Komentar G. Vojnovića: Bjesomučna je laž o tranziciji istočne Europe
Možda si napokon priznamo tko smo: Da, mi smo istok
U ono malo nesrušenih metara Berlinskog zida ljudi iz godine u godinu gledaju sa sve većom nevjericom. Djeci rođenoj nakon pada željezne zavjese Berlin je najomiljenija i najpristupačnija svjetska metropola i teško je mogu zamisliti podijeljenu na dva nedodirujuća svijeta. Oni zapravo to ne mogu povjerovati ni u filmovima o onim vremenima. U Berlinu, naime, imate osjećaj da je taj grad oduvijek slobodan. Hitler, Honecker, Gestapo, Stasi, sve vam to dok jedete falafel u Kreuzbergu zazvuči kao za turiste izmišljena horor priča, neka mitološka čudovišta iz obližnjeg jezera.
Već u Leipzigu je duh prošlih, nelijepih vremena Istočne Njemačke opipljiviji, a u Cottbusu, malom istočnonjemačkom gradiću, nezvaničnoj prijestolnici lužičkih Srba, onog naroda koji, kako reče učiteljica, jedini uz Slovence upotrebljava dvojinu, istok na trenutke još uvijek sliči na istok.
Blještavi Berlin
I dok u Berlinu ne želite vjerovati vijestima o zabrinjavajućem istočnonjemačkom rasizmu, izvan tog čudesnog grada nešto vas navodi da preispitate priču o nepovratno srušenom Berlinskom zidu i o uspješnoj tranziciji nekadašnjih komunističkih zemalja, priču o Istoku koji je preko noći postao Zapad. Priču koju istočno od Berlina nitko ne želi preispitati.
Poznata je to priča svima nama. Slovenija i Hrvatska su početkom devedesetih odbjegle s tog istog istoka strave i užasa da bi postale dvije moderne, demokratske zapadne ili barem srednjoeuropske zemlje. U to smo se sami uvjerili, u to su nas uvjeravali drugi, u to smo uvjeravali jedni druge i ne može da nije tako. Jer ako nije tako, naopako je.
I zato sami sebe krenete podsjećati kako ste u prošlih dvadesetak godina redovno posjećivali razne istočne zemlje i kako ste svojim očima gledali promjene. Posjećujući Budimpeštu, Prag, Bratislavu, Varšavu, Krakow ili Gdanjsk vi biste svaki put dolazili u neprepoznatljivo ljepše, blistavije gradove, pune poznatih vam trgovačkih lanaca, poznato vam odjevenih djevojaka, poznatih vam automobila srednje klase, u gradove pune nečujnih gradskih autobusa, svjetlećih reklamnih panoa, grupa japanskih turista i engleskog jezika.
Možda nam sve to pomogne shvatiti naše žičane ograde, homofobne referendume protiv jednakopravnosti istospolnih građana i sve naše ustašluke
Vi ste se vraćali sa svojih putovanja i prepričavali bajke o poljskoj ili češkoj renesansi, o tome kako su te još jučer mračne komunističke zemlje, iz kojih je i Jugoslavija sličila na Bora Boru, danas prave pravcate europske demokracije.
Prvi šok je za sve vjernike uspješne tranzicije došao s Viktorom Orbanom, koji je onu predivnu, od komunističke neslobode oslobođenu Mađarsku ogradio najprije nevidljivom žicom vlastita totalitarizma, a potom i posve vidljivom bodljikavom žicom. Kao da je onih dvadeset godina otvorenosti za Mađarsku bila tek mala, neželjena pogreška u povijesnim koracima. Šok je to, kažem, bio jer nismo na vrijeme shvatili da Mađarska nije samo predivna zemlja velikih umjetnika poput Bele Tarra i Lászla Krasznahorkaia nego i ona zagušljivost i tmurnost iz njihovih knjiga i filmova. Čitali smo mi to i gledali, ali odmahivali rukom, ma oni to nešto o svom istočnom jučer.
Šok s Orbanom
No Viktor Orban ipak nije načeo našu vjeru. Ipak su to Mađari, a oni su uvijek bili svoji. Ugari su to koji nemaju veze ni sa čim u Europi, niti njih tko razumije niti oni koga razumiju, i mora tu biti neke antropološke i sociološke logike da oni iz opreza zaziru od Cigana, Židova, muslimana, demokracije i Europe, rekli smo si i nastavili živjeti u iluziji.
A onda je potkraj prošle godine zamirisalo na orbanizaciju Poljske, Poljske koja nam je dala Solidarnost, Ivana Pavla II. i Wisławu Szymborsku; Poljske, zemlje raskošne povijesti i još raskošnije kulture, možda najurbanije i najeuropskije slavenske kulture uopće; Poljske, zemlje spektakularnih, milijarde eura vrijednih urbanističkih reinkarnacija nekada spektakularno depresivnih industrijskih ili rudarskih gradova poput Lodza i Katowica.
Da bismo to shvatili, nužno je probuditi se iz dvadesetogodišnjeg bunila i uvidjeti kako je priča o tome da je tranzicija Istočne Europe završena jedna grdna i bjesomučna laž i kako je istok, uključujući i Sloveniju i Hrvatsku, još uvijek istočno od zapada.
Mi smo istok
Možda nam sve to pomogne shvatiti naše žičane ograde, homofobne referendume protiv jednakopravnosti istospolnih građana i sve naše ustašluke, a možda si napokon usudimo priznati tko smo i što smo: istočni su naši strahovi i naše predrasude; istočne su naše društvene vrijednosti; istočna je naša ruralnost, a još više zaklinjanje u nju; istočno je naše domoljublje; istočna je naša nesigurnost i iskompleksiranost; istočno je naše shvaćanje društva i države te uloge pojedinca u njima; istočna je naša crkva; istočna je naša politika; istočni je naš mentalitet i istočna je naša kultura. Da, mi smo istok. I u dobrom i u lošem, istok smo i naš put k zapadu tek je dobro počeo.
Jer samo u nedovršenoj tranziciji Istočne Europe moguće su u Europskoj uniji 2016. godine vladavine Viktora Orbana, stranke Zakon i pravda ili, ako hoćete, HDZ-a. Jer desnica koja u isto vrijeme vlada u Berlinu podupire jednakopravnost homoseksualaca, izriče dobrodošlicu sirijskim izbjeglicama te istinski zazire od ksenofobije i nacizma.
I nije da je politika Angele Merkel u svakom pogledu za svaku pohvalu, štoviše, od nje mene često hvata jeza, ali je razlika između nje i njezinih desnih kolega u Mađarskoj, Poljskoj, Hrvatskoj ili Sloveniji, priznat ćete, drastična. I nije to jer je Angela malo ljevija od naših desničara nego zato jer je mnogo, mnogo zapadnija.
A sa zapada je jasno vidljivo da je istok još uvijek na suprotnoj strani Berlinskog zida.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 9. siječnja 2016. godine