Bila je jesen 2000. godine, one godine koja je po mnogočemu bila prijelomna u demokratskoj hrvatskoj povijesti. Prva ne HDZ-ovska vlast, naime, brzinom svjetlosti bila je optuživana za nedovoljno domoljublje, pritisnuta zapuštenim gospodarstvom i prvim ozbiljnim istragama Haškog suda o zločinama hrvatskih postrojbi u ratu za nezavisnost.
U takvim okolnostima, dvanaest generala Hrvatske vojske, od čega čak sedam aktivnih, potpisali su javno pismo protiv navodne kriminalizacije Domovinskog rata. Tadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić reagirao je munjevito – svih sedam aktivnih generala je odmah umirovljeno, uz objašnjenje da je vojnicima zabranjeno bavljenje politikom.
Mesić nije htio ni pregovarati
Nije to baš bilo po volji tadašnjem premijeru Ivici Račanu, čovjeku koji je cijelu karijeru izbjegavao nagle političke poteze, a koji se ipak, kako je kolega Boris Pavelić sjajno napisao povodom Račanove smrti – smješkao s vrata obje hrvatske ključne tranzicije. One iz socijalizma uz višestranačku demokraciju (raspisao je prve izbore i priznao poraz) i one iz doba Tuđmanove autokracije u slobodniju i demokratskiju političku svakodnevnicu.
No, Mesić nije ni htio čuti za mogućnost staloženijeg pristupa; da se razgovara s generalima koji su poželjeli voditi politiku. Sve ih je jednostavno poslao u mirovinu iz koje su se slobodno i ničim sputani mogli posvetiti politici. Do danas je to ostao uvjerljivo najjači politički potez bilo kojeg hrvatskog predsjednika ili predsjednice u posttuđmanovskom dobu. Od jeseni će, ukoliko se ostvare najave o promjenama niza zakona o obrani kako bi se smanjile predsjedničke ovlasti, slična odluka biti – protuzakonita.
Kad moć postaje svemoć
Izmjene obrambenih zakona koje, kao, priprema ministar obrane Mario Banožić, iza čijih leđa trlja ruke Andrej Plenković, nisu ništa drugo nego nastavak brutalnog obračuna dvojice trenutno najmoćnijih političara u zemlji. Premijer ima praktički sve poluge vlasti u svojim rukama – stranku je primirio, većina u Saboru, iako najminimalnija moguća, nije upitna, nezavisne institucije i mediji su gotovo potpuno ukroćeni. S pozicije kakve-takve političke moći parira mu još jedino predsjednik Republike Zoran Milanović, koristeći ionako skučene predsjedničke ovlasti i nemilosrdan javni izričaj.
Bude li po Banožićevom i Plenkovićevom, predsjednika će se i u vojnim pitanjima izgurati na marginu, a neke buduće “zaigrane” generale moći će mirovinom rashladiti samo ministar obrane. Odnosno, s obzirom na odnose u Vladi, svemoćni premijer.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ruke će biti u zraku
Sabor neće biti problem još jednom koraku ka pretvaranju hrvatske demokracije u hiperkancelarsku mutaciju; društveni sustav u kojem jedan čovjek, predsjednik Vlade, odlučuje praktički o svim bitnim pitanjima. Iako malenim koalicijskim partnerima neće biti ugodno slušati Milanovićeve optužbe u vrijeme dok se budu mijenjali zakoni s područja obrane, nema sumnje da će ruke biti u zraku kad bude trebalo.
Kako nema previše sumnje i da će većina u Ustavnom sudu utvrditi da se ovim izmjenama ne narušavaju ustavne ovlasti predsjednika Republike, čini se da je Milanović ovdje unaprijed stjeran u kut. Istina, predsjednik će rigati vatru, ali manevarski prostor za djelovanje s ciljem da spriječi smanjenje svojih ovlasti – mu je gotovo nepostojeći.
Slijedi li protuudar?
Međutim, ono što bi trebalo brinuti Plenkovića je potencijalni – protuudar. Uzimanje vojnih ovlasti i prisiljavanje Milanovića da praktički prosi u Ministarstvu za bilo kakvo korištenje vojnih resursa, bio bi početak finalnog, nuklearnog rata između dva najmoćnija brda hrvatske politike (Pantovčak i Gornji grad). A tu predsjednik ipak nije bez potencijalnih aduta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naime, već sad se osjeća da politička nervoza lagano raste. Iako su još ostale pune dvije godine mandata, jasno je da vrijeme ističe i da 2024. godina izgleda sve manje kao daleka budućnost. A u toj godini slijedi politički show kakvog Hrvatska nikad nije vidjela.
