Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Plenković zbilja misli da šutnjom može pregrmjeti afere ministara. Evo zašto je to duboko promašeno

Kako smo došli do toga da premijer ne želi ili ne može potjerati dva sasvim nebitna i kompromitirana ministra?

ZADNJA IZMJENA: srp 2, 2019

Lovro Kuščević i Tomislav Tolušić predstavnici su tipične stranačke nomenklature na lokalnoj razini, osebujni prototipi aparatčika za koje nije posve jasno tko ih je kada i zašto gurnuo dalje, ali su, eto, s pozicija bračkog načelnika i virovitičkog župana, ostvarili uspon do nacionalne politike. U kojoj se nisu iskazali. Iza njih ne postoji relevantna reformska agenda, ni prepoznatljiv paket zakonskih promjena, ni bilo kakav napor da nešto unaprijede. Ministar Tolušić osramotio se s inspekcijom hrane, o čemu smo detaljno izvještavali, a ministar Kuščević najpoznatiji je ostao po istupu Velimira Bujanca, koji tvrdi da Kuščević poklanja bračko vino s etiketom na kojoj se nalazi Ante Pavelić.

Zato je upravo nevjerojatno da se premijer Plenković dovukao u toliko slabu situaciju, u kojoj ga ta dva trećerazredna HDZ-ova činovnika gotovo svakodnevno ismijavaju i ponižavaju. Na nacionalnim televizijama kočopere se i oholo ističu obilatu imovinu i mnoštvo nekretnina, ignoriraju sva pitanja o podrijetlu novca, i otvoreno iznose niz inkriminirajućih neistina. Svaki ozbiljan premijer prekinuo bi njihova mucanja i iskoristio priliku za niz lijepih floskula o nultoj toleranciji, čvrstim vrijednostima i Vladi koja ide dalje. Kako smo došli do toga da premijer ne želi ili ne može potjerati dva sasvim nebitna, kompromitirana i nerealizirana ministra?

Dug popis afera HDZ-ovaca koje se toleriraju

Prvo, u ljeto 2017. najgrubljom političkom kupovinom Andrej Plenković signalizirao je kako sve prolazi, dokle god garantira toliko željenu političku stabilnost. Tomislav Saucha, Milan Bandić ili Ivan Vrdoljak, nebitno, samo da se zakrpa parlamentarna većina, bez obzira na pravosudne krimene ili najosnovnija načela. Njegovu poruku neki HDZ-ovci shvatili su doslovno. Nekoliko mjeseci kasnije, također u ljeto 2017., izbija jedan od prvih ozbiljnih skandala lokalnih članova Plenkovićeve stranke. Franjo Lucić snimljen je kako otvoreno nudi mito novinaru Telegrama Dragi Hedlu, u zamjenu za povlačenje istraživačkog serijala o njegovom dubioznom poslovanju.

Osim navodno samovoljnog odlaska s čela lokalnih stranačkih ogranaka, vodstvo HDZ-a s aferom Lucić nikad se nije obračunalo, a Franjo Lucić i dalje je ugledni zastupnik u Saboru. U svakoj ozbiljnoj liberalnoj demokraciji, Franjo Lucić morao je snositi grube političke posljedice, a vjerojatno i zatvorsku kaznu. Nekoliko mjeseci kasnije izbija skandal s obiteljskim nasiljem Alojza Tomaševića, pa niz ozbiljnih afera s ministrom Tolušićem, pa prometni udes i misteriozni Mercedes ministrice Žalac, pa dubioze ministra Gorana Marića, pa Telegramova otkrića o Lovri Kuščeviću, i još niz prekršaja, prijestupa, prijava i problema manje eksponiranih HDZ-ovaca.

Plenkovićev nečuven pravno-moralni koncept

“To su tehnička pitanja”, “sve mi je pojasnio”, “to je slijed organiziranih napada”, “moj je ritam takav da ne mogu pratiti sve teme” – pojašnjenja su koja je ponudio premijer Plenković, u maniri toliko nadmenoj, da je konkurirao vlastitim ministrima. Da, eto, šef Vlade nema vremena za suspektnu imovinu svojih ministara, niti je impresioniran materijalnim dokazima o njihovim nedaćama. Uostalom, u jeku afere Kuščević, gospodin Plenković iznio je nečuven pravno-moralni koncept: ukoliko su ministri sagriješili, prije nego su postali ministri, onda ministri nisu sagriješili. Istom logikom u Vladu Republike Hrvatske sutra bi mogli stupiti, na primjer, Milan Bandić, Sepp Blatter ili Bernie Madoff, s obzirom na to da njihovi pravosudni problemi datiraju prije trenutka dolaska u hrvatsku Vladu.

Premijer Plenković vjerojatno misli kako šalje poruku velike snage i moći, kada ne reagira na bezbrojne afere svojih ministara. Logika je da ne dopušta drugima uplitanje u njegovo prosuđivanje. “Organski ne podnosim ultimatume”, kazao je o prigovorima vlastitog koalicijskog partnera. Iz pozicije duboke nesigurnosti, Plenković se odlučio za taktiku pretjerane nadmenosti, a sve iz očajničkog pokušaja zatomljavanja nemira na desnici i održavanja saborske većine.

Apsurdna situacija umiljavanja Tolušiću i Kuščeviću

Ova taktika može proći Donaldu Trumpu, ali Donald Trump miljenik je fanatične manjine koja, da joj sutra dostavite sve materijalne dokaze o Putinovom mitu ili urinirajućim prostitutkama, neće trepnuti – u svojem fanatizmu smatrat će, naprosto, da je riječ o ljevičarskoj-globalističkoj podvali. U svakom drugom slučaju, izostanak reakcije djeluje kao mlakost i neodlučnost, pa i strah. Plenkovića grčevita stabilnost može rezultirati jedino dodatnim rastom žestokog populizma: ako ne ide s umivenim diplomatima koji se, kao, zaklinju u liberalni poredak i europske vrijednosti, možda da pokušamo s tipovima koji će liberalno hapsiti, konsolidirati ovlasti i prekrojiti Ustav, dovraga i Bruxelles i zapadna tradicija i mlaki parlamentarizam.

Ono što je sigurno jest da su sve ideje o dubinski promijenjenom HDZ-u pod vodstvom Andreja Plenkovića, postavljenom u desni centar po uzoru na moderne europske konzervativce, očišćenom od lokalnih ucjenjivača i opskurnih tipova, sada završene. Manevrima kojima je pokušao postići stabilnost, premijer Plenković dovukao se u apsurdnu situaciju da se de facto umiluje Tomislavu Tolušiću i Lovri Kuščeviću.

OGLASI
učitavanje...
Više s weba