Božo Kovačević: Kako je od ’91., kad je Crkva preuzela pivotalnu ulogu, broj stanovnika pao za 600.000
U doba vlasti koju Crkva smatra nenarodnom, od 1948. do 1991., broj stanovnika Hrvatske, s druge strane, porastao je za milijun
U povodu Dana državnosti javnosti su se obratili predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Kardinal je u svojoj homiliji istaknuo čak deset postulata koji bi se trebali uzimati u obzir ako se želi da hrvatsko društvo napreduje. Predsjednica pak istaknula je pet osnovnih područja na kojima se trebaju provoditi politike „koje će u prvi plan staviti rješenje egzistencijalnih pitanja hrvatskih građana i hrvatskih obitelji“. U izlaganju kardinala Bozanića svakako je pozitivno to što nije podlegao iskušenju da objavi novih deset zapovijedi premda se sadašnja, kao što je to činila i prethodna hrvatska vlada, ponaša kao da je ono što tvrdi Katolička crkva za nju zapovijed.
Što se predsjednice tiče, sa zadovoljstvom možemo konstatirati da je pohađanje doktorskog studija na Fakultetu političkih znanosti dalo stanovit rezultat jer joj je sada jasno da kad se u političkom diskursu spominju hrvatski građani, to podrazumijeva i seljake i one hrvatske državljane koji nisu etnički Hrvati. Nisam siguran da bi se samo na temelju toga moglo zaključiti da baš svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo, ali da je napredak evidentan, to je nepobitno. Ne znam da li je predsjednici za vrijeme kardinalove homilije doista pozlilo samo zbog problema s kralježnicom i sa sparinom ili ju je spopala muka i zbog toga što ju je kardinal preduhitrio i detaljno razradio čak deset važnih tema dok je ona zastala samo na pet.
Liberalizam kao najveća totalitarna opasnost
No, ona ipak može biti zadovoljna jer je u prva tri područja spomenuta u njezinom govoru obrađeno gotovo sve što je kardinal iznio u svojih deset postulata dok su dva područja – ono vanjske i sigurnosne politike te fiskalne i funkcionalne decentralizacije države – bila rezervirana za njezinu državničku kreativnost. Kardinal svoje postulate doista nije nazvao zapovijedima. Ali ako ih sagledamo u kontekstu cijelog njegovog izlaganja, onda shvaćamo da za one u klupama kojima su ti postulati izrečeni oni ipak imaju snagu zapovijedi. U prvom dijelu svog izlaganja kardinal se jasno odredio protiv „ideologije straha i graditelja totalitarnih režima“. To je predstavnicima državne vlasti u prvim redovima bio samo znak da i dalje trebaju u javnosti ponavljati ono što im Katolička crkva postulira, to jest da je ona zaštitnica društva od svakog oblika totalitarizma.
A ishodište totalitarizma kardinal vidi u shvaćanju da je čovjek „prepušten sebi, konačnosti i vlasti drugog čovjeka“. Zapravo, kardinal je kao najveću totalitarnu opasnost iznio preformulirana prosvjetiteljska i liberalna načela da vlast nije od Boga i da ljudi, polazeći od toga da su svi slobodni i ravnopravni i svi raspolažu razumom, mogu i trebaju odlučivati u kakvoj će državi živjeti i kakve će zakone donositi. Kardinal se nije ogradio ni od staljinizma, ni od nacizma, nego od prosvjetiteljstva i liberalizma. Svi totalitarni režimi vladaju oslanjajući se na strah i zbog toga ih treba odbaciti, tvrdi kardinal. Sve osim jednoga. U svakom čovjeku treba boraviti „ljubav prema Bogu, ljubav iz koje živimo jedini strah – strah Božji“.
Svjetovna vlast se mora podrediti crkvenoj
Formula je vrlo jednostavna: kako se svatko treba bojati Boga i kako je Crkva jedina ovlaštena govoriti u božje ime, jasno je da se treba bojati Crkve, odnosno njezine postulate prihvaćati kao zapovijedi. Kako se ne radi o božićnoj ili uskršnjoj misi nego o obilježavanju državnog praznika Dana državnosti, čini se da je kardinal tu priliku iskoristio da ponovi ono što je Katolička crkva tijekom srednjega vijeka smatrala jedino mogućim i prirodnim: svjetovna se vlast mora podrediti crkvenoj. Upravo zbog toga što je to shvaćanje dovela u pitanje, Francuska je revolucija za Katoličku crkvu neoprostivi liberalni grijeh kojemu se na svaki način treba suprotstavljati.
