Kao i uvijek kad se u Saboru izglasava povjerenje novoj Vladi, scena je bila natopljena osjećajem svečanosti i nade. Na sličnoj vibraciji bio je tog 19. listopada 2016. godine i novi premijer, friško stigao iz Europskog parlamenta. “Svjestan razine odgovornosti i izazova koji su pred nama, vjerujem u Hrvatsku, vjerujem u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost”, poručio je Andrej Plenković zastupnicima u Hrvatskom saboru i cijeloj javnosti.
Dvadesetero ljudi koje je poveo u tu bitku za budućnost ponosno je i odlučno kimalo glavama. Šest godina kasnije, sa svečane slike Vlade Republike Hrvatske, osim Plenkovića, ostale su samo još tri neprekrižene glave: ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković.
Nestali u akciji
Svi ostali su “nestali u akciji”, zameteni političkom vihorima hrvatske sadašnjice u vrijeme Andreja Plenkovića. Iako su te 2016. kimali glavom kad je premijer govorio o tome kako je svjestan razine odgovornosti i izazova koji su pred njima, teško da su vjerovali da će tek svaki sedmi od njih “preživjeti” do, evo, polovice drugog Plenkovićevog mandata.
Nije, dakako, čudno da se ministri u Vladama mijenjaju, pogotovo kad se radi o dva izborna ciklusa. Posao troši, kredit u nestrpljivoj javnosti se troši, a politika često na neviđeno honorira nova, nepotrošena lica. U Vladama nije lako trajati.
Međutim, ovo što se Plenkoviću događa ne podsjeća više na uobičajene rotacije i osvježenja ekipe. Ovo je kaotični vrtuljak s kojeg otpadaju dijelovi. Dok zemlja juri prema ozbiljnoj havariji, u direktan sudar s mogućom kombinacijom inflacije i recesije.
Sanader zadržao tri puta više ministara
Plenković je tako uspio sačuvati tek 15 posto svojih originalnih ministara s kojima je krenuo popravljati Hrvatsku. Koliko je to užasavajuće niska brojka pokazuje usporedba s učinkom Ive Sanadera u sličnom vremenskom okviru. Plenković je, naime, svoje ministre prosipao u jednom i po mandatu, kroz skoro šest godina. Sanader je, pak, također vladao u jednom i po mandatu, kroz skoro šest godina. U Banskim dvorima je na dan Sanaderove šokantne ostavke (1.7.2009.) sjedilo još šest ministara koje je premijer izabrao nakon prve izborne pobjede, 2003. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To ne znači da je Sanader bio “samo” dvostruko stabilniji što se tiče “potrošnje” ministara od Plenkovića. Naime, prva Vlada HDZ-a u ovom stoljeću imala je samo 14 ministara, što znači da je Sanader u svojoj Vladi uspio zadržati 43 posto ministara s kojima je krenuo u bitku za budućnost Hrvatske (a i, kako se kasnije doznalo, još neke stvari, ali to je druga priča).
Uz to, iz Plenkovićevih Vlada je usred mandata – dakle, ne zbog rotacije nakon izbora – otišlo frapantnih dvadeset ministara, što znači da je iz kompozicije netko ispadao svaka tri mjeseca! Što je najgore, pritom, većina tih visokopozicioniranih dužnosnika otišla je zbog ozbiljnog tereta afera koje su otkrivali mediji, a ponekad i istražna tijela.
Gospodin Savršeni u Banskim dvorima
Sve ove brojke jasno pokazuju kako je Vladu u vrijeme Andreja Plenkovića, zapravo, sve teže doživljavati kao kolektivni poduhvat, a vladanje kao timski sport. Aktualni odlazak Zdravka Marića, čovjeka koji je ministar financija duže nego što je Plenković premijer, samo dodatno ističe tu sliku. Hrvatska je, zapravo, u hiperkancelarskom modu. Osim premijera, svi su potrošni materijal i podložni letećim izmjenama. Premijera koji se, pritom, zaklinje u političku stabilnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Toliko koncentracija vlasti u rukama jedne osobe, jer – realno – Plenković svoju političku moć ne dijeli ni s Medvedom, ni Butkovićem, ni Obuljen-Koržinek, a kamoli s nekim izvan Banskih dvora, po definiciji ne može niti dobra. U politici je, naime, prilično upitno kad se pojavi Gospodin Savršeni, u bilo kojem obliku, pogotovo na neupitnom vrhu piramide moći.
Stabilnost. Andrej Plenković. Budućnost
A Plenković je upravo tamo. U Vladi je, kako smo vidjeli, dosad nezabilježena promenada. Sabor pleše kako mu se diktira iz Banskih dvora. U stranci je prije nekoliko tjedana izabrano deset novih članova predsjedništva. Bilo je točno deset kandidata. Koje je predložila Središnjica. Na čijem čelu je Plenković.
I tako brana potpunoj samovolji stranke, odnosno Plenkovića, to jest vlasti, dakle Plenkovića, ostaju tek neovisne institucije. One kojima su posljednjih šest godina minuciozno, sustavno i strpljivo – izbijani zubi. Sve je, dakle, dobro. Stabilnost. Andrej Plenković. Budućnost. Škripanje koje čujete samo su specijalni efekti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković se zaklinje u političku stabilnost, a uz njega je ostalo samo troje ministara iz 2016.
