Jedino što donekle može čuditi je – otvorenost. Da priča, naime, o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj ima najmanje veze s Ukrajinom i obranom te zemlje od ruske agresije, a najviše s domaćom politikom, bilo je sasvim jasno od samog početka.
“Ili Rusija ili Ukrajina” je tek početak
Dakle, Plenkoviću je zapravo prilično svejedno hoće li do 80 hrvatskih vojnika ići u inozemstvo obučavati ukrajinske kolege i hoće li do 100 ukrajinskih diverzanata, zapovjednika, pirotehničara i bolničara dolaziti u Hrvatsku na obuku. Jer, ako odluka i ne prođe u Saboru to je opet “win” za HDZ koji će, uz neupitnu topničku podršku medija pod snažnim državnim utjecajem (dakle, skoro svih), nastaviti optuživati opoziciju da je – proputinovska.
Međutim, stvari oko ove mučno i vjerojatno višestruko neustavne priče, mogle bi imati još i dublje i ozbiljnije posljedice od povlačenja razdjelnice između tobože demokratskih (Vlada) i tobože nedemokratskih (Predsjednik Republike i opozicija) snaga. Doista, pokušaj svođenja svih pitanja političkog nadmetanja u zemlji na izbor “Ili Rusija ili Ukrajina” (u zemlji, usput, u kojoj su svi na ukrajinskoj strani), koliko god bio nizak, štetan i opasan, mogao bi biti tek početak.
Ostojićeva izjava s aromom Vrdoljakovog tvita
Poziv Rajka Ostojića, saborskog zastupnika u Klubu Socijaldemokrati, da glasaju za obuku ukrajinskih vojnika, koji je izrekao na televiziji N1, naime, imao je poznatu aromu. Sličnu onoj kakvu je nosio tvit Ivana Vrdoljaka u pola tri ujutro početkom lipnja 2017. godine.
Znate koji. Onaj o tome kako će spasiti reformu obrazovanja, pa makar mu to bilo zadnje što će učiniti u politici. Kako stoje reforma i obrazovanje svatko može danas, pet godina kasnije, lako prosuditi, a sljedeće što je nakon noćnog tvita napravio Vrdoljak jest da je poveo HNS u koaliciju s – HDZ-om.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fino ispolirana tehnika “političke stabilnosti”
A Plenkoviću i HDZ-u i sad nedostaju neke ruke u Saboru. Točnije, da bi vladajuća koalicija uspjela zaobići Zorana Milanovića i progurati – vjerojatno višestruko neustavnu – odluku, nedostaju im točno 24 glasa. Kako su iz IDS-a (troje zastupnika) dolazili pozitivni tonovi, eventualna odluka Socijaldemokrata da budu “konstruktivni” prema HDZ-u (ne bi bila prva!), mogla bi imati ključnu važnost.
Jer, s osamnaest Socijaldemokrata, čini se da bi pronalazak još tri glasa za nužnu dvotrećinsku većinu bilo tek pitanje puke tehnike. I to one koja je u dosadašnjih šest Plenkovićevih godina, u ime “političke stabilnosti”, fino ispolirana.
Točka na samostalnu političku karijeru
Pitanje je, naravno, hoće li cijeli klub stranke koja je nastala sukobom s Peđom Grbinom i raskolom u SDP-ovom saborskom klubu, poslušati Ostojićev savjet i biti Plenkovićev. Pardon, svoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ukoliko se to ipak dogodi, političke posljedice mogle bi biti najrazornije od svega viđenog u 32 godine hrvatskog višestranačja. Naime, oporbene stranke i političari koji bi u ovom slučaju dali svoje ruke izrazito nepopularnoj Vladi, praktički bi stavili točku na svoju samostalnu političku karijeru.
“HDZ-ove liberale” imamo, stiže li i “HDZ-ova ljevica”
Teško je zamisliti da bi nakon ovakve odluke Socijaldemokrati imali ikakvu bitnu političku budućnost. Iako im se anketni rejting ionako kreće oko jedan posto, ovim bi vjerojatno odustali i od nade da se pomakne značajnije prema gore i sebe sveli otprilike na ono što je, na nacionalnoj razini, HSLS.