Tako kardinal tvrdi da „čovjekov neprijatelj sotona, otac laži i straha, širitelj zla želi doprijeti do duše“, a jedan od pogubnih načina je ucjepljivanje shvaćanja da je čovjek gospodar života, a to – u prijevodu na svakodnevni jezik – znači da Crkva ne dopušta ne samo abortus, nego ni bilo kakav oblik kontracepcije te da oni zakonodavci koji sjede u crkvenim klupama to trebaju shvatiti kao zapovijed. Kad je kao drugi postulat kardinal spomenuo da je za dušu naroda pogubno „zanemarivanje stvorenosti“ to znači da zakonodavci koji slušaju njegove postulate ne smiju izjednačiti prava pripadnika raznospolnih i istospolnih brakova jer je Bog odredio da brak čine samo muškarac i žena i da ne smiju podržavati nastojanja za ukidanje diskriminacije prema pripadnicima LGBT zajednice.
Demografija kao apsolutni prioritet
Pridodavši tim postulatima protiv kontracepcije i protiv homoseksualizma još opasnost od zaborava narodne prošlosti, kardinal je došao do postulata o demografiji. Hrvatski demografski problem moguće je riješiti tek ako se u potpunosti poštuju sva tri prethodna postulata, tvrdi kardinal. Poetski je zaključio da je demografija „pitanje nade, a ne statistika“. Dok je u kardinalovu izlaganju demografija tek na četvrtom mjestu kao neizbježna posljedica uspješne provedbe prethodnih triju postulata, u predsjedničinu govora demografija je prva točka i apsolutni prioritet. Naglasivši da treba „taj segment društvene obnove izdići na najvišu moguću razinu“ i da je to „prvi i temeljni problem koji trebamo rješavati“ ona je, zapravo, ponovila svoj nedavno izrečeni prijedlog o potrebi ustanovljavanja posebnog ministarstva samo za demografska pitanja.
No, nije ništa rekla o tome što bi to ministarstvo radilo i da li bi politika tog ministarstva doista bila zasnovana na kardinalovim postulatima. Znajući da se ona želi dopasti i kardinalu i glasačima od kojih većina njih, čini se, ipak nije spremna podvrgavati se crkvenim pravilima o apstinenciji kao jedinom dopustivom obliku kontracepcije, ne bih se začudio da joj je za vrijeme mise pozlilo zbog unutarnjeg sukoba te dvije suprotstavljene plemenite duševne težnje. Kad je govorio o gospodarstvu – u svom petom, šestom i desetom postulatu – kardinal je u ocjeni postojećeg stanja bio oštriji nego predsjednica.
Kardinalov postulat o odgoju i obrazovanju
Dok se ona zauzela za to da cijena rada u Hrvatskoj ne smije biti niska te da bi se od plaće trebalo moći dobro živjeti, kardinal je ukazao na klijentilizam što bi – da upotrijebimo njegovu formulaciju s kraja devedesetih godina – bio svojevrsni grijeh struktura koji onemogućuje razvoj normalne ekonomije i dostojanstven život radnika. No, čini se da na tom planu nije bilo povoda ni razloga za nedoumice o tome da li su predsjedničine zamisli uskladive s kardinalovim postulatima. Temama koje je predsjednica obradila u odlomku o obrazovnoj reformi kardinal je posvetio čak pet svojih postulata. Onaj o tome da je kontracepcija nedopustiva i o tome da pripadnici LGBT zajednice ne trebaju imati ista prava kao „normalni“ ljudi kao i onaj o potrebi osvještavanja narodne prošlosti već sam spomenuo.
Kardinal je govorio i o tome da država i vlast mladima ne trebaju zabranjivati da sanjaju. Pravo da određuje što mladi smiju sanjati za sebe pridržava Crkva i to je najpregnantnije izraženo u prva dva kardinalova postulata. U postulatu koji je izrijekom posvećen odgoju i obrazovanju kardinal jasno upozorava da se „iz raznih interesnih tabora za budućnost nastoje ugraditi postulati koji u ime slobode i neodređene širine nazora zanemaruju krilo i kolijevku vjere u kojoj je odnjihan i po kojoj je stasao naš narod“. Ako tim riječima pridodamo i one o tome da su „svake pohvale vrijedni svi oni koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi“, onda je jasno da kardinal postulira da odgoj, obrazovanje, znanost i kultura u Hrvatskoj trebaju biti katolički.
