Polemika oko prijedloga reformi visokog obrazovanja: ‘Napravili smo sjajan plan, no protiv njega su i Fuchs i Boras’

Temeljem javnog poziva bira ga Hrvatski sabor na četiri godine. Čine ga dva predstavnika gospodarstva, dva predstavnika poslodavaca, četiri istraživača iz znanstvenih instituta, sedam sveučilišnih profesora, dva profesora veleučilišta i predstavnik sindikata.

Prijedlog podnesen nakon 30-ak sastanaka

Čim se pročulo da je materijal završen ministar obrazovanja i znanosti Radovan Fuchs požurio je objaviti kako će prijedlog zakona izraditi povjerenstvo koje će on imenovati. Dakle, u trenutku dok je povjerenstvo Nacionalnog vijeća za znanost dovršilo rad na prijedlogu strukturnih reformi, ministar Fuchs je odlučio osnovati svoje povjerenstvo, čime je unaprijed najavio da se ne slaže s dokumentom koje je izradilo Povjerenstvo čiji su članovi na tridesetak sastanaka postigli konsenzus i ponudili zajednički prijedlog. U povjerenstvu su bili i bivši ministri odnosno zamjenici ministara znanosti u HDZ-ovim i SDP-ovim vladama.

Na pitanje zašto sada ministar Fuchs osniva svoje povjerenstvo, Ivo Družić, professor emeritus Ekonomskog fakulteta, bivši predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost RH i predsjednik njegovog povjerenstva za reformu, odgovara da ne zna.

„Ministarstvo je, koliko je meni poznato, od početka našeg rada u potpunosti informirano jer je ministar bio pozivan na sve sjednice i imao je uvid u sve materijale Nacionalnog vijeća. U svakom slučaju bit će šteta ako našu ponudu zajedničkog rada, argumentirane rasprave pa i javne stručne polemike, u potpunosti zamijeni javna prozivka s pozicija bilo sveučilišne bilo državne vlasti. Naš je prijedlog zaokruženog reformskog paketa stoga i dobronamjeran poziv na raspravu, te traženje zajedničkog rješenja u području od velikog javnog interesa. Ignoriranje tog puta vodi u nezdravo politikantsko, „čerupanje“ sustava koji je prevažno javno dobro.“

‘Na prvom mjestu odgovornost i samoodgovornost’

Profesor Družić istakao je kako se radi o internom, isključivo stručnom dokumentu, završenom u rujnu ove godine, koji je prije bilo javnog objavljivanja, trebao proći raspravu i eventualnu verifikaciju na Nacionalnom vijeću. „Iako je dio članova povjerenstva bio iznenađen njegovom, donekle negativno intoniranom, pojavom u javnosti, ja sam zahvalan jer su znanost i visoko obrazovanje dugoročno iznimno važna tema, pa je senzibiliziranje javnosti više nego dobrodošlo“, napomenuo je Družić.

Osim javno demonstriranog nezadovoljstva ministra Fuchsa, jednako tako, priča se u krugovima bliskim rektoratu, i rektor Damir Boras jednako tako ima brojne primjedbe na taj prijedlog. Profesor Družić objašnjava kako se prijedlog reformi bitno razlikuje od svih reformskih pokušaja u posljednjih 15 godina od donošenja sadašnjeg Zakona.

“Razlika je golema i može se sažeti u dvije riječi; odgovornost i samoodgovornost. Prijedlog prvo polazi od odgovornosti, a ne od prava znanstvene i akademske zajednice. Ne od očekivanja da društvo i država skrbe za visoko obrazovanu istraživačku zajednicu, nego obrnuto od njene stručne odgovornosti za funkcioniranje i napredak hrvatskog društva i države. Drugo, on polazi od samoodgovornosti ponajprije oko 7300 zaposlenih u znanstvenim zvanjima na sveučilištima i institutima, da se reformski mijenjaju onako kako je potrebno da bi mogli obaviti svoje društveno poslanje”.