Dok su trupe Darija Hrebaka tako, tek, “HDZ-ovi liberali” (do Sabora mogu samo na listama te stranke), Socijaldemokrati bi preživjeli tek kao “HDZ-ova ljevica”. Slično bi, vjerojatno, bilo i s ostalima, s lijeva i desna koji bi podržali Vladu u predstojećem saborskom odmjeravanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“F” od fikusa
Što nas dovodi do situacije u kojoj dvotrećinsku većinu ima HDZ sa svojim sadašnjim koalicijskim partnerima i ekipom bez ozbiljne političke budućnosti. A od te točke, mogućnosti su neograničene. Sa 101 glasom u Saboru može se temeljito promijeniti politički sustav u zemlji i sebi praktički osigurati godine, ako ne i desetljeća neometane vladavine.
Nemoguće? Za početak, mogao bi se promijeniti Ustav tako da se Predsjednika države svede na fikus. Zapravo, zašto ne, može ga se svesti i na “f” od fikusa. Može se i ukinuti ta funkcija.
Ulog veći od “crtanja mete”
Izborni sustav se može promijeniti na način da se, recimo, najjačoj pojedinačnoj stranci doda još 20-30 mandata bonusa – kako bi se osigurala politička stabilnost. Pritom se, recimo, zabrani predizborno koaliranje, pa još i, za svaki slučaj, podigne izborni prag na sedam posto. Premaštovito? Ni blizu – o svim ovim izmjenama izbornog sustava se u HDZ-u posljednjih godina – razgovaralo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o pomoći Ukrajini tako se lako može izvrgnuti ne samo u prikladan propagandni poklič vlasti zapetljane u korupcijske afere i vlastitu nesposobnost, već u temeljitiju sabotažu ionako dobro nagrižene višestranačke demokracije. Stoga je saborsko izjašnjavanje o ovoj temi važnije i od (pretjeranih) priča o tome da se obukom Ukrajinaca “crta meta” Hrvatskoj. Ulog bi, zapravo, mogao biti daleko veći.
Plenković nije tako daleko od dvotrećinske većine u Saboru. A onda zbilja može što god hoće
Takvom većinom se sustav može izmijeniti na način da se gotovo osiguraju godine, ako ne i desetljeća neometane vlasti
Premijer je upravo nehotice priznao ono što tvrdimo od starta: obuka nikada nije bila priča o Ukrajini, nego o njegovom obračunu s neistomišljenicima. No, stvari bi mogle biti još ozbiljnije
Jedino što donekle može čuditi je – otvorenost. Da priča, naime, o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj ima najmanje veze s Ukrajinom i obranom te zemlje od ruske agresije, a najviše s domaćom politikom, bilo je sasvim jasno od samog početka.
Ipak, da će Andrej Plenković zapravo otvoreno priznati da je tome tako, ipak je određeno iznenađenje. “Za nas je to win-win kako god okrenemo. Za oporbu, to će oni vidjeti”, prenijela je N1 televizija premijerove riječi danas, s posjetu Baniji koji je imao cilj “još ubrzati” (nije satira, nego citat) obnovu potresom pogođenih područja.
“Ili Rusija ili Ukrajina” je tek početak
Dakle, Plenkoviću je zapravo prilično svejedno hoće li do 80 hrvatskih vojnika ići u inozemstvo obučavati ukrajinske kolege i hoće li do 100 ukrajinskih diverzanata, zapovjednika, pirotehničara i bolničara dolaziti u Hrvatsku na obuku. Jer, ako odluka i ne prođe u Saboru to je opet “win” za HDZ koji će, uz neupitnu topničku podršku medija pod snažnim državnim utjecajem (dakle, skoro svih), nastaviti optuživati opoziciju da je – proputinovska.
Međutim, stvari oko ove mučno i vjerojatno višestruko neustavne priče, mogle bi imati još i dublje i ozbiljnije posljedice od povlačenja razdjelnice između tobože demokratskih (Vlada) i tobože nedemokratskih (Predsjednik Republike i opozicija) snaga. Doista, pokušaj svođenja svih pitanja političkog nadmetanja u zemlji na izbor “Ili Rusija ili Ukrajina” (u zemlji, usput, u kojoj su svi na ukrajinskoj strani), koliko god bio nizak, štetan i opasan, mogao bi biti tek početak.
Ostojićeva izjava s aromom Vrdoljakovog tvita
Poziv Rajka Ostojića, saborskog zastupnika u Klubu Socijaldemokrati, da glasaju za obuku ukrajinskih vojnika, koji je izrekao na televiziji N1, naime, imao je poznatu aromu. Sličnu onoj kakvu je nosio tvit Ivana Vrdoljaka u pola tri ujutro početkom lipnja 2017. godine.
