Demografska obnova je strateško pitanje, uvjeravao je euforične posjetitelje svojih predizbornih skupova sredinom prošlog desetljeća predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko. “Hrvatskoj je demografija najvažnije pitanje”, zaklinje se, pak, danas predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković.
Demografi, pak, procjenjuju da je od 2011. godine do danas Hrvatska izgubila čak 237 tisuća stanovnika, odnosno skoro pet posto od ukupne populacije. Izgledi da se trendovi preokrenu ne djeluju pretjerano realni, što doista daje za pravo obojici predsjednika Hrvatske demokratske zajednice – demografija je jedan od akutnih problema današnjice i sutrašnjice u ovoj zemlji.
E sad, kad smo zaključili da je demografija doista ključno pitanje, valja postaviti još jedno – zbog čega s demografijom dva posljednja predsjednika najveće hrvatske stranke, tako okrutno, da prostite, zajebavaju?
Tisuću eura ili 7.500 kuna
Tomislav Karamarko je tako, u listopadu 2015. godine, u uzavreloj dvorani restorana Globus na zagrebačkom Velesajmu, predstavljao predizborni program svoje stranke. Zastave, skandiranja, plavi šalovi s natpisom “Zajedno za jaku Hrvatsku” i riječ predsjednika: “Obitelj je okosnica identiteta. Svim roditeljima s malom djecom mogu objaviti: svako novorođeno dijete dobit će potporu, a predložit ćemo da to bude 1000 eura”, ispalio je Karamarko svoje najpoznatije predizborno obećanje. Koji dan kasnije pojasnio je kako je ta mjera dio programa HDZ-a po kojem će Hrvata u 2050. godini biti okruglih pet milijuna.
Ideja o tisuću eura po glavi novorođenčeta nadživjela je Karamarkov odlazak u politička bespuća povijesne zbiljnosti. U programu nezaboravno čuvenog naziva “Vjerodostojno”, HDZ pod vodstvom novog šefa, Andreja Plenkovića, samo je mrvicu kroatizirao Karamarkovo obećanje – svakom novorođenom djetetu obećana je jednokratna pomoć od 7500 kuna.
Ne treba čak biti ni roditelj da bi bilo posve jasno da je tisuću eura po bebi, prvo krajnje uvredljivo kao pokušaj motivacije na roditeljstvo, a drugo, da je ta svota, uostalom, vrlo mala kap u moru potreba svake obitelji s djecom. Došavši na vlast, HDZ je od ovog obećanja jednostavno odustao.
Dvije mjesečne plaće za povratak
Međutim, Plenković se, eto, punih pet godina kasnije, dosjetio demografske mjere koja se svakako po bizarnosti može mjeriti s poticanjem nataliteta jednokratnom isplatom tisuću eura sretnim i zahvalnim roditeljima. Premijer se, naime, dosjetio kako u Hrvatsku vratiti građane koji su iz nje iselili u EU i tamo žive najmanje dvije godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi se o ponudi koja se jednostavno ne može odbiti i koja, nema sumnje, u tešku kušnju dovodi sve one koje muči teška nostalgija za rodnim krajem dok na tuđim obalama zarađuju za kruh. Hrvatska Vlada će im, ako se vrate, isplatiti nešto više od pune dvije mjesečne plaće koje sad zarađuju u inozemstvu.
Ponuda koju je teško odbiti
Naime, iako je u medijima nova, briljantna demografska inicijativa uglavnom predstavljana kao 200 tisuća kuna za povratnike u Hrvatsku, radi se zapravo samo o bonusu od 50 tisuća kuna na mjeru koja će vrijediti za sve građane Hrvatske, koji se odluče na samozapošljavanje. Štoviše, gotovo identična mjera postoji i sad, samo što će se maksimalni iznos od 135 tisuća kuna potpore podići na 150 tisuća. Povratnici iz EU će, pak, na to dobiti još 50 tisuća kuna.