Porast broja stanovnika u vrijeme sekularne vlasti
Snovi o osobnoj slobodi i punoj ravnopravnosti svih kategorija građana tako definiranim postulatima nisu predviđeni. Predsjednica je pak u svom govoru energično istaknula da očekuje „nastavak procesa reforme obrazovanja, bez odugovlačenja, bez politizacije i bez ideologizacije“. Ne bi me čudilo da joj je pozlilo baš kad je kardinal iznio svoje ekstremno ideologizirane i politizirane poglede na znanost i obrazovanje, a ona je shvatila da ipak – kao predsjednica države koja je nominalno još uvijek sekularna – ipak ne može samo ponoviti ono što kardinal kaže. No, time što se u svom govoru opredijelila protiv politizacije i ideologizacije odgoja i obrazovanja predsjednica kao da se izložila opasnosti da je oni koji bez rezerve prihvaćaju kardinalove postulate pogrešno shvate kao širiteljicu sekularnog zla.
Da bih je obranio od takvih neosnovanih sumnji i da bih kardinala upozorio na to da sekularni odgoj i obrazovanje ne moraju nužno biti destimulativni za spremnost muškaraca i žena da prave, rađaju i odgajaju djecu, ukazao bih na nekoliko statističkih podataka. Popisom stanovništva 1948. godine utvrđeno je da je Hrvatska tada imala 3 779 858 stanovnika. Godine 1991. bilo ih je 4 784 265. Dakle, u vrijeme sekularne vlasti kad se vjeronauk učio u crkvama a ne u školama, kad državni dužnosnici nisu bili primorani slušati homilije i postulate crkvenih dostojanstvenika i kad abortus kao najnepoželjniji oblik planiranja obitelji ipak nije bio zakonom zabranjen, broj stanovnika Hrvatske porastao je za milijun.
Prisilan zaborav nedavne prošlosti
Za razliku od vremena tog nenarodnog režima, u slobodnoj Hrvatskoj u kojoj crkveni dostojanstvenici nastoje određivati postulate državne politike i u kojoj se cjelokupni odgoj nastoji monopolizirati kao isključiva domena crkvenog homofobnog i antiliberalnog naučavanja, broj stanovnika drastično se smanjio. S 4 784 265 koliko ih je bilo 1991. godine, taj broj se smanjio za gotovo šesto tisuća, na 4 190 669 u 2015. godini. Svjestan sam da je moguće pronaći bezbroj ekonomskih i socioloških objašnjenja za negativne demografske trendove koji opravdano brinu građane, znanstvenike, političare i crkvene dostojanstvenike.
Ali uvjeren sam da se barem dio objašnjenja za takvo stanje hrvatskoga društva može naći u činjenici da veliki broj ljudi ipak više voli živjeti u društvu u kojem im Crkva ne određuje što smiju a što ne smiju sanjati te s kim, kako i kada smiju voditi ljubav. Kardinal je rekao da je „opasnost za naš hrvatski identitet da se ne spominjemo svoga hoda u povijesti, da prepuštamo zaboravu svoju prošlost“. Razdoblje od 1948. do 1991. godine, koje Crkva i njezini adlatusi u aktualnoj državnoj vlasti demoniziraju kao vrijeme najcrnjeg staljinizma i genocidne nenarodne vlasti, ipak je ljudima davalo više nade nego posljednjih 26 godina hrvatske slobode.
U onom razdoblju od 1948. do 1991. godine, koje kardinal očito ne smatra dijelom narodne prošlosti jer nije obilježeno dominantnom ulogom Katoličke crkve u javnom životu, broj stanovnika Hrvatske porastao je za milijun. U posljednjem razdoblju od 1991. do 2015. godine, u kojem je glas Crkve o pitanjima odgoja, obrazovanja, znanosti, kulture i politike postao previše dominantan, broj stanovnika Hrvatske smanjio se za šesto tisuća. Nije li to dostatno da se razmisli i o pokušajima prisilnog zaborava nedavne prošlosti i o temeljima za planiranje budućnosti?