Referendum u političkom kotlu
U razmaku od samo nekoliko mjeseci bit će održani izbori za Europski parlament, pa parlamentarni, pa predsjednički izbori. Za kraj, u proljeće 2025. će se birati i nove lokalne vlasti. Ukratko, najkasnije negdje od sljedećeg ljeta će krenuti histerična tutnjava političke utrke za sve, baš sve, pozicije u državi. Milanović je, pak, i dalje najpopularniji političar u zemlji. Ukoliko se stvar s Plenkovićem zaoštri toliko koliko se čini da hoće najavljenim promjenama, nije nimalo nezamislivo da predsjednik u jeku svih tih kampanja odluči – povisiti uloge.
Pa da, uz sve ostalo, u politički kotao (uz pomoć građanske inicijative) ubaci i referendum o promjeni Ustava na način da, recimo, pojača predsjednikove ovlasti oko vojske. Zapravo, bilo bi dosta da Milanović pronađe bilo koju temu koja bi referendum mogla pretvoriti u izjašnjavanje o Plenkoviću i njegovoj Vladi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vojnički ormar i biračke kutije
Uz dobar tajming, politička šteta za HDZ, koji će se gorko boriti da zadrži pozicije koje ima, bila bi poprilična. Kako se vidjelo iz nedavnog Mostovog referenduma, kojeg je spriječio Ustavni sud i samo skupljanje potpisa ima ogroman mobilizacijski i politički učinak.
Stoga je najavljeno razvlaštenje predsjednika Republike u dijelu koji se tiče vojske, politički prilično riskantna rabota. Jer, bez obzira na to što je vertikala Vlada-Sabor-Ustavni sud za Plenkovića posložena poput vojničkog ormara, ovakav udar na Milanovića imat će svojih posljedica. Moguće i vrlo nezgodnih, jer Hrvatska je ipak, još uvijek, zemlja gdje se vlast osvaja i brani isključivo u – biračkim kutijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković oduzimanjem ovlasti otvara nuklearni rat. Bit će zanimljivo gledati Milanovićev protuudar
Milanović nema previše manevarskog prostora za obranu svojih ovlasti. Ali ima za nanošenje štete
Milanović je, pak, i dalje najpopularniji političar u zemlji. Ukoliko se stvar s Plenkovićem zaoštri toliko koliko se čini da hoće najavljenim promjenama, nije nimalo nezamislivo da predsjednik u jeku svih predizbornih kampanja odluči - povisiti uloge. Pa da, uz sve ostalo, u politički kotao ubaci i referendum o promjeni Ustava
Bila je jesen 2000. godine, one godine koja je po mnogočemu bila prijelomna u demokratskoj hrvatskoj povijesti. Prva ne HDZ-ovska vlast, naime, brzinom svjetlosti bila je optuživana za nedovoljno domoljublje, pritisnuta zapuštenim gospodarstvom i prvim ozbiljnim istragama Haškog suda o zločinama hrvatskih postrojbi u ratu za nezavisnost.
U takvim okolnostima, dvanaest generala Hrvatske vojske, od čega čak sedam aktivnih, potpisali su javno pismo protiv navodne kriminalizacije Domovinskog rata. Tadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić reagirao je munjevito – svih sedam aktivnih generala je odmah umirovljeno, uz objašnjenje da je vojnicima zabranjeno bavljenje politikom.
Mesić nije htio ni pregovarati
Nije to baš bilo po volji tadašnjem premijeru Ivici Račanu, čovjeku koji je cijelu karijeru izbjegavao nagle političke poteze, a koji se ipak, kako je kolega Boris Pavelić sjajno napisao povodom Račanove smrti – smješkao s vrata obje hrvatske ključne tranzicije. One iz socijalizma uz višestranačku demokraciju (raspisao je prve izbore i priznao poraz) i one iz doba Tuđmanove autokracije u slobodniju i demokratskiju političku svakodnevnicu.
No, Mesić nije ni htio čuti za mogućnost staloženijeg pristupa; da se razgovara s generalima koji su poželjeli voditi politiku. Sve ih je jednostavno poslao u mirovinu iz koje su se slobodno i ničim sputani mogli posvetiti politici. Do danas je to ostao uvjerljivo najjači politički potez bilo kojeg hrvatskog predsjednika ili predsjednice u posttuđmanovskom dobu. Od jeseni će, ukoliko se ostvare najave o promjenama niza zakona o obrani kako bi se smanjile predsjedničke ovlasti, slična odluka biti – protuzakonita.