Ako se uzmu tri zemlje EU u koje se Hrvati najviše iseljavaju – Njemačku, Austriju i Irsku, to je tek nešto više od dvije prosječne plaće u tim državama. U Njemačkoj je prosječna plaća oko 22,5 tisuća kuna, u Austriji 22, a u Irskoj oko 20,5 tisuća kuna. Dakle, ljude se doziva na povratak u Hrvatsku (gdje je još uvijek cilj doseći prosječnu plaću od 7500 kuna) s potporom u iznosu od tek nešto malo više od dvije prosječne plaće koje zarade u zemljama u kojima sad žive.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Do idućeg viđenja, gospodine Potemkin
Toliko o ekonomskom dijelu ove fenomenalne demografske inicijative. O tome da je velik dio iseljenika u EU posljednjih godina otišao ne samo zbog viših plaća, nego zbog kronične neuređenosti, kapilarne korumpiranosti i gubitka nade u ikakve pozitivne promjene u Hrvatskoj – da se ne govori. Uostalom, reformski skor pet godina vladavine Andreja Plenkovića svodi se na “vraćanje Dana državnosti”, odnosno promjenu datuma državnih blagdana.
Stoga se ove dvije prosječne plaće, kojima se pokušava privući iseljenike iz EU natrag u Hrvatsku doista doimaju još uvredljivijom i manje efikasnijom idejom od Karamarkovih tisuću eura po bebi. No, nema veze, bitno da se stvara dojam da Vlada nešto ozbiljno radi i da se puku umornom od pandemije, beznađa i korupcije, tutne pod nos blještava demografska bižuterija. Držat će, valjda, do idućeg Potemkinovog sela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenkovićev novac za povratnike uvrnutija je demografska ideja i od Karamarkovih 1000 eura po bebi
Vlada ozbiljno misli da će se netko vratiti u Hrvatsku za malo više od dvije prosječne mjesečne plaće koje zarađuju u EU
Iako je nova, briljantna demografska inicijativa uglavnom predstavljana kao 200 tisuća kuna za povratnike u Hrvatsku, radi se zapravo samo o bonusu od 50 tisuća kuna na mjeru koja će vrijediti za sve građane Hrvatske, koji se odluče na samozapošljavanje
Demografska obnova je strateško pitanje, uvjeravao je euforične posjetitelje svojih predizbornih skupova sredinom prošlog desetljeća predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko. “Hrvatskoj je demografija najvažnije pitanje”, zaklinje se, pak, danas predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković.
Demografi, pak, procjenjuju da je od 2011. godine do danas Hrvatska izgubila čak 237 tisuća stanovnika, odnosno skoro pet posto od ukupne populacije. Izgledi da se trendovi preokrenu ne djeluju pretjerano realni, što doista daje za pravo obojici predsjednika Hrvatske demokratske zajednice – demografija je jedan od akutnih problema današnjice i sutrašnjice u ovoj zemlji.
E sad, kad smo zaključili da je demografija doista ključno pitanje, valja postaviti još jedno – zbog čega s demografijom dva posljednja predsjednika najveće hrvatske stranke, tako okrutno, da prostite, zajebavaju?
Tisuću eura ili 7.500 kuna
Tomislav Karamarko je tako, u listopadu 2015. godine, u uzavreloj dvorani restorana Globus na zagrebačkom Velesajmu, predstavljao predizborni program svoje stranke. Zastave, skandiranja, plavi šalovi s natpisom “Zajedno za jaku Hrvatsku” i riječ predsjednika: “Obitelj je okosnica identiteta. Svim roditeljima s malom djecom mogu objaviti: svako novorođeno dijete dobit će potporu, a predložit ćemo da to bude 1000 eura”, ispalio je Karamarko svoje najpoznatije predizborno obećanje. Koji dan kasnije pojasnio je kako je ta mjera dio programa HDZ-a po kojem će Hrvata u 2050. godini biti okruglih pet milijuna.