Uz sve mane i vrline, to je obrazovna elita

U prijedlogu Povjerenstva ističe se društvena, osobna, identitetska i razvojna odgovornost akademske znanstvene zajednice kao reformska (pra)počela. „Uzmimo,“ kaže Družić, „ primjerice društvenu odgovornost. Kad brojci od spomenutih 7300 znanstvenika dodamo asistente i postdoktorande dobijemo oko 10.000 istraživački aktivnih doktora znanosti što je 0,25 posto hrvatskog stanovništva. Tu treba dodati oko 2000 stručnih i tehničkih suradnika.“ Uz sve mane i vrline to je obrazovna „elita“ na kojoj počiva velika stručna odgovornost dostizanja životnih uvjeta razvijenog dijela Europe, hrvatskih građana, ističe Družić te dodaje da provizorna kvantifikacija ove odgovornosti iznosi oko 55 milijardi kuna.

„A to podrazumijeva 20 godina školovanja doktora znanosti javnim novcem, prosječno 20 godišnjih proračunskih plaća, 728 tisuća četvornih metara javnim novcem opremljenog i održavanog prostora.“

Što se pak tiče osobne odgovornost svih u sustavu od nastavnika preko dekana i rektora do dužnosnika ministarstva ono slijedi, napominje Družić, iz načela. “Onaj tko plaća i snosi rizik ishoda ima neotuđivo pravo izbora što će oni ili njihova djeca studirati i kakvu će diplomu izabrati. A to su hrvatski porezni obveznici. Oni putem PDV-a i drugih davanja i poreza u potpunosti plaćaju visoko obrazovanje i u cjelini snose rizik nezaposlenosti. Bilo putem općeg doprinosa za nezaposlene, bilo izravno skrbeći za nezaposlene diplomante”.

Prosječna stopa rasta između 0,1 i 0,2 posto

Profesor Družić objašnjava da niti nastavnici, niti ministri, niti gospodarstvenici ne snose, primjerice, rizik nezaposlenosti inženjera kemije, jer su u pet godina njihovog studiranja, zatvorene kemijske tvornice i nestala njima nuđena radna mjesta. Poduzetnici koji su vršili pritisak na upisne kvote, elegantno su se izmakli u poslovanje nekretninama. Ostaju samo porezni obveznici, odnosno roditelji da hrane nezaposlenu djecu, diplomirane studente.

Hrvatskoj bi trebala, ističe Družić, stopa rasta BDP od oko 6 posto godišnje da bi pri sadašnjim uvjetima dostigla razvijeniji dio EU u realno dugom roku do 2050. „A mi smo u posljednjih 40 godina, naglašavam 40 godina, od 1980-2020. godine ostvarili prosječnu godišnju stopu rasta realno između 0,1 i 0,2 posto. To je konačan rezultat strategija na realizaciju kojih smo utrošili milijarde dolara inozemnih kredita i domaćeg proračuna.

Njih su mahom izrađivali eksperti međunarodnih financijskih organizacija i svjetske konzultantske kuće. Za razvojni neuspjeh u primjeni istog modela s malim varijacijama od Argentine, preko Zimbabvea i Grčke do Hrvatske imamo „briljantno“ cirkularno objašnjenje.“

Ono, kaže Družić, glasi: “Ako rasta nema, znači da niste primijenili reforme do kraja, jer da ste ih proveli, rasta bi bilo. I tako 40 godina u kojima ništa ne raste osim inozemnog duga i trgovinskog deficita s inozemstvom. Nikakvo čudo, jer dok razvijene članice EU za znanost izdvajaju oko tri posto svog velikog BDP kao zalog konkurentnosti, Hrvatska izdvaja, uključujući i EU fondove, oko 1 posto svog malog BDP-a”. Stoga je, tvrdi Družić, Povjerenstvo preporučilo reforme koje donose rast.

