Nekad je nužno odabrati stranu

Pobune protiv sustava isplatile su se kad su ih vodili Dylan ili The Clash; ostale su dovele represivne režime na vlast

Donald Trump najsnažniji je primjer represivnog ponašanja na Zapadu

January 20, 2017 - Washington, District of Columbia, U.S - President Donald Trump gives a raised fist sign as he walks back into the Capitol aftwer delivering his Inaugural address to the nation, Image: 313285947, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Zuma Press - News
FOTO: Profimedia, Zuma Press - News

Danas je već potpuno jasno da Donald Trump u predizbornoj kampanji nije lagao, ni pretjerivao. Donald Trump brzo i pedantno ispunjava svoja obećanja, izazivajući kaos u Americi i svijetu. Otpor Trumpu i bilo kojim njegovim apologetima danas je pitanje elementarnog političkog i etičkog imperativa.

Premda Trump koketira s radikalnom desnicom, i premda je njegov glavni ideolog, Steve Bannon, prilično uvjereni fašist (i Lenjinov obožavatelj; te dvije ideološke orijentacije katkad se podudaraju), ovdje se ne radi o sukobu desnice i ljevice (ili liberala).

Uz to, što je, dakle, Trump već u prvim danima pokazao da će njegova vladavina biti profašističke naravi, i što je pružio niz novih priloga za tezu o njegovoj mentalnoj neuravnoteženosti, ovdje se, ustvari, radi o nečem drugom i još opasnijem. Trumpov trijumf i Trumpovi prvi potezi prije svega su trijumf represije. Politička i državna represija nisu razlikovni element između desnice i ljevice. Naprotiv, represija je oblik razmišljanja i djelovanja koji povezuje radikalnu desnicu i radikalnu ljevicu. Za to postoji bezbroj dokaza. Sjetimo se komunizma.

Ideje koje podsjećaju na komunizam

U ruskom i istočnoeuropskom komunizmu nije se smjelo slobodno putovati, dok se u Jugoslaviji na pasoš čekalo tjednima i tjednima, a mnogi politički disdenti nisu smjeli posjedovati putovnice. Jedna od prvih Trumpovih mjera odnosi se baš na zabranu putovanja za pojedine zemlje. Nasuprot tome, “normalna” desnica uvijek se zalagala za slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala.

Drugo, Trump stalno prijeti medijima, što uključujuje i najavu raspuštanja Press Corpsa Bijele kuće. Kako znamo, komunističke su vlasti provodile najgoru moguću kontrolu nad medijima, od Moskve do Beograda i Zagreba. Jedva godinu dana prije pada komunizma, u Zagrebu su zabranjena čak četiri novinska izdanja: tri broja Studentskog lista i jedan broj Starta. “Normalna” desnica svugdje se u svijetu zalaže za slobodu medija i slobodu govora.

Treće, Trump američku opoziciju smatra državnim neprijateljem. Stariji čitatelji možda još pamte priopćenja raznih sjednica Saveza komunista Jugoslavije (i Hrvatske), u kojima se o političkim konkurentima govori kao o “neprijateljima našeg društva i države”.

Moć mu je, srećom, koliko toliko limitirana

Trumpov se represivni obrazac ponašanja savršeno uklapa u obrasce postupaka vladajućih komunističkih partija širom hladnoratovske Europe, s tim da su one raspolagale apsolutnom moći, pa su mogle hapsiti i maltretirati koga god su htjele, dok Trump, srećom raspolaže limitiranom moći. Njegova je moć limitirana zakonima, demokratskim procedurama i demokratskim navikama zemlje kojoj je, nesretnim spletom okolnosti, postao predsjednik.

Naravno, posve je jasno da su svi ovi represivni postupci, koje smo upravo nabrojali, kao i mnogi, jednako loši ili gori, karakteristični i za krajnju desnicu: od Hitlera, Franca i Mussolinija, do južnoameričkih diktatura. Osim zajedničkog represivnog koda, krajnja desnica i krajnja ljevica dijele zajednički uzrok dolaska na vlast. Takve stranke osvajaju vlast, bilo na izborima, bilo oružanom revolucijom, kad nezadovoljstvo reakcijama sustava u pojedinim zemljama postane preveliko.

Val nezadovoljstva političkim elitama

No, nova “revolucionarna”, lijeva ili desna vlast baš nikada, kada je riječ o Europi i Sjevernoj Americi, ne otvara prostore slobode, niti značajno ispravlja zatečene nepravde, nego odmah uspostavlja što snažniju represiju koja traje do same njene propasti. Donald Trump, najgori predsjednik Sjedinjenih Država u njihovoj novijoj povijesti (ili, možda, u njihovoj sveukupnoj povijesti) osvojio je vlast, premda ne glasove većine Amerikanaca.

Donald Trump osvojio je vlast na valu nezadovoljstva političkim elitama, ali i dominantnim američkom ideološkim obrascem političke korektnosti i proklamirane (ne stvarne) građanske ravnopravnosti. Taj se val širio društvenim mrežama, koje su tijekom kampanje pokazale koliko su utjecajnije od konvencionalnih medija. Taj je val stvorio alternativne činjenice i post truth okruženje, kao neke od niza ludosti s kojima se Amerika i svijet upravo suočavaju.

Taj je val, među ostalima, sastavljen od milijuna ljudi, koji su htjeli da se njihov glas zaista čuje; koji su, dakle, za sebe tražili više slobode i mjesta pod suncem u društvu kojim doista dominiraju političke, intelektualne, profesionalne, sportske i financijske elite. Umjesto toga, kao i u svakoj revoluciji u Europi i Americi, unatrag stotinjak godina, oni su dobili mnogo snažniju represiju.

Zašto nije neobično što citiraju Lenjina

Želja za više slobode, jačim glasom u javnosti, i za boljim društvenim položajem, zapravo je uspostavila represivni sustav na čijem je čelu multimilijarder s četiri bankrota i mafijaškim vezama. Teško je i napisati da se pobuna protiv sustava ne isplati (jer što ćemo onda s Dylanom i s The Clash, i s hipijima, i punkerima, i hip hoperima).

Međutim, sve europske i američke pobune protiv koliko toliko demokratskih sustava u dvadesetom, i sada, u 21.stoljeću, doista su završavale dolaskom na vlast represivnih režima, od Lenjina i Hitlera, do Donalda Trumpa. Stoga, ponovimo, nije neobično što Steve Bannon povremeno citira Vladimira Iljića Lenjina.