Nekad je nužno odabrati stranu

Pobjeda Zovka na sudu nije samo lekcija o slobodi izražavanja za HRT. To je poraz Šveba, Obuljen Koržinek i Plenkovića

Zovko je imao pravo i razloga tvrditi da postoji cenzura na HRT-u. Što sad?

S druge strane, bitka koju je HDZ odabrao (ili propustio zaustaviti, svejedno) protiv predsjednika HND-a takve je prirode da je ni sudski poraz ne može u potpunosti učiniti neuspješnom. Poruka koju su na primjeru udara na Zovka poslali je dalekosežna i zastrašujuća

Četvrt milijuna kuna je, za one koji žive od svog rada, prilično dramatična hrpa novca. Kad te bivši poslodavac tuži za taj iznos – plus zatezne kamate – onda je sudska pobjeda prilično velika stvar.

No, pobjeda Hrvoja Zovka, bivšeg novinara i urednika Hrvatske radiotelevizije, te aktualnog predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, daleko je šira od izbjegnute prijetnje jednog osobnog bankrota. A što je šira pobjeda, jasno, dublji je i nečiji poraz.

Lista gubitnika šira od Bačićevog imena

Pokušaj javne medijske kuće da se sudski obračuna sa svojim djelatnikom koji je govorio o cenzuri na HRT-u i kojem su dali čak dva izvanredna otkaza (prvi pravomoćno nezakonit, oko drugog se proces još vodi) bila je – i još uvijek jest – čista demonstracija političke sile. Stoga poraz HRT-a na sudu i kratka pravosudna lekcija o pravima na slobodu izražavanja nije tek još jedna izgubljena bitka ionako korupcijskom aferom osramoćenog bivšeg šefa Prisavlja, Kazimira Bačića. Lista gubitnika je daleko aktualnija i šira.

Prvo treba pogledati malo dublje u anatomiju samog poraza, dakle u sudski pravorijek. HRT je, naime, u parnici protiv Zovka pokušao ishoditi, osim goleme odštete, i objavljivanje presude u svim medijima u kojima je pričao o tome kako se uređivao program na javnoj televiziji. U idealnom slučaju za Prisavlje i njihove političke sponzore, o tome kako, zapravo, nema cenzure na HRT-u i kako ih je Zovko neopravdano klevetao morali bi čitati i na ovom mjestu, na kojem je predsjednik HND-a prije četiri godine detaljno opisivao kako se uređivao program na javnoj televiziji.

“U suprotnosti s pravom na slobodu izražavanja”

Sud je, međutim, pravomoćno utvrdio kako su atmosfera i okruženje na HRT-u u duljem razdoblju bili takvi da je veći broja osoba moglo osnovano uputiti na zaključak o “postojanju određenog stupnja ograničenja zaposlenika u nesmetanom izražavanju i razmjeni mišljenja i ideja”. Pokušaj odvjetnika HRT-a da objasne kako Zovko i niz iskusnih novinara koji su svjedočili njemu u korist ne prepoznaju razliku između uređivačke politike i cenzure, sud je odbio, te podvukao kako se ne radi o nečijem subjektivnom osjećaju, “već zapravo o problemu u funkcioniranju same tužiteljice kao javnog servisa”.

Posebno je zanimljivo čitati lekciju o slobodi izražavanja koju je sud očitao instituciji koja bi, zapravo, trebala biti bastion slobode izražavanja u Hrvatskoj. Zovkovi navodi o cenzuri su, kako se objašnjava u presudi, vrijednosni sud, kakvi ne podliježu dokazivanju istinitosti. Radi toga je, veli se u presudi, zahtjev HRT-a “da se dokaže istinitost kritičkog mišljenja kojim se povrjeđuje ugled i čast u suprotnosti s pravom na slobodu izražavanja”.

Tužbe koje nisu htjeli povući

Brutalna je to lekcija za vodstvo HRT-a koje se odlučilo, eto, postaviti s pogrešne strane slobode izražavanja. Aktualno vodstvo HRT-a. Naime, iako procesi protiv Zovka traju već skoro četiri godine, a novi glavni ravnatelj HRT-a Robert Šveb je izabran tek krajem lanjskog listopada, ovaj poraz je itekako i njegov. Jedan od prvih poteza novog ravnatelja je, naime, bilo povlačenje nekoliko tužbi za narušavanje ugleda i časti protiv novinara i Hrvatskog novinarskog društva. Tužbe protiv Zovka, međutim, nije povukao.

Sama činjenica da je time ostao na barikadi koju je sud označio suprotnom pravu na slobodu izražavanja dovoljna je da obilježi njegov mandat na čelu HRT-a – što god napravio u godinama koje slijede. O tome, pak, kakav je odnos prema neovisnosti HRT-a i slobodi izražavanja onih koji su Šveba (a prije njega i Bačića) izabrali, dakle saborske većine, ne treba ići dalje od sudskog pravorijeka. Uostalom, nakon Bačićevog uhićenja, parlamentarna većina je odbila prihvatiti prijedlog SDP-ovog zastupnika Arsena Bauka da se pozove HRT da odmah povuče sve tužbe protiv novinara.

Selektivno granatiranje – nekog novcem, nekog tužbama

Stoga je ovakva presuda i temeljiti poraz medijske politike kakvu provodi resorno ministarstvo i stranka na vlasti. Ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek, nije uspjela od 2016. godine naovamo proizvesti medijsku strategiju kao dokument razvoja domaće medijske scene, no očito je kako se u praksi selektivnim granatiranjem – nekog tužbama, a nekog proračunskim novcem – pažljivo uzgaja poželjan medijski krajolik.

Jasno je da se sudske lekcije o pravu na slobodu javnog izražavanja i problemima u funkcioniranju HRT-a onda dotiču i čovjeka koji je predvodi Vladu u kojoj je Obuljen Koržinek i vladajuću većinu koja je izabrala Bačića i Šveba. Ukratko, jasno je da je sudska pobjeda Hrvoja Zovka poraz i za Andreja Plenkovića.

Poruka o egzistencijalnom i psihološkom teroru ostaje

S druge strane, bitka koju je HDZ odabrao (ili propustio zaustaviti, svejedno) protiv predsjednika HND-a takve je prirode da je ni sudski poraz ne može u potpunosti učiniti neuspješnom. Poruka koju su na primjeru udara na Zovka poslali je dalekosežna i zastrašujuća. Da, bivši urednik na HRT-u ima dvije pravomoćne presude u svoju korist. Ali, ima i još tri otvorena sudska procesa, svako malo je na ročištima, a o egzistencijalnom i psihološkom pritisku koji je pretrpio da se ne govori.

Da je šutio i radio što mu se kaže, bez prevelikog mudrovanja oko toga jesu li sukobi u HDZ-u tema za news kanal javne televizije, ničega od svega toga ne bi bilo. Imao bi siguran posao, solidnu plaću i mir. Poruka za one koji ne žele previše riskirati u ime novinarskih ideala je sasvim jasna i, bez obzira na presude, još uvijek itekako aktualna. Stoga je recentni sudski poraz HRT-a, Šveba, Obuljen Koržinek i Plenkovića, nažalost, njima možda sasvim prihvatljiva kolateralna šteta.