‘Samo obrazovanje može preokrenuti trendove’

Da bi depolitizirao priču, Družić tvrdi da uz puno uvažavanje materijalnih i nemjerljivih ljudskih gubitaka tijekom Domovinskog rata, valja istači kako „zasluge“ za naš kolosalan razvojni neuspjeh u posljednjih 40 godina ravnopravno dijele uvjetno „lijeva“ vlast, 18,5 godina i uvjetno „desna“ politička opcija, 21,5 godina koje su za to vrijeme vladale Hrvatskom pokušavajući primijeniti u osnovi isti „reformski“ ekonomski model.

„Ovdje ne mogu odoljeti uzrečici koju pripisuju Einsteinu po kojoj je „stalno ponavljanje istog eksperimenta, očekujući različit rezultat, definicija ludila“. Teško da ima nekog drugog u nas osim znanosti i obrazovanja, koji bi, po mišljenju Družića, mogao preokrenuti tako dugotrajne i duboke stagnacijske trendove. „Oni su trenutno gotovo jedini čimbenik koji u fokusu ima ponajprije dugi rok, od vremena potrebnog za stjecanje odgovarajućeg znanja i doktorata, do trajanja fundamentalnih istraživanja i vremena potrebnog za implementaciju tehnoloških i osobito društvenih inovacija.“

Brojke i analiza hrvatskih i EU dokumenata

Poduzetnici moraju polaziti od svoje objektivne tržišne pozicije, ističe Družić, koja traži konkurentski uspješno tekuće poslovanje da bi se maksimizirao profit. „Taj temeljni pokretač poduzetničke aktivnosti, prirodno destimulira rizik neizvjesnih dugoročnih ulaganja i stimulira kratkoročnu dobit. Naravno, to ne znači kako u Hrvatskoj nema i kreativnih i inovativnih poduzetnika sklonih riziku. No, oni su u pravilu izuzetak, ali i „iskra“ koja u povoljnijoj situaciji može generirati kvalitetan rast.“

Drugi važan čimbenik su bankari odnosno financijske institucije, ali oni, napominje Družić, imaju odgovornost ponajprije prema svojim dioničarima. „Moraju poslovati troškovno racionalno, minimizirajući rizike i maksimizirajući dobit svojim vlasnicima. Dakle, efikasno tržišno ponašanje u uvjetima visoke neizvjesnosti dugog roka upućuje na kratkoročne plasmane, umjesto dugoročnih investicija, na što veću kamatnu maržu i što veće kolateralno osiguranje kredita.“

Iza svakog ponuđenog reformskog rješenja Povjerenstva, ističe Družić, stoje brojke i analiza hrvatskih i EU dokumenata i znanstvene literature na više do 60 stranica uvodnog obrazloženja. „U ovom je slučaju to usporedna analize hrvatske znanstvene produktivnosti i izdvajanja za – istraživanje i razvoj, I&R. Hrvatska po stanovniku za I&R izdvaja (uključujući i EU fondove) 122 eura što je 5 puta niže od EU prosjeka od 613 eura. To za posljedicu ima svega 4 posto znanstvenih radova publiciranih u 10 posto visoko citiranih časopisa i pretposljednje mjesto među članicama EU. Istodobno prema indeksu svjetski visoko citiranog časopisa Nature, Nature Global Index koji mjeri koliko je sredstava utrošeno da bi se objavio jedan visoko citirani rad, Hrvatske je oko 10 posto iznad EU prosjeka.

U 20 godina broj sveučilišta je udvostručen

Te brojke pokazuju, upozorava Družić, da relativno mali broj radova objavljen s još manje uloženih financijskih sredstava daje nadprosječan rezultat. Odnosno kako se pri općenito niskoj razini ukupnih ulaganja relativno efikasno ulaže u znanost.

