Nadrealno. Plenkovićev tata objavio je istraživanje o medijima, proziva ih ako ne pišu lijepo o Vladi njegovog sina
Docentica Vozab s FPZG-a za Telegram kaže da je rad prepun nejasnih hipoteza, nepostojećih metoda i kompliciranih rečenica koje ne znače ništa
Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu i komunikolog Mario Plenković s još je četvero kolega objavio znanstveni rad o medijskom praćenju rada Vlade kojoj je na čelu njegov sin Andrej. U časopisu Media, Culture and Public Relations, u kojemu obnaša funkciju glavnog i odgovornog urednika, analizira kako su hrvatski tiskani mediji pisali o Vladi RH od početka siječnja do početka veljače ove godine. Obuhvatili su time period u kojem se Vlada, pišu, suočava s pandemijom i posljedicama potresa.
U radu u kojem su analizirali 40 hrvatskih tiskovina i 296 novinskih sadržaja, na čelu s Plenkovićem kao glavnim autorom zaključuju da analizirane tiskovine publiciraju 23,55 posto negativnih i pristranih sadržaja o Vladi RH, pozitivno je orijentirano 35,54 posto objavljenih print sadržaja, dok ih je 40,91 posto neutralno intonirano o radu i ugledu Vlade RH. Međutim, ovi podaci ne otkrivaju apsolutno ništa o gotovo senzacionalnim vrijednosnim tvrdnjama o pojedinim medijima, nespojivim sa znanstvenim istraživanjem.
Neke od njih tako se proziva da ne vode boljitku građana Hrvatske, a u radu o tiskanim medijima neobjašnjivo se našla i N1 televizija koja je apostrofirana u kontekstu stvaranja “percepcijski negativnog dojma o radu i ugledu Vlade RH”. Krajnje su upitne i metodologija i teorija na kojoj je nastao Plenkovićev znanstveni članak; Telegram ga je u cijelosti pročitao i proučio, a oko metodoloških prijepora konzultirali smo Dinu Vozab, docenticu sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti koja se bavi istraživanjem medijskih publika i medijskih sustava.
‘Ekstremno iracionalno negativistički’ Nacional, Express i Novosti
U uvodu rada autori puno pišu o programu rada Vlade i recentnim događajima u Hrvatskoj. Na primjer, Plenković i suradnici podsjećaju na usvojenu Nacionalnu razvojnu strategiju RH do 2030. pa ističu kako se Vlada RH “čvrsto i strateški opredijelila za dobrobit i razvojnu budućnost građana Hrvatske do 2030. godine”. Dosta detaljno, potom, podsjećaju na prošlogodišnje potrese i pandemiju za koju tvrde da je razotkrila “gospodarske, političke i medijske manipulacije na svim razinama medijske komunikacije”.
Nakon prezentacije tegobnog recentnog razdoblja i osnovnih pojmova o Vladi (npr. “Vlada RH obavlja izvršnu vlast”), Plenković i suradnici pišu o svom istraživanju. Analizirali su 40 tiskovina i u njima 296 medijskih sadržaja; najviše su pažnje pridali negativnom sadržaju o Vladi, kojeg su izmjerili 23,55 posto u analiziranom periodu. Tvrde da takvim sadržajima “nedostaje ozbiljne logičke argumentacije, većinom su nevjerodostojni, senzacionalistički, populistički, zakulisnih i mističnih izvora informacija”, ali i “opterećeni destabilizacijskim društvenim i stranačkim skupinama”.
U negativnim medijskim sadržajima o Vladi, zaključuju, prednjače Hrvatski tjednik, Novosti, 24 Express (op.a. vjerojatno se radi o 24sata i tjedniku Express), Nacional, 7 Dnevno i Lider, koje Plenković i kolege klasificiraju kao “ekstremno iracionalno negativistički print-medijski sadržaj”. Dapače, eksplicitno tvrde da ove tiskovine “s aspekta izražajne medijske retorike, obrade i eksplikacije informacija ne vode boljitku i razvoju građana Hrvatske”.
Odakle N1 televizija u radu o tiskanim medijima?
Posebno je zanimljivo njihovo objašnjenje o tome kako ovi mediji i uz čiju pomoć ostvaruju određeni utjecaj u negativnom portretiranju Vlade: “Istina je da negativni novinski sadržaji, uz potporu političke oporbe, političkih aktivista iz grupacije civilnog društva, nevladinih organizacija i novinarskih udruga, mogu kolateralno utjecati na nacionalni i međunarodni referentni ugled Vlade RH”. Potom se odjednom, ni iz čega, pojavljuje kratki odlomak o N1 televiziji, s čijim reporterima Plenkovićev sin Andrej često ulazi u verbalne okršaje.
Naime, u radu zaključuju kako njihova analiza pokazuje da su “hrvatski novinski mediji sami po sebi dobri”, no kako se pokazalo da uredničku politiku vode “male autorske skupine, koje negativnim strateškim medijskim sadržajima, uz aktivno simultano djelovanje na društvenim mrežama i kabelskim medijskim televizijskim portalima mogu u javnosti stvarati percepcijski negativni dojam o radu i ugledu Vlade RH u javnostima”. Ovdje apostrofiraju N1 kao kabelski kanal na kojemu navodne “male autorske skupine” simultano i “negativno strateški” djeluju.