Ideja o tisuću eura po glavi novorođenčeta nadživjela je Karamarkov odlazak u politička bespuća povijesne zbiljnosti. U programu nezaboravno čuvenog naziva “Vjerodostojno”, HDZ pod vodstvom novog šefa, Andreja Plenkovića, samo je mrvicu kroatizirao Karamarkovo obećanje – svakom novorođenom djetetu obećana je jednokratna pomoć od 7500 kuna.
Ne treba čak biti ni roditelj da bi bilo posve jasno da je tisuću eura po bebi, prvo krajnje uvredljivo kao pokušaj motivacije na roditeljstvo, a drugo, da je ta svota, uostalom, vrlo mala kap u moru potreba svake obitelji s djecom. Došavši na vlast, HDZ je od ovog obećanja jednostavno odustao.
Dvije mjesečne plaće za povratak
Međutim, Plenković se, eto, punih pet godina kasnije, dosjetio demografske mjere koja se svakako po bizarnosti može mjeriti s poticanjem nataliteta jednokratnom isplatom tisuću eura sretnim i zahvalnim roditeljima. Premijer se, naime, dosjetio kako u Hrvatsku vratiti građane koji su iz nje iselili u EU i tamo žive najmanje dvije godine.
Radi se o ponudi koja se jednostavno ne može odbiti i koja, nema sumnje, u tešku kušnju dovodi sve one koje muči teška nostalgija za rodnim krajem dok na tuđim obalama zarađuju za kruh. Hrvatska Vlada će im, ako se vrate, isplatiti nešto više od pune dvije mjesečne plaće koje sad zarađuju u inozemstvu.
Ponuda koju je teško odbiti
Naime, iako je u medijima nova, briljantna demografska inicijativa uglavnom predstavljana kao 200 tisuća kuna za povratnike u Hrvatsku, radi se zapravo samo o bonusu od 50 tisuća kuna na mjeru koja će vrijediti za sve građane Hrvatske, koji se odluče na samozapošljavanje. Štoviše, gotovo identična mjera postoji i sad, samo što će se maksimalni iznos od 135 tisuća kuna potpore podići na 150 tisuća. Povratnici iz EU će, pak, na to dobiti još 50 tisuća kuna.
Ako se uzmu tri zemlje EU u koje se Hrvati najviše iseljavaju – Njemačku, Austriju i Irsku, to je tek nešto više od dvije prosječne plaće u tim državama. U Njemačkoj je prosječna plaća oko 22,5 tisuća kuna, u Austriji 22, a u Irskoj oko 20,5 tisuća kuna. Dakle, ljude se doziva na povratak u Hrvatsku (gdje je još uvijek cilj doseći prosječnu plaću od 7500 kuna) s potporom u iznosu od tek nešto malo više od dvije prosječne plaće koje zarade u zemljama u kojima sad žive.
Do idućeg viđenja, gospodine Potemkin
Toliko o ekonomskom dijelu ove fenomenalne demografske inicijative. O tome da je velik dio iseljenika u EU posljednjih godina otišao ne samo zbog viših plaća, nego zbog kronične neuređenosti, kapilarne korumpiranosti i gubitka nade u ikakve pozitivne promjene u Hrvatskoj – da se ne govori. Uostalom, reformski skor pet godina vladavine Andreja Plenkovića svodi se na “vraćanje Dana državnosti”, odnosno promjenu datuma državnih blagdana.
Stoga se ove dvije prosječne plaće, kojima se pokušava privući iseljenike iz EU natrag u Hrvatsku doista doimaju još uvredljivijom i manje efikasnijom idejom od Karamarkovih tisuću eura po bebi. No, nema veze, bitno da se stvara dojam da Vlada nešto ozbiljno radi i da se puku umornom od pandemije, beznađa i korupcije, tutne pod nos blještava demografska bižuterija. Držat će, valjda, do idućeg Potemkinovog sela.