Politico piše o slučaju izbrisanih u Sloveniji. Sada im je, ipak, puno bolje, nego prije, ali problemi su i dalje dosta veliki
Slovenija je 1992. izbrisala 25.671 građana drugih bivših jugoslavenskih republika
Irfan Beširević nije postojao 11 godina. Danas izgleda poput mnogih starijih Slovenaca. Ovratnik košulje uredno mu viri ispod prugastog pulovera, a dim Marlbora lebdi oko prosjede bradice. No Beširević je drugačiji. Jedan je od 25.671 građana bivših jugoslavenskih republika koje je Slovenija, bez upozorenja, izbrisala s popisa stanovnika nakon što je 1992. napustila Jugoslaviju, piše Politico.
Izbrisani su izgubili sva prava koja su imali prije. Pravo na legalan život i rad u Sloveniji, besplatno liječenje, putovanje i otvaranje računa u bankama. Danas je od toga prošlo 25 godina. Dvije presude ustavnog suda, tri zakona, dvije presude Europskog suda za ljudska prava, jedan program kompenzacije i jedan referendum kasnije, problem bi trebao biti riješen. Rok za prijavu za kompenzaciju od države ističe u lipnju i nakon njega, Slovenija će napokon moći zaboraviti ovu neugodnu priču.
Za mnoge priča još uvijek nije gotova
Problem je što za Beširevića, ali i mnoge druge, priča nije gotova. Iako je veći dio izbrisanih uspio povratiti pravni status, na Europskom sudu za ljudska prava ostalo je još šest slučajeva ljudi koji se još nose s posljedicama brisanja. Iako je taj sud još 2012. presudio da obrisani imaju pravo na kompenzaciju od države, jedva je jedna petina ukupnog broja dobila novac od države.
Beširević nikada nije uspio do kraja popraviti obiteljske i prijateljske veze koje su prekinute kada je izgubio pravni status, iako je državljanstvo dobio još 2003. godine. Nosi se s trajnim medicinskim problemima koji godinama nisu tretirani. Iako formalno ima pravo na reparaciju od države, nije siguran hoće li je moći dobiti. Poput mnogih koji dijele njegovu sudbinu, dok je živio ‘ilegalno’ ušao je u dugove i svi su mu računi u bankama zamrznuti. Ako mu se kompenzacija uplati na račun, novac neće doći do njega.
Slovenija ima problem s kršenjem ljudskih prava
Slovenija je bila najrazvijenija jugoslovenska republika. To je mala, ali ponosna zemlja, a taj je ponos, posebno među drugim zemljama u okruženju, često shvaćen kao arogancija. Kada se SFRJ počela raspadati, Slovenija je prva proglasila nezavisnost. Nakon kratkog desetodnevnog rata, Slovenija se u potpunosti okrenula zapadnoj Europi. Prije 13 godina postala je prva država bivše Jugoslavije koje se priključila Europskoj uniji, a brzo su prešli i na zajedničku valutu.
No ispod površine, svari ne izgledaju baš toliko divno. Od svih 47 zemalja članica Vijeća Europe, Slovenija ima najvišu razinu kršenja ljudskih prava po glavi stanovnika. Na milijun ljudi postoji 148 primjera kršenja ljudskih prava. Prema podacima iz 2016., Slovenija je izgubila 94 posto parnica kod tih slučajeva, otprilike jednak postotak kao Rusija.
Oni koji nisu tražili državljanstvo samo su izbrisani
Najveće kršenje ljudskih prava, brisanje, došlo je kao jedan od prvih činova “zapadnizacije” Slovenije. U komunističkoj Jugoslaviji ljudi svih jugoslavenskih nacionalnosti mogli su se slobodno seliti i prijavljivati po drugim republikama. Nakon slovenske nezavisnosti postojao je šestomjesečni period u kojem su građani drugih republika nastanjeni u Sloveniji mogli zatražiti državljanstvo.
