Jednom davno, davno, dok se još bavio relevantnim javnim i političkim djelovanjem, prije nego što je postao borac za sinekure, profesor Ivo Banac počeo je koristiti riječ močvara, kako bi opisao stanje u Hrvatskoj u drugoj polovici Tuđmanove vladavine.
Prema Bancu, Tuđmanovu je močvaru karakteriziralo odsustvo bilo kakvih zajedničkih društvenih i moralnih pravila i vrijednosti.
Oni koji su to mogli, dakle oni koji su bili bliski Tuđmanu i njegovim suradnicima, činili su sve što im je padalo napamet: kupovali stotine državnih tvrtki, osnivali male privatne banke koje su brzo propadale, ili, pak, otvarali dućane s televizorima u lokalima Ministarstva obrane, poput Tuđmanove kćeri Nevenke.
I nikog nije bilo briga što Hrvatska, zapretena u kolopletu nepotizma, povezanih i međusobno uvjetovanih osobnih i političkih interesa i nedostatka elementarne građanske pristojnosti u javnom ponašanju, zapravo tone u duboku entropiju, te se pretvara u društvo u kojem ne postoji minimalan skup pravila, koji vrijedi za sve hrvatske građane.
Hrvatska ponovno živi u močvari
Hrvatska se iz te entropije spasila zahvaljujući trećesiječanjskim izborima 2000. godine i kasnijoj detuđmanizaciji. Ovdje valja pojasniti da detuđmanizacija nikad nije značila odustajanje od Tuđmanove politike neovisne Hrvatske, nego odustajanje od Tuđmanove južnoameričke operetne poludiktature, koju je dr. Banac precizno nazvao močvarom.
Dvadesetak godina kasnije, Hrvatska je, zahvaljujući i epidemiji, ponovo shvatila da živi u močvari, u kojoj ne postoje zajedničke društvene vrijednosti, ni pravila koja vrijede za sve. Posebno je problematično što je minimum zajedničkih društvenih vrijednosti, kao i minimum građanske ravnopravnosti teško narušen baš oko pitanja vezanih uz epidemiju, koja, poput rata, zahtijeva najširu društvenu solidarnost.
Očigledna društvena neravnopravnost
Ovih je dana postalo mučno jasno da pravila, u praksi, naprosto nisu ista i da ni u najkritičnijim situacijama ne vrijede za sve. Nije, primjerice, problem u tome što se majka Alemke Markotić cijepila. Žena je teško bolesna, ima 85 godina, pa spada među prioritetne slučajeve. Problem je u tome što se starija gospođa Markotić ne bi uspjela cijepiti da njena kćer nije utjecajna liječnica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, vrlo je mnogo osoba iznad osamdeset godina, koje imaju razne zdravstvene probleme, a koje, iako uporno nazivaju svoje obiteljske liječnike, još nisu dobile ni približni vremenski raspored cijepljenja, a kamoli da su se uspjele cijepiti. Riječ je, dakle, o očiglednoj društvenoj neravnopravnosti.
Još je mnogo gore što pojedinci poput inače pristojnog epidemiologa Bernarda Kaića, kao i institucije poput HZJZ-a, opravdavaju takav primjer društvene neravnopravnosti. O slučajevima drugih i inače besprizornih osoba poput Borasa ili Burilovića da i ne govorimo. Oni misle da imaju pravo na nešto na što velika većina njihovih sugrađana još nema pravo, i to kad je riječ o zdravlju a možda i borbi za život.
Pravo na cijepljenje jer je bio u ratu?
Najgore od svega jest što im dio društvenih krugova kojima pripadaju odobrava takvo ponašanje. Osobito je signifikantan primjer gospodina Burilovića koji misli da se ima pravo cijepiti i da je OK što na račun obvezne članarine u HGK vozi auto od milijun kuna, zato što je, eto, bio četiri godine u ratu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zalažemo li se za elementarnu ravnopravnost, morali bismo iste sekunde cijepiti još parsto tisuća ljudi koji su bili u ratu, a onda svakome iz državnog proračuna kupiti bar jednu limuzinu.
Međutim, fantastičnoj Burilovićevoj ideji da sudjelovanje u ratu pojedincu daje veća društvena prava ne samo u usporedbi s drugim građanima, nego i u usporedbi sa stotinama tisuća njegovih suboraca; toj se zaista fantastično nakaznoj ideji, koja slikovito govori o Hrvatskoj danas, ne suprotstavlja baš nitko iz vladajućih političkih krugova.
