Nekad je nužno odabrati stranu

Počelo je. U Sisačko-moslavačkoj županiji sada ima više umirovljenika nego radnika

Znatno bolja situacija nije ni u mnogim drugim županijama, koje također klize prema izjednačavanju broja radnika i umirovljenika

Nepovoljan odnos radnika i umirovljenika ključan je problem hrvatskog mirovinskog sustava, koji se dobrim dijelom bazira na međugeneracijskoj solidarnosti, što znači da mirovine sadašnjih umirovljenika ovise o uplatama radnika. Da se stvari ne razvijaju u dobrom smjeru pokazuje podatak da je u Sisačko-moslavačkoj županiji broj umirovljenika premašio broj radnika.

Trend pada broja radnika, u odnosu na broj umirovljenika, nažalost, prisutan je u cijeloj zemlji i traje već četiri desetljeća. Kako je vidljivo iz grafa preuzetog iz izvješća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, 1980. godine na jednog umirovljenika dolazila su čak četiri radnika. Deset godina kasnije, 1990. taj omjer već je pao na tri, dok trenutno na jednog umirovljenika dolazi tek 1,25 radnik, zbog čega su mirovine male, a sustav dugoročno neodrživ.

U Sisačko-moslavačkoj županiji 42 tisuće radnika i 44 tisuće umirovljenika

Kao što smo već spomenuli, najlošije stoji Sisačko-moslavačka županija, gdje je krajem ožujka, bilo 42 tisuće osiguranika, odnosno radnika i 44,43 tisuće umirovljenika što znači da na jednog umirovljenika dolazi 0,95 onih koji plaćaju mirovinsko osiguranje.

Znatno bolja situacija nije ni u mnogim drugim županijama, koje također klize prema izjednačavanju broja radnika i umirovljenika, pa je u Bjelovarsko-bilogorskoj taj omjer 1,09, Ličko-senjskoj i Vukovarsko-srijemskoj 1,06, Požeško-slavonskoj 1,04, Karlovačkoj 1,03 Itd.

S druge strane najbolje stoji Međimurska županija gdje na jednog umirovljenika dolazi 1,6 radnik, a iza nje je Varaždinska županija gdje je taj omjer 1,54. Blizu je i istarska županija s 1,52 radnika na jednog umirovljenika. Što se tiče Zagreba, on je otprilike na razini prosjeka cijele zemlje, s omjerom od 1,27 radnika na jednog umirovljenika.

Problem se pokušao riješiti uvođenjem tzv. drugog stupa

Ovaj problem pokušao se riješiti mirovinskom reformom kada je uz solidarni sustav uvedena i kapitalizirana štednja kroz drugi i treći stup mirovinske štednje. Ideja je bila da se dio uplata koje bi išle u solidarni sustav preusmjeri u individualnu štednju radnika. Željelo se postići da barem dio buduće mirovine ne ovisi o solidarnom sustavu, jer je jasno da će se zbog loših demografskih trendova, broj radnika u odnosu na broj umirovljenika samo smanjivati.

Ukupno 20 posto plaće radnici danas izdvajaju za mirovinu s time da 15 posto ide u solidarni sustav, za isplatu mirovina sadašnjih umirovljenika, dok preostalih pet posto ide u drugi stup, odnosno individualnu štednju.

Pola iznosa za mirovine isplaćuje se iz proračuna a ne od doprinosa

Gruba računica pokazuje da radnik s neto plaćom od 7.000 kuna u solidarni sustav mjesečno uplaćuje oko 1500 kuna, a u drugi stup 500 kuna. Kritičari ovakve raspodjele, a koji zagovaraju sustav individualne štednje smatraju da bi izdvajanja za drugi stup trebalo povećati, kako bi se radnicima povećao akumulirani iznos na vlastitom računu, a gubitak koji bi zbog toga imao solidarni sustav bi se, smatraju, trebao nadomjestiti iz proračuna.

I sada se dobar dio mirovina zapravo financira proračunskim sredstvima, a ne iz mirovinskih doprinosa. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje godišnje isplaćuje preko 40 milijardi kuna mirovina, dok se istovremeno od doprinosa prikupi tek oko 20 milijardi. Ostatak se pokriva iz državnog proračuna.