U trideset godina hrvatske državne samostalnosti proizvedeno je blizu 200 strategija, od demografskih, preko agrarnih i industrijskih do obrazovnih, zdravstvenih i kulturnih. Družić kaže da su neke su bolje, a neke lošije. „I umjesto očaja, što uglavnom čame u ladicama različitih ministarstva bez stvarne proračunske namjere da se financira njima planirani razvoj, one se uporno i dalje izrađuju, pokušavajući dati doprinos hrvatskom razvoju. Ta „žilavost“ znanstvene zajednice, zaslužuje Churchillovu krilaticu; „pobjeda je kad iz poraza u poraz idemo s nesmanjenim entuzijazmom“.

Na pitanje je li moguće da dosadašnji subjekti, sveučilišta i ministarstvo, te objekti, studenti i nastavnici, u reformi zamijene mjesta, Družić odgovara da je to realno izvedivo. „U proteklih 20 godina broj sveučilišta je udvostručen, sa 6 narastao je na 12. Broj studijskih programa je učetverostručen, od 400 došao je čak do 1625. To je rezultat „igre“ dosadašnjih subjekata; sveučilišta koja su ih predlagala i ministarstva koje ih je dopusnicama odobravalo.“

Semestar međunarodne razmjene za 10.000 studenata

Za to vrijeme broj studenata porastao je za svega jednu petinu, 20 posto, sa 133 na 160 tisuća kaže Družić te dodaje: „U cijeloj toj zbrci, broj onih koji su bitni za kvalitetu stečene stručnosti, nastavnici, istraživači, asistenti, stručni suradnici i ostali, porastao je, u posljednjih 10 godina za „mikroskopskih“ 6 posto, od 11,4 na spomenutih ukupno oko 12 tisuća. Time ne poričemo ulogu sveučilišta i ministarstva, no oni su sada infrastrukture važne za kvalitetno programsko i organizacijsko povezivanje studenata i nastavnika.“

U prijedlogu zakona sugerira se potreba za uvođenje jedno mjesečne mentorske stručne prakse od druge godine studija za oko 65 000 sveučilišnih studenata, čime se adresira za studente i poslodavce ključan nedostatak. To bi organizirali sveučilišni centri za cjeloživotno obrazovanje i studentsku praksu, angažirajući mentore među zaposlenicima i umirovljenicima gospodarskih i društvenih subjekata.

Uz to predlaže se jednomjesečni semestar međunarodne razmjene za oko 10.000 studenata diplomskih studija, kao i paralelno izvođenje nastave na svjetskom jeziku za strane studente, što bi organizirali sveučilišni centri za mobilnost i međunarodnu razmjenu.

U društvenim znanostima nedostatak još veći

I najvažnije, postupno uvođenje mentorske nastave sa standardom od 10 studenata po nastavniku STEM, skraćenica koja kod nas podrazumijeva prirodne, biomedicinske i biotehničke/ tehnološke te tehničke znanosti i 15 DHU, društvene i humanističke znanosti i umjetnost. Družić napominje kako je s tim u skladu izračunato „orijentacijski“ da u ključnom tehničkom znanstvenom području, gdje je odnos 23 prema 1, nedostaje preko 1600 nastavnika.

„Nedostatak je još veći u društvenim znanostima gdje je prosječan odnos trenutno 40 prema 1. Zato mislimo da reformske prioritete treba preokrenuti prema ovim stvarnim subjektima. Nastavak „reformi“ u dosadašnjem obrascu s formalnim institucijama u ulozi subjekta, sveo bi se, kao i do sada, na nastavak nadmetanja za preraspodjelu „vlasti“ između ministarstva i sveučilišta.“

Tim prijedlogom Povjerenstvo je željelo uspostaviti razuman odnos ministarstva, sveučilišta i Nacionalnog vijeća, kao ključnih „infrastrukturnih“ dionika. A prije toga su najprije željeli raščistili „birokratsku maglu“ nad pojmom – autonomija uz odgovornost.