U hektičnoj i neizvjesnoj situaciji tisuće to nisu učinile, a jedan dio onih koji i je, bio je odbijen. U veljači 1992. godine oni koji se nisu prijavili za državljanstvo jednostavno su izbrisani s popisa stalno naseljenih. Ti su ljudi činili oko 1 posto cijele populacije. Masovno brisanje imalo je strašne posljedice za izbrisane.
“Ostali su bez prava na legalno zapošljavanje, putovanje, posjedovanje računa u bankama, glasovanje i da budu birani, primanje mirovine koje su zaradili desetljećima radeći u Sloveniji”, stoji u izvješću grupe za očuvanje ljudskih prava Helsinki Monitor. “Izgubili su pravo na medicinsku skrb za koju su odvajali cijeli život. Nisu mogli posjedovati nekretnine koje su kupili.”
Država izbrisane nije obavijestila o gubitku statusa
Prepiske iz ministarstva unutarnjih poslova iz tog vremena pokazuju da je država znala posljedice onoga što je učinila. “Moramo ignorirati prava koja ti ljudi trenutno imaju”, stoji u jednom pismu. U Hrvatskoj i Bosni bijesnili su ratovi, a mlada slovenska država bila je slaba. Lojze Peterle, jedan od najistaknutijih slovenskih političara tog vremena, pokušao je u jednom intevjuu u listu Dnevnik iz 2009. objasniti mentalitet koji je u to vrijeme vladao u Sloveniji.
“Nova država se rađala, rat je počeo. Neki od njih nisu vjerovali da će nova država uspjeti. Neki su slušali naredbe izvan Slovenije”. Neki od izbrisanih su doista bili članovi JNA koja se borila protiv slovenske nezavisnosti. Tinjajući nacionalizam budio je sumnju u svakoga tko je imao mogućnost uzeti slovensko državljanstvo, ali ju je propustio.
Čistka se dogodila bez upozorenja i publiciteta. Neki nisu saznali da su izgubili status sve dok nisu otišli na ljetovanje i više nisu mogli ući u zemlju. Neki su otkrili kada su otpušteni, ili izbačeni iz domova, jer je država o promjeni njihova pravnog statusa informirala njihove poslodavce, ali ne i njih.
Mnogi izbrisani izgubili su sve
Beširević, inače Bosanac koji u Sloveniji živi od kad je bio samo godinu dana star, za brisanje je saznao u lokalnom općinskom uredu. Službenik je uzeo njegovu osobnu iskaznicu i probušio je. Dvadeset pet godina kasnije, jedne nedavne subote u Ljubljani, Beširević tu je osobnu iskaznicu izvadio iz jakne. Na slici izgleda gotovo identično, osim što je malo prosijedio. Preko njegova imena i podataka stoji riječ “uništeno”.
Kroz narednih nekoliko godina, Beširević je izgubio sve. Stan, posao u jednom od najboljih slovenskih hotela, pravo na zdravstvenu skrb. Kada je počeo javno pričati svoju priču, članovi obitelji rekli su mu da ih sramoti. Na kraju je izgubio i njih. Spavao je na ulici. Otišao je u Crveni križ, ali su mu i tamo rekli da mu ne mogu pomoći jer službeno ne postoji.
Desničari su tvrdili da su si izbrisani sami krivi
Veći dio devedesetih u javnosti se malo znalo o tome što se dogodilo. Stigma i strah od deportacije držali su izbrisane u tišini. “Ljudi su mislili da su jedini kojima se to dogodilo. Trebalo je par godina da se shvati da se radi o sistematičnom, namjernom činu države”, kaže za Politico Maja Ladič, istraživačica u Mirovnom institutu.