Sve im je OK, i zataškavanje seksualnog skandala
Njima je to OK, kao što im je OK zataškavanje seksualnog skandala na Sveučilištu, kao što im je bilo OK kad je jedan dekan pokušao predložiti Milana Bandića za počasni doktorat, i kao što im je OK da se na jednom fakultetu izmišlja novo radno mjesto za kći filmskog režisera bliskog određenim političkim krugovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Primjeri skandala s cijepljenjem i niza skandala na Sveučilištu samo su dokaz da je inherentna korupcija premrežila Hrvatsku gotovo jednako snažno, kao u drugoj polovici devedesetih godina. Sam Andrej Plenković čovjek je uglavnom ispravnih političkih stavova, bilo da je riječ o inkluzivnosti, europskoj orijentaciji ili odnosu prema radikalnoj desnici.
No, da bi ostao na vlasti, Plenković se povremeno koristi političkom korupcijom. Što je samo potaknulo koruptivno ponašanje mnogih drugih sudionika društveno političkog života u Hrvatskoj.
Zajednica dvostrukih kriterija
Za vrijeme Plenkovićeve Vlade hrvatsko se društvo transformiralo u zajednicu dvostrukih kriterija, drastične društvene neravnopravnosti, bez zajedničkog minimalnog sustava vrijednosti, bez međusobnog povjerenja i bez ikakvih čvrstih kriterija o tome što je dobro, a što je loše, koji vrijede za baš sve hrvatske građane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatsko se društvo u zadnjih nekoliko godina pretvorilo u stanovitu vrstu kabarea, čijom pozornicom dominiraju besprizorni tipovi, kojima nitko ništa ne može, baš kao što nitko ništa nije mogao ogromnom tjelohranitelju ratnog zločinca Mladena Tute Naletilića, koji je 1996, sjedio u lobiju ondašnjeg zagrebačkog Intercontinentala s pištoljem za pojasom (ovo je doslovno).
Hrvatska se, definitivno, počela pretvarati u Tuđmanovu močvaru. Ne znamo je li Andrej Plenković toga svjestan, i je li svjestan kakve će političke posljedice on sam platiti, ako se što prije ne počne rješavati najeklatantnijih primjera močvarne Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenkovićeva Hrvatska opet je zemlja dvostrukih kriterija, bez sustava vrijednosti. Kao Tuđmanova Hrvatska
Zemlja sve dublje tone u močvaru iz zadnjih godina Tuđmanova režima
Za vrijeme Plenkovićeve Vlade hrvatsko se društvo transformiralo u zajednicu dvostrukih kriterija, drastične društvene neravnopravnosti, bez zajedničkog minimalnog sustava vrijednosti, bez međusobnog povjerenja i bez ikakvih čvrstih kriterija o tome što je dobro, a što je loše, koji vrijede za baš sve hrvatske građane
Jednom davno, davno, dok se još bavio relevantnim javnim i političkim djelovanjem, prije nego što je postao borac za sinekure, profesor Ivo Banac počeo je koristiti riječ močvara, kako bi opisao stanje u Hrvatskoj u drugoj polovici Tuđmanove vladavine.
Prema Bancu, Tuđmanovu je močvaru karakteriziralo odsustvo bilo kakvih zajedničkih društvenih i moralnih pravila i vrijednosti.
Oni koji su to mogli, dakle oni koji su bili bliski Tuđmanu i njegovim suradnicima, činili su sve što im je padalo napamet: kupovali stotine državnih tvrtki, osnivali male privatne banke koje su brzo propadale, ili, pak, otvarali dućane s televizorima u lokalima Ministarstva obrane, poput Tuđmanove kćeri Nevenke.
I nikog nije bilo briga što Hrvatska, zapretena u kolopletu nepotizma, povezanih i međusobno uvjetovanih osobnih i političkih interesa i nedostatka elementarne građanske pristojnosti u javnom ponašanju, zapravo tone u duboku entropiju, te se pretvara u društvo u kojem ne postoji minimalan skup pravila, koji vrijedi za sve hrvatske građane.
Hrvatska ponovno živi u močvari
Hrvatska se iz te entropije spasila zahvaljujući trećesiječanjskim izborima 2000. godine i kasnijoj detuđmanizaciji. Ovdje valja pojasniti da detuđmanizacija nikad nije značila odustajanje od Tuđmanove politike neovisne Hrvatske, nego odustajanje od Tuđmanove južnoameričke operetne poludiktature, koju je dr. Banac precizno nazvao močvarom.
Dvadesetak godina kasnije, Hrvatska je, zahvaljujući i epidemiji, ponovo shvatila da živi u močvari, u kojoj ne postoje zajedničke društvene vrijednosti, ni pravila koja vrijede za sve. Posebno je problematično što je minimum zajedničkih društvenih vrijednosti, kao i minimum građanske ravnopravnosti teško narušen baš oko pitanja vezanih uz epidemiju, koja, poput rata, zahtijeva najširu društvenu solidarnost.