Znate koji. Onaj o tome kako će spasiti reformu obrazovanja, pa makar mu to bilo zadnje što će učiniti u politici. Kako stoje reforma i obrazovanje svatko može danas, pet godina kasnije, lako prosuditi, a sljedeće što je nakon noćnog tvita napravio Vrdoljak jest da je poveo HNS u koaliciju s – HDZ-om.
Fino ispolirana tehnika “političke stabilnosti”
A Plenkoviću i HDZ-u i sad nedostaju neke ruke u Saboru. Točnije, da bi vladajuća koalicija uspjela zaobići Zorana Milanovića i progurati – vjerojatno višestruko neustavnu – odluku, nedostaju im točno 24 glasa. Kako su iz IDS-a (troje zastupnika) dolazili pozitivni tonovi, eventualna odluka Socijaldemokrata da budu “konstruktivni” prema HDZ-u (ne bi bila prva!), mogla bi imati ključnu važnost.
Jer, s osamnaest Socijaldemokrata, čini se da bi pronalazak još tri glasa za nužnu dvotrećinsku većinu bilo tek pitanje puke tehnike. I to one koja je u dosadašnjih šest Plenkovićevih godina, u ime “političke stabilnosti”, fino ispolirana.
Točka na samostalnu političku karijeru
Pitanje je, naravno, hoće li cijeli klub stranke koja je nastala sukobom s Peđom Grbinom i raskolom u SDP-ovom saborskom klubu, poslušati Ostojićev savjet i biti Plenkovićev. Pardon, svoj.
No, ukoliko se to ipak dogodi, političke posljedice mogle bi biti najrazornije od svega viđenog u 32 godine hrvatskog višestranačja. Naime, oporbene stranke i političari koji bi u ovom slučaju dali svoje ruke izrazito nepopularnoj Vladi, praktički bi stavili točku na svoju samostalnu političku karijeru.
“HDZ-ove liberale” imamo, stiže li i “HDZ-ova ljevica”
Teško je zamisliti da bi nakon ovakve odluke Socijaldemokrati imali ikakvu bitnu političku budućnost. Iako im se anketni rejting ionako kreće oko jedan posto, ovim bi vjerojatno odustali i od nade da se pomakne značajnije prema gore i sebe sveli otprilike na ono što je, na nacionalnoj razini, HSLS.
Dok su trupe Darija Hrebaka tako, tek, “HDZ-ovi liberali” (do Sabora mogu samo na listama te stranke), Socijaldemokrati bi preživjeli tek kao “HDZ-ova ljevica”. Slično bi, vjerojatno, bilo i s ostalima, s lijeva i desna koji bi podržali Vladu u predstojećem saborskom odmjeravanju.
“F” od fikusa
Što nas dovodi do situacije u kojoj dvotrećinsku većinu ima HDZ sa svojim sadašnjim koalicijskim partnerima i ekipom bez ozbiljne političke budućnosti. A od te točke, mogućnosti su neograničene. Sa 101 glasom u Saboru može se temeljito promijeniti politički sustav u zemlji i sebi praktički osigurati godine, ako ne i desetljeća neometane vladavine.
Nemoguće? Za početak, mogao bi se promijeniti Ustav tako da se Predsjednika države svede na fikus. Zapravo, zašto ne, može ga se svesti i na “f” od fikusa. Može se i ukinuti ta funkcija.
Ulog veći od “crtanja mete”
Izborni sustav se može promijeniti na način da se, recimo, najjačoj pojedinačnoj stranci doda još 20-30 mandata bonusa – kako bi se osigurala politička stabilnost. Pritom se, recimo, zabrani predizborno koaliranje, pa još i, za svaki slučaj, podigne izborni prag na sedam posto. Premaštovito? Ni blizu – o svim ovim izmjenama izbornog sustava se u HDZ-u posljednjih godina – razgovaralo.
Priča o pomoći Ukrajini tako se lako može izvrgnuti ne samo u prikladan propagandni poklič vlasti zapetljane u korupcijske afere i vlastitu nesposobnost, već u temeljitiju sabotažu ionako dobro nagrižene višestranačke demokracije. Stoga je saborsko izjašnjavanje o ovoj temi važnije i od (pretjeranih) priča o tome da se obukom Ukrajinaca “crta meta” Hrvatskoj. Ulog bi, zapravo, mogao biti daleko veći.