Uzgred budi rečeno, ne izostavljaju pritom navesti da N1 ima “izrazito nizak postotak gledanosti od 1,04 posto”, prema podacima koje ističu s AdScanner liste najgledanijih TV kanala od 16. veljače ove godine. Negativan dojam o radu i ugledu Vlade, u čijem stvaranju sudjeluje i N1, Plenković sa suradnicima proziva komunikativnim medijskim sindromom “iz medija u medije” čime ti medijski sadržaji postaju “prikrivena utjecajna medijska javnost“.
Puno toga nema smisla, ponajprije metodologija
Docentica Dina Vozab s Fakulteta političkih znanosti, koja se bavi istraživanjem medijskih publika i medijskih sustava, problematizira cijeli niz aspekata Plenkovićeva znanstvenog rada koji su se i nama učinili neobičnima. Vozab potvrđuje da se u radu navode nepostojeće metode poput “genetsko strukturalne metode”. Osim toga, kaže za Telegram, u radu su postavljene hipoteze “koje nemaju nikakve veze s pravilima postavljanja hipoteza u društvenim znanostima”.
Hipoteze su, primjerice, postavljene ovako: “Jesu li novinski sadržaji primjereni ugledu i funkciji Vlade RH?”. Vozab kaže da hipoteze moraju biti jasne, da ih mora biti moguće testirati statističkom analizom i da one moraju biti opovrgljive. “Osim što se radi o nevjerojatno pristranim pitanjima, te je hipoteze apsolutno nemoguće empirijski testirati”, ističe docentica. Naglašava i kako rad obiluje izrazito neobičnim jezičnim konstrukcijama koje vrlo često nemaju nikakvog smisla.
“Primjerice, tvrdnja da je korištena ‘kvalitativna i kvantitativna paradigmatska ontološka, epistemiološka, aksiološka, retorička, statistička i empirijska istraživačka metodologija’. Ne postoji nešto kao ontološka ili epistemološka ili aksiološka metodologija”, navodi Vozab pa ističe još jedan primjer. “Genetsko strukturalna metodološka sadržajna metoda evaluacije novinskih pisanih i vizualnih sadržaja, ovo je jednostavno vrlo komplicirana rečenica koja ništa ne znači, takvo nešto jednostavno ne postoji”, kaže Vozab.
Zapanjujući zaključci rada
Upozorava na sporne zaključke članka o medijskom pisanju o Vladi i tvrdi da su posve zapanjujući: “Potpuno je nejasno kako ovo može biti rezultat istraživanja – Politička, ekonomska i društvena sadržajna stajališta su više ili manje (pro)aktivistička, ponekad i anarhično destruktivna u cilju destabilizacije programa, rada, aktivnosti, ugleda i funkcije Vlade RH.” Problematizira i činjenicu da je rad objavljen u časopisu u kojem je glavni autor članka Plenković ujedno i glavni urednik časopisa, a i drugi autori članka su članovi uredništva časopisa.
“Ne vidim gdje je objašnjeno kako se riješio ovaj sukob interesa i osigurala nepristranost u sustavu recenzije”, kaže. Osim toga, navodi Vozab, rad je kategoriziran kao izvorni znanstveni članak, iako ne nudi niti teorijski okvir niti pregled literature koji bi morao biti temeljni dio izvornog znanstvenog članka. “Autori se nimalo ne referiraju na suvremena znanja u medijskoj i komunikacijskoj znanosti, u popisu literature se vidi da se gotovo isključivo referiraju na vlastite radove”, ističe. Zaista, u literaturi korištenoj za članak, autori su konzultirali 13 radova, a u svakome od njih, Plenković je glavni autor.
Kritika nerazvijene medijske znanosti
Vozab zaključuje kako je riječ o radu koji ne udovoljava osnovnim kriterijima za evaluaciju kvalitete u društvenim znanostima, odnosno o ateorijskom radu s netransparentno prikazanim istraživanjem. To, objašnjava, zapravo nije neobično u hrvatskoj ‘znanstvenoj’ produkciji u komunikologiji. Docentica podsjeća da je još u 1980-ima profesor Slavko Splichal s Fakulteta za družbene vede u Ljubljani kritizirao nerazvijenu medijsku i komunikacijsku znanost u Jugoslaviji. Kritizirao je tzv. administrativno-normativne radove koji su prevladavali.
“Radi se o radovima koji su bili ateorijski, ideološki pravovjerni i legitimirali su dominantne politike. Takvi radovi su mahom pisali npr. o ‘važnosti javnog komuniciranja u samoupravnom socijalizmu’. Sada, u posljednjem razdoblju, dolazi do napretka i diverzifikacije, no budući da se ovakvi radovi još uvijek objavljuju, izgleda da treba vremena kako bi se studije medija i komunikacije kvalitetno razvile”, zaključuje docentica Fakulteta političkih znanosti.
Inače, Mario Plenković bivši je profesor upravo Fakulteta političkih znanosti (FPZG) s kojeg je krajem 90-ih sporazumno otišao pod nerazjašnjenim okolnostima. Na prijedlog rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa i uz potvrdu Senata Sveučilišta, Plenković 2019. postaje professor emeritus. FPZG ni na koji način nije bio konzultiran ni informiran o toj proceduri pa su tada na Fakultetskom vijeću usvojili stav da se načelno protive tome da rektor samostalno predlaže professore emerituse bez konzultiranja s institucijama na kojima su prethodno bili zaposleni.