Očigledna društvena neravnopravnost
Ovih je dana postalo mučno jasno da pravila, u praksi, naprosto nisu ista i da ni u najkritičnijim situacijama ne vrijede za sve. Nije, primjerice, problem u tome što se majka Alemke Markotić cijepila. Žena je teško bolesna, ima 85 godina, pa spada među prioritetne slučajeve. Problem je u tome što se starija gospođa Markotić ne bi uspjela cijepiti da njena kćer nije utjecajna liječnica.
Jer, vrlo je mnogo osoba iznad osamdeset godina, koje imaju razne zdravstvene probleme, a koje, iako uporno nazivaju svoje obiteljske liječnike, još nisu dobile ni približni vremenski raspored cijepljenja, a kamoli da su se uspjele cijepiti. Riječ je, dakle, o očiglednoj društvenoj neravnopravnosti.
Još je mnogo gore što pojedinci poput inače pristojnog epidemiologa Bernarda Kaića, kao i institucije poput HZJZ-a, opravdavaju takav primjer društvene neravnopravnosti. O slučajevima drugih i inače besprizornih osoba poput Borasa ili Burilovića da i ne govorimo. Oni misle da imaju pravo na nešto na što velika većina njihovih sugrađana još nema pravo, i to kad je riječ o zdravlju a možda i borbi za život.
Pravo na cijepljenje jer je bio u ratu?
Najgore od svega jest što im dio društvenih krugova kojima pripadaju odobrava takvo ponašanje. Osobito je signifikantan primjer gospodina Burilovića koji misli da se ima pravo cijepiti i da je OK što na račun obvezne članarine u HGK vozi auto od milijun kuna, zato što je, eto, bio četiri godine u ratu.
Zalažemo li se za elementarnu ravnopravnost, morali bismo iste sekunde cijepiti još parsto tisuća ljudi koji su bili u ratu, a onda svakome iz državnog proračuna kupiti bar jednu limuzinu.
Međutim, fantastičnoj Burilovićevoj ideji da sudjelovanje u ratu pojedincu daje veća društvena prava ne samo u usporedbi s drugim građanima, nego i u usporedbi sa stotinama tisuća njegovih suboraca; toj se zaista fantastično nakaznoj ideji, koja slikovito govori o Hrvatskoj danas, ne suprotstavlja baš nitko iz vladajućih političkih krugova.
Sve im je OK, i zataškavanje seksualnog skandala
Njima je to OK, kao što im je OK zataškavanje seksualnog skandala na Sveučilištu, kao što im je bilo OK kad je jedan dekan pokušao predložiti Milana Bandića za počasni doktorat, i kao što im je OK da se na jednom fakultetu izmišlja novo radno mjesto za kći filmskog režisera bliskog određenim političkim krugovima.
Primjeri skandala s cijepljenjem i niza skandala na Sveučilištu samo su dokaz da je inherentna korupcija premrežila Hrvatsku gotovo jednako snažno, kao u drugoj polovici devedesetih godina. Sam Andrej Plenković čovjek je uglavnom ispravnih političkih stavova, bilo da je riječ o inkluzivnosti, europskoj orijentaciji ili odnosu prema radikalnoj desnici.
No, da bi ostao na vlasti, Plenković se povremeno koristi političkom korupcijom. Što je samo potaknulo koruptivno ponašanje mnogih drugih sudionika društveno političkog života u Hrvatskoj.
Zajednica dvostrukih kriterija
Za vrijeme Plenkovićeve Vlade hrvatsko se društvo transformiralo u zajednicu dvostrukih kriterija, drastične društvene neravnopravnosti, bez zajedničkog minimalnog sustava vrijednosti, bez međusobnog povjerenja i bez ikakvih čvrstih kriterija o tome što je dobro, a što je loše, koji vrijede za baš sve hrvatske građane.
Hrvatsko se društvo u zadnjih nekoliko godina pretvorilo u stanovitu vrstu kabarea, čijom pozornicom dominiraju besprizorni tipovi, kojima nitko ništa ne može, baš kao što nitko ništa nije mogao ogromnom tjelohranitelju ratnog zločinca Mladena Tute Naletilića, koji je 1996, sjedio u lobiju ondašnjeg zagrebačkog Intercontinentala s pištoljem za pojasom (ovo je doslovno).
Hrvatska se, definitivno, počela pretvarati u Tuđmanovu močvaru. Ne znamo je li Andrej Plenković toga svjestan, i je li svjestan kakve će političke posljedice on sam platiti, ako se što prije ne počne rješavati najeklatantnijih primjera močvarne Hrvatske.