Kad moć postaje svemoć
Izmjene obrambenih zakona koje, kao, priprema ministar obrane Mario Banožić, iza čijih leđa trlja ruke Andrej Plenković, nisu ništa drugo nego nastavak brutalnog obračuna dvojice trenutno najmoćnijih političara u zemlji. Premijer ima praktički sve poluge vlasti u svojim rukama – stranku je primirio, većina u Saboru, iako najminimalnija moguća, nije upitna, nezavisne institucije i mediji su gotovo potpuno ukroćeni. S pozicije kakve-takve političke moći parira mu još jedino predsjednik Republike Zoran Milanović, koristeći ionako skučene predsjedničke ovlasti i nemilosrdan javni izričaj.
Bude li po Banožićevom i Plenkovićevom, predsjednika će se i u vojnim pitanjima izgurati na marginu, a neke buduće “zaigrane” generale moći će mirovinom rashladiti samo ministar obrane. Odnosno, s obzirom na odnose u Vladi, svemoćni premijer.
Ruke će biti u zraku
Sabor neće biti problem još jednom koraku ka pretvaranju hrvatske demokracije u hiperkancelarsku mutaciju; društveni sustav u kojem jedan čovjek, predsjednik Vlade, odlučuje praktički o svim bitnim pitanjima. Iako malenim koalicijskim partnerima neće biti ugodno slušati Milanovićeve optužbe u vrijeme dok se budu mijenjali zakoni s područja obrane, nema sumnje da će ruke biti u zraku kad bude trebalo.
Kako nema previše sumnje i da će većina u Ustavnom sudu utvrditi da se ovim izmjenama ne narušavaju ustavne ovlasti predsjednika Republike, čini se da je Milanović ovdje unaprijed stjeran u kut. Istina, predsjednik će rigati vatru, ali manevarski prostor za djelovanje s ciljem da spriječi smanjenje svojih ovlasti – mu je gotovo nepostojeći.
Slijedi li protuudar?
Međutim, ono što bi trebalo brinuti Plenkovića je potencijalni – protuudar. Uzimanje vojnih ovlasti i prisiljavanje Milanovića da praktički prosi u Ministarstvu za bilo kakvo korištenje vojnih resursa, bio bi početak finalnog, nuklearnog rata između dva najmoćnija brda hrvatske politike (Pantovčak i Gornji grad). A tu predsjednik ipak nije bez potencijalnih aduta.
Naime, već sad se osjeća da politička nervoza lagano raste. Iako su još ostale pune dvije godine mandata, jasno je da vrijeme ističe i da 2024. godina izgleda sve manje kao daleka budućnost. A u toj godini slijedi politički show kakvog Hrvatska nikad nije vidjela.
Referendum u političkom kotlu
U razmaku od samo nekoliko mjeseci bit će održani izbori za Europski parlament, pa parlamentarni, pa predsjednički izbori. Za kraj, u proljeće 2025. će se birati i nove lokalne vlasti. Ukratko, najkasnije negdje od sljedećeg ljeta će krenuti histerična tutnjava političke utrke za sve, baš sve, pozicije u državi. Milanović je, pak, i dalje najpopularniji političar u zemlji. Ukoliko se stvar s Plenkovićem zaoštri toliko koliko se čini da hoće najavljenim promjenama, nije nimalo nezamislivo da predsjednik u jeku svih tih kampanja odluči – povisiti uloge.
Pa da, uz sve ostalo, u politički kotao (uz pomoć građanske inicijative) ubaci i referendum o promjeni Ustava na način da, recimo, pojača predsjednikove ovlasti oko vojske. Zapravo, bilo bi dosta da Milanović pronađe bilo koju temu koja bi referendum mogla pretvoriti u izjašnjavanje o Plenkoviću i njegovoj Vladi.
Vojnički ormar i biračke kutije
Uz dobar tajming, politička šteta za HDZ, koji će se gorko boriti da zadrži pozicije koje ima, bila bi poprilična. Kako se vidjelo iz nedavnog Mostovog referenduma, kojeg je spriječio Ustavni sud i samo skupljanje potpisa ima ogroman mobilizacijski i politički učinak.
Stoga je najavljeno razvlaštenje predsjednika Republike u dijelu koji se tiče vojske, politički prilično riskantna rabota. Jer, bez obzira na to što je vertikala Vlada-Sabor-Ustavni sud za Plenkovića posložena poput vojničkog ormara, ovakav udar na Milanovića imat će svojih posljedica. Moguće i vrlo nezgodnih, jer Hrvatska je ipak, još uvijek, zemlja gdje se vlast osvaja i brani isključivo u – biračkim kutijama.