoji s imenom i zabrinutim licem osobe koja ju je izgovorila.
A to je ista osoba i isto zabrinuto lice koje je tronutim glasom punim razumijevanja govorilo pred prosvjednicima u čuvenom Šatoru, ljudima koji su godinu i po dana utjerivali strah u kosti tadašnjoj demokratski odabranoj vlasti i njenim simpatizerima, ne prežući od verbalnih prijetnji, fizičkih sukoba s policijom i u, konačnici, postavljanjem plinskih boca nasred ključne prometnice glavnog grada. Andrej Plenković je ekipu iz čuvenog Šatora, međutim, podržao. Jer, što bi rekao njegov prethodnik u stranci: “Ma kakav zakon? Pa to su branitelji!”.
Vitlanje nasiljem u ime Domovine
Jednom normalizirano vitlanje političkim nasiljem u ime Domovine, međutim, gotovo nužno za nekoliko godina u budućnosti rezultira molotovljevim koktelom u ruksaku maloljetnika na prosvjedu pred tvojom strankom. U ime, naravno, Domovine.
Plenkovićevo dociranje o nasilju i demokraciji, zakašnjelo dobrih sedam-osam godina, stoga je udžbenički egzemplar destiliranog političkog licemjerja. HDZ je taj koji je svaku svoju oporbenu poziciju u ovoj zemlji pretvarao u prijetnju golom silom. I ne treba pretjerana mašta za predvidjeti da će na sličan način reagirati i Plenkovićev nasljednik ili nasljednica jednom kad ta stranka opet ode u oporbu – škrgutanjem zubi na ulicama jer “nenarodna vlast” (tako u HDZ-u zovu “demokratski odabrane vlasti” kad izgube izbore) egzistencijalno ugrožava vrijednosti Domovine, Obitelji, Vjere ili nečeg sličnog što nije dovoljno braniti tek sitnim građanskim ubacivanjem listića u biračke kutije .
Vrhovni agent i najvrhovniji istražitelj
Još opasnije od političkog licemjerja i oportunizma je uporno, sad već višegodišnje premijerovo potezanje priče o terorizmu, paramilitarnim skupinama i inim sigurnosnim ugrozama. Naime, oni kojima je suzbijanje takvih pojava – za razliku od Plenkovića – osnovni posao, nisu dosad vidjeli, pa tako ni locirali, društvene skupine koje bi negdje na obroncima Papuka ili vrletima Velebita vježbale gađanje, rukovanje minsko-eksplozivnim sredstvima i pripremale marš na Zagreb.
Ni DORH, ni SOA, ni policija nisu vidjeli u preklanjskom napadu nesretnog Danijela Bezuka na Banske dvore organizirana teroristička gnijezda na kakva je ukazivao Plenković, zbog čega su od premijera dobile javnu jezikovu juhu. No, Plenković ne odustaje, evo je i prozvao i tajne službe i policiju, suptilno sugerirajući kako da obavljaju svoj posao. “Čini mi se da je ovaj problem puno širi i da bi se o njemu morali očitovati i policija i SOA, kako bi javnost postala svjesna svih tih procesa”, kazao je Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uvijek konvertibilan strah od nesigurnosti
Kad se sa sve te gomile razgrnu naslage političkog licemjerja i političkog lešinarenja uvijek konvertibilnim strahom birača od nesigurnosti – ono što ostaje je daleko više zabrinjavajuće od (zabrinjavajućeg) sadržaja ruksaka maloljetnika koji je na prosvjed protiv gejeva, Istanbulske konvencije, kreditnih kartica, cjepiva i, šta je ono još bilo, e da – korupcije – došao solidno naoružan.
Ostaje najmoćniji čovjek u zemlji koja se trese zbog kuljanja mahnitih razmjera sistemske korupcije koja je procvala pod njegovom vlašću. Ostaje predsjednik Vlade koji uporno, godinama, javno izražava svoje želje u pogledu načina rada (naravno, posve neovisnih) istražnih tijela i tajnih službi.
Ostaju institucije pod sve čvršćom kontrolom vlasti, koja je svedena, pak, gotovo isključivo na izvršnu vlast, a koja je pak u potpunosti pod kontrolom premijerovog kitchen kabineta. Ostaje ogromna količina medija i “neovisnih analitičara” koji pogonjeni državnim novcem “ginu” po precizno iscrtanim linijama narativa političke vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Marš na Mol. Pardon, Zagreb
Ostaje, međutim, i sve jasnije tutnjanje nezadovoljstva rezultatima šestogodišnje “političke stabilnosti” pod kormilom Andreja Plenkovića i HDZ-a. Vladajuća stranka je u strahu – zato su pred zagrebački prosvjed iz arheoloških iskopina aktivirani HVIDRA i Josip Đakić koji su se javno stavili na stranu Vlade.
Pokušaji, međutim, da se to nezadovoljstvo priguši Đakićem, da ga se sakrije pod skute prosvjednika protiv maski i plaćanja na rate, da ga se utiša strahom od legija paramilitarnih skupina koje samo što nisu umarširale u naše gradove, djeluju znatno manje uvjerljivo nego svojedobno Vladino obećanje o tome da će kupiti Inu od mađarskog Mola. Politički gledano, ukratko, slijede vrlo zanimljiva vremena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković nas želi uvjeriti da glavni problem nije korupcija, nego terorizam i borci protiv kreditnih kartica
Hrvatska, kakvom je želi prikazati Andrej Plenković, prilično je opasno mjesto
Kad se sa sve te gomile razgrnu naslage političkog licemjerja i političkog lešinarenja uvijek konvertibilnim strahom birača od nesigurnosti - ono što je ostaje je daleko više zabrinjavajuće od (zabrinjavajućeg) sadržaja ruksaka maloljetnika koji je na prosvjed protiv gejeva, Istanbulske konvencije, kreditnih kartica, cjepiva i, šta je ono još bilo, e da - korupcije - došao solidno naoružan
Neke izjave već na prvu zvuče nestvarno. Ova, recimo nije takva: “Ono što je važno da shvatimo je da u našem društvu postoje ljudi spremni koristiti silu da bi išli na rušenje demokratski odabrane vlasti”. Ona je nestvarna tek kad se spoji s imenom i zabrinutim licem osobe koja ju je izgovorila.
