Nekad je nužno odabrati stranu

Plenkovićev ministar tvrdi da je Hrvatska 'fenomenalno mjesto za život'. Ovo su brojke, 700.000 ljudi je na rubu siromaštva

Izjava ministra Aladrovića samo je jedan u nizu primjera lakiranja zbilje

Usporedba porasta plaća i mirovina u razdoblju Plenkovićevih vlada pokazuju kako slabašna politička oporba te uz vladu (s)vezana akademska i medijska zajednica omogućuju Vladi da svoje tragične promašaje prikazuje kao velika postignuća

Josip Aladrović, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, prije nekoliko dana gostovao je na javnoj televiziji te je među ostalim ustvrdio da je „Hrvatska fenomenalno mjesto za život, da je vidljiv trend povratka ljudi koji su otišli iz Hrvatske i da je prisutan kontinuirani dolazak stranaca u našu zemlju“.

Njegova izjava samo je jedna u nizu lakiranja zbilje što je postalo pravilom u odnosu premijera Andreja Plenkovića i njegovih ministara prema javnosti. Ta nepodnošljiva lakoća fabriciranja nije samo iritantna, ona je i izravna uvreda za sve one hrvatske građane koji se prema metodologiji Eurostata nalaze u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a takvih je u Hrvatskoj više od 700.000.

Mirovina – uputnica za siromaštvo

Budući da je Josip Aladrović ministar mirovinskoga sustava i socijalne politike vjerojatno mu je poznato da je u Hrvatskoj odlazak u mirovinu i uputnica za siromaštvo, da je od 962.000 umirovljenika koji su primili mirovinu za kolovoz, a koji su ostvarili pravo na mirovinu prema Zakonu o mirovinskome osiguranju njih 692.000 primilo mirovinu manju od 3500 kuna i da bi bilo poželjno objasniti je li „Hrvatska fenomenalno mjesto za život“ i za tih 692.000 građana, ili se na njih ta izjava ipak ne odnosi.

U Hrvatskoj je svaka treća osoba starija od 65 godina u riziku od siromaštava i socijalne isključenosti. Veći udio imaju jedino Bugarska i tri baltičke države, a u Slovačkoj je takvih svega 8,7 %, Mađarskoj 11,1%, Češkoj 16,6 % i Sloveniji 18,6 %. Prema najavi ministra Aladrovića, Vlada očekuje ukupan rast prosječne mirovine od 10 % za vrijeme ovoga četverogodišnjeg mandata, a budući da je očekivani ukupni rast prosječne neto plaće veći od toga iznosa, to prevedeno znači da će udio umirovljenika izloženih riziku od siromaštva i socijalne isključenosti i dalje rasti.

Za koga je Hrvatska zemlja meda i mlijeka?

U razdoblju od 2011. do 2014. udio izloženih siromaštvu u dobi starijoj od 65 godina smanjen je s 29,4 % na 23,1 %, da bi nakon te godine bio u neprestanome porastu. Za vrijeme mandata vlada Andreja Plenkovića taj udio je povećan s 26,1 % na 31,9 % ili za 50.000 građana te bi u svakoj drugoj pristojnoj državi ta činjenica bila vrijedna pažnje svekolike javnosti.

U našim žalosnim političkim prilikama lokalnoga ministra mirovinskog sustava i socijalne politike jednostavno nema tko pitati za koga je to Hrvatska, kako on tvrdi, zemlja meda i mlijeka, ako prema službenim podacima broj građana treće životne dobi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti rapidno raste.

Hvale se onime čime ne bi trebali

Premijer Andrej Plenković kazao je prije desetak dana da je „od početka mandata njegove Vlade plaća porasla za 27 %“ te da je cilj da do 2023. prosječna neto plaća iznosi 1000 eura. Prosječna neto plaća 2016. iznosila je 5685 kuna, a ako za ovu godinu ona bude na nivou lipanjske od 7175 kuna to će biti povećanje od 26,1 %. U istome vremenskom razdoblju od 2000. do 2005. prosječna neto plaća porasla je za 31,6 %, a do 2007. za 45,6 %.

Ako naš kompetitivni premijer želi imati bar malčice bolji rezultat od svojih prethodnika onda bi kao cilj trebao postaviti prosječnu neto plaću od 1120 eura u 2023. godini, ali naravno ne računajući moguću inflaciju. Čak i u slučaju većega povećanja prosječnih neto plaća od 2016. do 2023. nego u razdoblju 2000. – 2007. Hrvatska će se naći samo u donjoj trećini ljestvice usporedivih članica Europske unije po njihovom porastu te se opet postavlja pitanje zašto se premijer i ministri hvale i onime čime se jednostavno ne bi trebali hvaliti.

Nerad i nered kao velika postignuća

Ova dva primjera – usporedba porasta plaća i mirovina u razdoblju mandata tri vlade Andreja Plenkovića s njihovim rastom u usporedivim državama odnosno s razdobljem od 2000. do 2007. u Hrvatskoj, pokazuju kako slabašna i neaktivna politička oporba te uz vladu „programski i projektno“ (s)vezana akademska i medijska zajednica omogućuju Vladi da svoje realne i stvarne neuspjehe, svoj nerad, nered i tragične promašaje permanentno prikazuje kao svoja velika postignuća.

Nakon lokalnih izbora održanih u svibnju ove godine sve je prštalo od najava reformi u koje će se Hrvatska junački upustiti jer, zamislite, imamo tri godine bez izbora pa će vladajuća kasta moći sve reformirati bez straha da ne izgubi neke izbore i da ne daj bože, neki od velikih wannabe reformatora ne ostane bez prevažne sinekure.

Od lokalnih izbora prošlo je gotovo pet mjeseci, ali i dalje slušamo samo o „pripremama reformi cijelog niza zakona i strateških dokumenata koji se odnose na socijalne politike“. Upravo je to najavio ministar Aladrović u prije spomenutom razgovoru kazavši da treba „najranjivije skupine društva bolje obeštetiti“ te „uključiti sve one koji se nalaze u ranjivim skupinama da budu integralni dio našega društva.“

Kupovanje lojalnosti na biralištima

Ako prevedemo novohrvatski politički jezik na svima razumljivi svakodnevni, ministar je zapravo htio priznati da zbog premalih mirovina dio građana živi u siromaštvu i oskudici, da je socijalno isključen i depriviran te da bi reformama mirovinske i socijalne politike to trebalo promijeniti.

Ministar nije rekao da Europska komisija već godinama upozorava Hrvatsku zbog nakaradne i pogrešne politike socijalnih transfera, ponajviše na one koji se odnose na 180.000 korisnika mirovina određenih prema posebnim propisima. Više od trećine korisnika tih mirovina ima dvostruko veću mirovinu od prosječne neto mirovine ostvarene po Zakonu o mirovinskom osiguranju koja je za mjesec kolovoz iznosila 2968,90 kuna.

E sad, jako sam skeptičan da će ova Vlada uopće pokušati promijeniti postojeću politiku socijalnih transfera temeljenu na kupovanju političke podrške i lojalnosti na biralištima, u neku drugu, socijalno pravedniju, ali za nju politički nekorisnu. Zbog toga će odlazak u mirovinu za veliku većinu onih koji nemaju imovinu iz koje mogu nadoknaditi potrebnu razliku, kako kaže ministar Aladrović, za dostojanstven život ili ne mogu računati na obiteljske i familijarne transfere, značiti i dalje odlazak u bijedu i siromaštvo i to unatoč tome što je „Hrvatska fenomenalna za život“.