„Prijedlogom smo ograničili izbor rektora na jedan šestogodišnji mandat, prema proračunskom razdoblju znanstvenih projekata fondova EU, koji se ne može ponoviti. Potom, rektor svake godine podnosi pismeni izvještaj o svome radu. Ukoliko ga senat tajnim glasanjem ne prihvati natpolovičnom većinom, rektor je automatski razriješen. Nova je uloga savjeta sveučilišta u kojem je sada većina vanjskih članova. On utvrđuje dugoročne potrebe tržišta rada i tim temeljem odobrava započinjanje ili ukidanje studijskih programa. Može staviti pojedine probleme na dnevni red senata. Može i obustaviti odluke senata koje smatra protuzakonitim, ali ih ne može mijenjati.“

Pravo na slobodnu potragu za znanstvenom istinom

Na pitanje što će ostati od autonomije sveučilišta, ako su već i sada plaće određene kolektivnim ugovorom koje potpisuje ministarstvo i sindikati, kad izbor u znanstvena zvanja vrše matični odbori Nacionalnog vijeća, kad nastavne programe licencira Agencija za znanost, Družić odgovara da ostaju sva Ustavom zajamčena, nedjeljiva, prava.

„Pravo na slobodnu potragu za znanstvenom istinom u skladu s etičkim normama civiliziranog društva, pravo na utvrđivanje kapaciteta, upisnih kvota i uvjeta upisa, pravo na kreiranje, programiranje i realiziranje visoko-školskog poučavanja, utvrđivanje stručnih uvjeta i kriterija za postizanje sveučilišnih obrazovnih stupnjeva i zvanja, pravo na utvrđivanje kriterija i zapošljavanje suradnika i nastavnika. I posebno važno, neotuđivo pravo slobodnog, samostalnog demokratskog biranja svih tijela i čelnika odlučivanja i upravljanja sveučilištem.“

U prijedlogu Povjerenstva reformska pozicija ministarstva povezuje se s pojmom „normativnog optimizma“. Družić objašnjava da model „normativnog optimizma”, podrazumijeva donošenje novih propisa kojima se “inovativno” reguliraju iste, neprovedene zadaće postojećih propisa. „Potreba „provođenja“, novim propisima, neprovedenih „starih“ propisa, kreira labirint kriterija, pravilnika, registara i pod registara, upisnika, postupovnika i naputaka, čak 100-tinjak akata u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, kao surogat reformi. Hoću kazati kako bi proizvodnja propisa trebala biti jednokratna, odnosno sekundarna aktivnost ministarstva. Primarna bi trebala biti višekratna – svakodnevna aktivnost od fakulteta do fakulteta i od sveučilišta do sveučilišta, kojom se konkretno, na licu mjesta, prati primjena propisa i tijek reformskih procesa.“

Upravljanje krupnim investicijskim projektima

Povjerenstvo smatra da veći broj ljudi u ministarstvu radi kvalitetno svoj sadašnji posao, no operativna aktivnost na provođenju reformi traži i dodatnu ekipiranost i dodatnu edukaciju uposlenika i vanjskih suradnika za dvije skupine zadaća.

„Prva standardna skupina obuhvaća, među ostalim, postupak nabave nacionalno prioritetne istraživačke opreme, upravljanje krupnim investicijskim projektima u znanstvenoj infrastrukturi, vođenje evidencija i registara, izdavanja isprava, upravni, inspekcijski i financijski nadzor. Ovdje se posebno ističe zadaća sklapanja, organizacije i operativne realizacije bilateralnih/multilateralnih ugovora o međunarodnoj suradnji i razmjeni nastavnika i studenata. To je usko povezano s prijedlogom izlaska hrvatskog sustava na međunarodne tržište visokog obrazovanja izvođenjem studijskih programa paralelno na hrvatskom i svjetskim jezicima.“