A to je ista osoba i isto zabrinuto lice koje je tronutim glasom punim razumijevanja govorilo pred prosvjednicima u čuvenom Šatoru, ljudima koji su godinu i po dana utjerivali strah u kosti tadašnjoj demokratski odabranoj vlasti i njenim simpatizerima, ne prežući od verbalnih prijetnji, fizičkih sukoba s policijom i u, konačnici, postavljanjem plinskih boca nasred ključne prometnice glavnog grada. Andrej Plenković je ekipu iz čuvenog Šatora, međutim, podržao. Jer, što bi rekao njegov prethodnik u stranci: “Ma kakav zakon? Pa to su branitelji!”.
Vitlanje nasiljem u ime Domovine
Jednom normalizirano vitlanje političkim nasiljem u ime Domovine, međutim, gotovo nužno za nekoliko godina u budućnosti rezultira molotovljevim koktelom u ruksaku maloljetnika na prosvjedu pred tvojom strankom. U ime, naravno, Domovine.
Plenkovićevo dociranje o nasilju i demokraciji, zakašnjelo dobrih sedam-osam godina, stoga je udžbenički egzemplar destiliranog političkog licemjerja. HDZ je taj koji je svaku svoju oporbenu poziciju u ovoj zemlji pretvarao u prijetnju golom silom. I ne treba pretjerana mašta za predvidjeti da će na sličan način reagirati i Plenkovićev nasljednik ili nasljednica jednom kad ta stranka opet ode u oporbu – škrgutanjem zubi na ulicama jer “nenarodna vlast” (tako u HDZ-u zovu “demokratski odabrane vlasti” kad izgube izbore) egzistencijalno ugrožava vrijednosti Domovine, Obitelji, Vjere ili nečeg sličnog što nije dovoljno braniti tek sitnim građanskim ubacivanjem listića u biračke kutije .
Vrhovni agent i najvrhovniji istražitelj
Još opasnije od političkog licemjerja i oportunizma je uporno, sad već višegodišnje premijerovo potezanje priče o terorizmu, paramilitarnim skupinama i inim sigurnosnim ugrozama. Naime, oni kojima je suzbijanje takvih pojava – za razliku od Plenkovića – osnovni posao, nisu dosad vidjeli, pa tako ni locirali, društvene skupine koje bi negdje na obroncima Papuka ili vrletima Velebita vježbale gađanje, rukovanje minsko-eksplozivnim sredstvima i pripremale marš na Zagreb.
Ni DORH, ni SOA, ni policija nisu vidjeli u preklanjskom napadu nesretnog Danijela Bezuka na Banske dvore organizirana teroristička gnijezda na kakva je ukazivao Plenković, zbog čega su od premijera dobile javnu jezikovu juhu. No, Plenković ne odustaje, evo je i prozvao i tajne službe i policiju, suptilno sugerirajući kako da obavljaju svoj posao. “Čini mi se da je ovaj problem puno širi i da bi se o njemu morali očitovati i policija i SOA, kako bi javnost postala svjesna svih tih procesa”, kazao je Plenković.
Uvijek konvertibilan strah od nesigurnosti
Kad se sa sve te gomile razgrnu naslage političkog licemjerja i političkog lešinarenja uvijek konvertibilnim strahom birača od nesigurnosti – ono što ostaje je daleko više zabrinjavajuće od (zabrinjavajućeg) sadržaja ruksaka maloljetnika koji je na prosvjed protiv gejeva, Istanbulske konvencije, kreditnih kartica, cjepiva i, šta je ono još bilo, e da – korupcije – došao solidno naoružan.
Ostaje najmoćniji čovjek u zemlji koja se trese zbog kuljanja mahnitih razmjera sistemske korupcije koja je procvala pod njegovom vlašću. Ostaje predsjednik Vlade koji uporno, godinama, javno izražava svoje želje u pogledu načina rada (naravno, posve neovisnih) istražnih tijela i tajnih službi.
Ostaju institucije pod sve čvršćom kontrolom vlasti, koja je svedena, pak, gotovo isključivo na izvršnu vlast, a koja je pak u potpunosti pod kontrolom premijerovog kitchen kabineta. Ostaje ogromna količina medija i “neovisnih analitičara” koji pogonjeni državnim novcem “ginu” po precizno iscrtanim linijama narativa političke vlasti.
Marš na Mol. Pardon, Zagreb
Ostaje, međutim, i sve jasnije tutnjanje nezadovoljstva rezultatima šestogodišnje “političke stabilnosti” pod kormilom Andreja Plenkovića i HDZ-a. Vladajuća stranka je u strahu – zato su pred zagrebački prosvjed iz arheoloških iskopina aktivirani HVIDRA i Josip Đakić koji su se javno stavili na stranu Vlade.
Pokušaji, međutim, da se to nezadovoljstvo priguši Đakićem, da ga se sakrije pod skute prosvjednika protiv maski i plaćanja na rate, da ga se utiša strahom od legija paramilitarnih skupina koje samo što nisu umarširale u naše gradove, djeluju znatno manje uvjerljivo nego svojedobno Vladino obećanje o tome da će kupiti Inu od mađarskog Mola. Politički gledano, ukratko, slijede vrlo zanimljiva vremena.