Početkom 1999., kada je Ustavni sud presudio da je brisanje nelegalno, pitanje je dobilo političku dimenziju. Desni političari i mediji zastupali su tezu da su ljudi koji su izgubili status neprijatelji Slovenije i agresori. Iako je studirala politologiju, Ladič kaže da je, dok se nije počela baviti aktivizmom, o ljudima koji su izgubili status čula samo u kontekstu da su si sami krivi jer su bili protiv Slovenije.
Glasači na referendumu glasali protiv vraćanja prava
Narednih 10 godina, u ritmu dva koraka naprijed, jedan nazad i protiv volje većine građana (na referendumu 2004. 96 posto glasača glasalo je protiv vraćanja prava izbrisanima), dio ljudi koji su ostali u Sloveniji moglo je povratiti status. Katarina Kresal, Ministrica unutarnjih poslova u periodu od 2008. do 2011., bila je jedna od prvih političara koji su povratak statusa izbrisanim postavili kao prioritet.
“Niste dobivali poene ako biste rekli da je to što je učinjeno pogrešno. Dobivali ste poene ako biste rekli da to nije bio problem, da se radi o pokvarenjacima i lažljivcima”, kaže Kresal. A onda je 2012. godine Europski sud za ljudska prava presudio da je Slovenija prekršila prava ljudi koje je obrisala i da ti ljudi imaju pravo na kompenzaciju.
Zbog financijske krize koju je zemlja još osjećala u punoj snazi, ponuđeni iznos bio je minimalan, tek 50 eura za svaki mjesec bez statusa i mogućnosti da se na sudu žali za tri puta veći iznos. Za usporedbu, osoba na socijalnoj pomoći u Sloveniji prima 292 eura na mjesec.
Ljudi su izgubili najproduktivinije godine svog života
Relativno malo ljudi koji su izgubili status mogao se prijaviti za ovaj plan kompenzacije, a čak i oni koji jesu, često nisu imali novca za platiti odvjetnika koji im je trebao za tu pravnu proceduru, kaže Ladič. Rok za prijavu za kompenzaciju ističe 18. lipnja 2017. godine, a do 21. veljače 5.530 ljudi odobrena je kompenzacija.
Stigma izbrisanih u javnosti još postoji, a kompenzacije ne pomažu da ona nestane. No, novac je mnogima prijeko potreban, posebno onima koji nisu mogli legalno raditi i zaraditi mirovine. “Puno je ljudi izgubilo 10 ili 15 najproduktivnijih godina svog života”, kaže Sara Pistotnik iz Mirovnog instituta.
Za 11 godina, koliko nije imao pravni status, Bešireviću je dodijeljeno 6950 eura odštete, a novac bi mu trebao biti isplaćen u pet rata od 1390 eura na godinu. S obzirom na to da su mu računi u bankama zamrznuti, uvjerio je nekog službenika u općini da mu novac za prve dvije godine preda na ruke, no to u općini više ne žele raditi. Trebao bi dobiti novu uplatu 7. travnja, ali ne zna hoće li moći do nje.
‘Nema otvorenih pitanja. Slučaj je završen’
Vijeće koje nadzire provođenje odluka Europskog suda za ljudska prava, prestalo je s monitoringom nad slovenskim programom isplate kompenzacija, ocjenjujući ga zadovoljavajućim. Dižu se nove tužbe, no put do Vrhovnog suda i Europskog suda za ljudska prava je dug. Privatni postupak u slovenskom pravosuđu traje u prosjeku 1160 dana, tri puta više nego u Njemačkoj ili Francuskoj.
Još uvijek postoje izbrisani koji se nisu kvalificirali za kompenzaciju, pa čak oni koji još nemaju pravo za povratak pravnog statusa. Mnogi su napustili zemlju. “Nema otvorenih pitanja oko pravnog statusa izbrisanih. Slovenija je dobila potvrdu Vijeća Europe da je taj slučaj zatvoren”, rekla je Politicu Nina Gregori iz Ureda za migracije pri slovenskom ministarstvu vanjskih poslova.