Druga, nova skupina zadaća podrazumijeva konkretizaciju suradnje s gospodarstvom, ističe Družić te objašnjava kako su analizirajući strukturu hrvatskog gospodarstva utvrdili, primjerice, kako više od 19 tisuća malih i srednjih poduzeća prerađivačke industrije zapošljava oko 163 tisuće radnika, što daje prosjek od 8,5 zaposlenih po poduzeću. „U IT sektoru računalnog programiranja preko 20 tisuća zaposlenih radi u preko 4,6 tisuća poduzeća što daje prosječno 4,5 zaposlena po poduzeću.“

Centri kompetencije koje bi pratilo ministarstvo

U dokumentu Povjerenstva stoji da bi se mogli sustavno organizirati centri kompetencije koji bi okupljali klastere i grupacije malih i srednjih poduzeća koja nemaju ni financijskih ni stručnih kapaciteta za istraživanje i razvoj. „Financirajući (post)doktorande i inovacijsku aktivnost na istraživačkim projektima od njihovog poslovnog interesa, doprinosili bi tržišno dozvoljenom, poticanju konkurentnosti.

Pored toga, centri kompetencije i drugi oblici koje bi organiziralo i pratilo ministarstvo, postali bi, „dijeleći“ radno vrijeme znanstvenika u institutima i na sveučilištima, hub-ovi koji ih umrežavaju sa spin-off i spin-out poduhvatima u visokim tehnologijama i njihovoj primjeni u pojedinim industrijama.“ Družić drži da bi se Nacionalno vijeće, iako je tijelo bez stalno zaposlenih, moglo stručno brinuti za cjelokupan sustav znanosti, visokog obrazovanja i tehnološkog razvoja.

“Nacionalno vijeće sa svoja 24 matična odbora i drugim stručnim tijelima, čini sustav od blizu 400 redovitih profesora. To je gotovo 20 posto od ukupnog broja redovitih profesora, znanstvenih savjetnika u Hrvatskoj, imenovanih svake četiri godine temeljem javnog poziva. To je bez sumnje izuzetno kompetentan skup eksperata koji bi, prema našem razrađenom prijedlogu, davao stručnu podlogu temeljem koje bi ministar, među ostalim, donosio odluke o ulaganjima u nacionalnu znanstvenu infrastrukturu i raspodjeli proračunskih sredstava”.

Za provođenje će im trebati i novac

Za razliku od tog prijedloga, Ministarstvo najavljuje upravo suprotno, da će Nacionalno vijeće degradirati na poziciju neobaveznog savjetodavnog tijela ministra. Družić kaže da ne zna razloge takve odluke. „No, neoperativnost, sporost, zastarjeli format donošenja odluka i slično, obično su opravdanja administraciji, kad poseže u ovlasti nezavisnih stručnih tijela.

Jer, „gnjavaža“ je, primjerice, kad ministar odluke o trošenju milijunskih EU sredstava i proračunskih ulaganja u znanstvenu infrastrukturu, mora donositi na temelju javno objavljenih kriterija i transparentne procedure nezavisnih stručnih tijela. Puno je „komotnije“ ako ministar donosi odluke temeljem prijedloga povjerenstava koje je dekretom sam imenovao, odnosno ako praktički sam sebi predlaže i donosi odluke, koliko i kome dodijeliti sredstava za investicije i drugo”.

Za provođenje trebat će i novac. „Naše projekcije, temeljem taksativno nabrojenih kriterija znanstveno-nastavne izvrsnosti u raspodjeli sredstava, procjenjuju potrebu rasta domaćih proračunskih izdataka, bez EU fondova, za 10 posto, odnosno 350-400 milijuna kuna godišnje u razdoblju od 7-8 godina. To bi praktički značilo udvostručenje domaćih sredstava koje bi nas približilo EU prosjeku”, zaključuje profesor Družić.