Hrvatska u hiperkancelarskom modu
Brojke jasno pokazuju kako je Vladu u vrijeme Andreja Plenkovića, zapravo, sve teže doživljavati kao kolektivni poduhvat, a vladanje kao timski sport. Aktualni odlazak Zdravka Marića, čovjeka koji je ministar financija duže nego što je Plenković premijer, samo dodatno ističe tu sliku
Kao i uvijek kad se u Saboru izglasava povjerenje novoj Vladi, scena je bila natopljena osjećajem svečanosti i nade. Na sličnoj vibraciji bio je tog 19. listopada 2016. godine i novi premijer, friško stigao iz Europskog parlamenta. “Svjestan razine odgovornosti i izazova koji su pred nama, vjerujem u Hrvatsku, vjerujem u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost”, poručio je Andrej Plenković zastupnicima u Hrvatskom saboru i cijeloj javnosti.
Dvadesetero ljudi koje je poveo u tu bitku za budućnost ponosno je i odlučno kimalo glavama. Šest godina kasnije, sa svečane slike Vlade Republike Hrvatske, osim Plenkovića, ostale su samo još tri neprekrižene glave: ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković.
Nestali u akciji
Svi ostali su “nestali u akciji”, zameteni političkom vihorima hrvatske sadašnjice u vrijeme Andreja Plenkovića. Iako su te 2016. kimali glavom kad je premijer govorio o tome kako je svjestan razine odgovornosti i izazova koji su pred njima, teško da su vjerovali da će tek svaki sedmi od njih “preživjeti” do, evo, polovice drugog Plenkovićevog mandata.
Nije, dakako, čudno da se ministri u Vladama mijenjaju, pogotovo kad se radi o dva izborna ciklusa. Posao troši, kredit u nestrpljivoj javnosti se troši, a politika često na neviđeno honorira nova, nepotrošena lica. U Vladama nije lako trajati.
Međutim, ovo što se Plenkoviću događa ne podsjeća više na uobičajene rotacije i osvježenja ekipe. Ovo je kaotični vrtuljak s kojeg otpadaju dijelovi. Dok zemlja juri prema ozbiljnoj havariji, u direktan sudar s mogućom kombinacijom inflacije i recesije.
Sanader zadržao tri puta više ministara
Plenković je tako uspio sačuvati tek 15 posto svojih originalnih ministara s kojima je krenuo popravljati Hrvatsku. Koliko je to užasavajuće niska brojka pokazuje usporedba s učinkom Ive Sanadera u sličnom vremenskom okviru. Plenković je, naime, svoje ministre prosipao u jednom i po mandatu, kroz skoro šest godina. Sanader je, pak, također vladao u jednom i po mandatu, kroz skoro šest godina. U Banskim dvorima je na dan Sanaderove šokantne ostavke (1.7.2009.) sjedilo još šest ministara koje je premijer izabrao nakon prve izborne pobjede, 2003. godine.
To ne znači da je Sanader bio “samo” dvostruko stabilniji što se tiče “potrošnje” ministara od Plenkovića. Naime, prva Vlada HDZ-a u ovom stoljeću imala je samo 14 ministara, što znači da je Sanader u svojoj Vladi uspio zadržati 43 posto ministara s kojima je krenuo u bitku za budućnost Hrvatske (a i, kako se kasnije doznalo, još neke stvari, ali to je druga priča).
Uz to, iz Plenkovićevih Vlada je usred mandata – dakle, ne zbog rotacije nakon izbora – otišlo frapantnih dvadeset ministara, što znači da je iz kompozicije netko ispadao svaka tri mjeseca! Što je najgore, pritom, većina tih visokopozicioniranih dužnosnika otišla je zbog ozbiljnog tereta afera koje su otkrivali mediji, a ponekad i istražna tijela.
Gospodin Savršeni u Banskim dvorima
Sve ove brojke jasno pokazuju kako je Vladu u vrijeme Andreja Plenkovića, zapravo, sve teže doživljavati kao kolektivni poduhvat, a vladanje kao timski sport. Aktualni odlazak Zdravka Marića, čovjeka koji je ministar financija duže nego što je Plenković premijer, samo dodatno ističe tu sliku. Hrvatska je, zapravo, u hiperkancelarskom modu. Osim premijera, svi su potrošni materijal i podložni letećim izmjenama. Premijera koji se, pritom, zaklinje u političku stabilnost.
Toliko koncentracija vlasti u rukama jedne osobe, jer – realno – Plenković svoju političku moć ne dijeli ni s Medvedom, ni Butkovićem, ni Obuljen-Koržinek, a kamoli s nekim izvan Banskih dvora, po definiciji ne može niti dobra. U politici je, naime, prilično upitno kad se pojavi Gospodin Savršeni, u bilo kojem obliku, pogotovo na neupitnom vrhu piramide moći.
Stabilnost. Andrej Plenković. Budućnost
A Plenković je upravo tamo. U Vladi je, kako smo vidjeli, dosad nezabilježena promenada. Sabor pleše kako mu se diktira iz Banskih dvora. U stranci je prije nekoliko tjedana izabrano deset novih članova predsjedništva. Bilo je točno deset kandidata. Koje je predložila Središnjica. Na čijem čelu je Plenković.
I tako brana potpunoj samovolji stranke, odnosno Plenkovića, to jest vlasti, dakle Plenkovića, ostaju tek neovisne institucije. One kojima su posljednjih šest godina minuciozno, sustavno i strpljivo – izbijani zubi. Sve je, dakle, dobro. Stabilnost. Andrej Plenković. Budućnost. Škripanje koje čujete samo su specijalni efekti.