Nekad je nužno odabrati stranu

Pobuna učitelja protiv cjelodnevne škole pokazuje koliko je moćna sila ta inercija. Natražnjačka, konzervativna i paralizirajuća

Teško je shvatiti što s ovom reformom obrazovanja tako strašno ne valja da se nastavnički pogon do te mjere unaprijed diže na noge

FOTO: Davor Kibel/PIXSELL

Nezadovoljstvo hrvatskom školom je opće. Bune se i nastavnici, i roditelji, a i malo starija djeca koja već razaznaju što ne valja. Ali čim se pokuša taknuti u to zastarjelo i slabo funkcionalno tkivo, eto ti pobune

Opća galama među nastavnicima protiv projekta cjelodnevne škole još jednom pokazuje kako je moćna sila ta inercija. Nepotpuno ju je svoditi samo na mehaniku jer ona konstantno ordinira i u društvu. U socijalnoj sferi zna biti jača od orkanskog mora i oluje nad planinom. Njeno fizikalno značenje jasno upućuje na društveno: inercija je svojstvo tijela da se održi u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu. Karakter inercije je, ukratko, opiranje svakoj promjeni. Ona utjelovljuje pasivnost, nepokretnost, nedjelovanje i čuvanje ustaljenog poretka stvari pod svaku cijenu.

To što sada gledamo u školstvu, uglavnom je tipska stvar i u drugačijim prilikama i situacijama. Pa evo, nezadovoljstvo hrvatskom školom je opće. Bune se i nastavnici, i roditelji, a i malo starija djeca koja već razaznaju što ne valja. Ali čim se pokuša taknuti u to zastarjelo i slabo funkcionalno tkivo, eto ti pobune. Čitam da je oko šesto negativnih komentara stiglo samo u prvih pet dana javne rasprave koju je raspisalo školsko ministarstvo Radovana Fuchsa o ”cjelodnevnoj školi”.

Ispravan smjer

Reformi, dakako, može biti svakakvih, i kvalitetnih, i nevaljalih, pa i posve idiotskih. Stoji i činjenica da se i dobre reforme mogu uprskati u provedbi. Ali teško je shvatiti što s ovom tako strašno ne valja da se nastavnički pogon do te mjere unaprijed diže na noge.

Jer glavne su ideje sasvim na mjestu. Djeca idu u školu samo u jutarnjoj smjeni, a ne više ujutro i popodne, pa čak negdje još i u međuturnusu. Nakon nastave se pišu zadaće i učitelji su pri ruci da pomognu u razumijevanju i utvrđivanju gradiva. Što više slobodnih aktivnosti organizira se u školi. Djeca u školi dobivaju obroke, imaju rekreaciju. Uče se praktične vještine. Tjelesni predaju ljudi koji su završili tjelesni. Vjeronauk dobiva alternativu u novom predmetu Svijet i ja.

Kako će se novi školski sustav uskladiti i organizirati, za to još nitko ne može dati ruku u vatru. Hoće li biti primjera loše izvedbe? Nepotpune? Problema? Sigurno da hoće i normalno da hoće. Pa što? Uvijek je tako kad se uvodi nešto novo. Kad se mijenjaju tračnice, vlakovi neko vrijeme moraju voziti sporije. Ali, sve u svemu, čini mi se da je ovaj smjer kojim se kreće – ispravan.

Nastavnici prigovaraju

No naši ljudi, ili ljudi općenito, vole dovijeka kritizirati, žaliti se i ”znati bolje” nego prihvatiti promjene, čak i takve koje su već odavna testirane u razvijenim zemljama. Bilo bi lijepo i poželjno da široki nastavnički kadar u njima rado i aktivno sudjeluje ukazujući ponegdje na eventualno bolja rješenja od ovih koja su zapisana u prijedlogu. Tome služi javna rasprava. Ali nju su već u startu progutale sile inercije. Nismo zadovoljni, loše je, ali neka se slučajno ništa ne dira.

Nedavno je navlas isto tako bilo i s uvođenjem besplatnih obroka za svu djecu u osnovnim školama. Te nema kuhinja, te kad će, te kako će, te tko će. Sad mnogi nastavnici prigovaraju da o ovoj reformi – koja zbilja i djeluje kao reforma – ”nitko nije ništa pitao nastavnike”. Cinik bi rekao možda i bolje jer je nikad ne bi bilo. A nova pravila navodno jesu pisali ljudi iz obrazovanja, njih oko dvjesto. I da, nastavnici će se bolje platiti za dodatni trud, kaže Fuchs. A priča o tome da će cjelodnevna škola biti toliko iscrpljujuća za nastavnike da se neće moći ”koncentrirati i fokusirati” posebno je, da prostite, smiješna. Jer svi ostali zaposleni se koncentriraju i fokusiraju na svoj posao osam sati na dan pa valjda to smijemo očekivati i od njih.

Sve zvuči dobro

A kao što se u pripovijetkama o reformi zdravstva izgubio pacijent, koji je navodno svrha i smisao sustava, tako se i ovdje gube interesi djece, koja su navodno svima prva i jedina. Jer djeci će biti značajno bolje nego sada, o tome, iz ovoga što je predloženo, nema sumnje.

Jer promjena paradigme implicira tu najvažniju stvar da se obitelj popodne može okupiti za stolom i osjećati se kao zajednica. Da djeca neće sama i bez ikakve kontrole glavinjati po cijeli dan dok im roditelji rade. Da će se sve što škola traži odraditi u školi, a doma će se đaci baviti svojim interesima, zabavama i porodičnim obavezama. Da će se slobodne aktivnosti u puno većoj mjeri vratiti u školu, gdje im je i mjesto. I da će se stišati ova suluda moda da su svima za sve nužne instrukcije na koje se onda djecu voza naokolo.

Ukratko, sve u ovome zvuči dobro. Stoga nije razvidno zašto se dobrom dijelu nastavnika to ne sviđa osim ako nije stvar u goloj inerciji. Ali ona je natražnjačka, konzervativna, paralizirajuća i uglavnom ne nosi ništa dobro. To bi nabolje trebali znati upravo ljudi koji uče djecu.