Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Politologinja dubinski upućena u sanaciju Parmalata za Telegram objašnjava zašto su razlike s Agrokorovom suštinske

Razgovarali smo s Aleksandrom Šućur koja godinama djeluje u Milanu

ZADNJA IZMJENA: svi 18, 2017

Politologinja Aleksandra Šućur, rođena je u Đakovu, diplomirala je jezike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te završila Fakultet političkih znanosti na Universita statale u Milanu gdje već godinama živi. Govori engleski, talijanski, francuski, ruski i španjolski te je kao sudski tumač i vještak sudjelovala u brojnim međunarodnim istragama talijanskog ministarstva unutarnjih poslova i švicarskog pravosuđa.

Radi s nizom talijanskih banaka i kompanija, a kad je ranih devedesetih stvoren niz financijskih i jamstvenih fondova, pa čak i međunarodnopravnih instrumenata za smanjenja rizika koje su tom ekspanzijom preuzimala poduzeća, Aleksandra Šućur radila je u jednoj važnoj međunarodnoj odvjetničkoj kompaniji, na predmetima vezanim za internacionalizaciju poduzeća, međunarodne akvizicije, fuzije i sličnim ugovorima.

Parmalat International falsificirao izvješća

Ta kompanija je u odvjetničkim uredima u Milanu, Rimu, Bukureštu, Münchenu, Pragu i Moskvi pružala pravnu pomoć klijenteli od preko dvije tisuće talijanskih i njemačkih poduzeća, od kojih je većina održavala političke veze s talijanskom Demokršćanskom strankom ili njemačkom Kršćanskom demokratskom unijom.

Aleksandra Šućur bila je također zadužena za razvoj internacionalnih projekata konzultantskog odjela Grant Thorntona, tvrtke revizora talijanskog dijela koncerna Parmalat. Iako je revizija Parmalat Internationala, koji je prikrio falsificiranje izvješća, bila u nadležnosti drugog revizora, Deloitte & Touche-a, sud u Milanu je u kaznenom postupku proglasio predsjednika uprave Grant Thorntona i još jednog revizora krivim jer “nisu mogli ne znati” da su se izvješća Parmalat Internationala krivotvorila. Stoga nisu ispunili svoju nadzornu funkciju nad knjigovodstvom Parmalata. Predsjednik uprave Grant Thorntona, Lorenzo Penca, osuđen je na dvije godine zatvora i morao je platiti kaznu od milijun eura. Na tu presudu Penca se nije žalio.

Slučajevi Parmalat i Agrokor se podudaraju

S obzirom da je Aleksandra Šućur bila upućena u situaciju u Parmalatu 2003., željeli smo saznati koliko ima sličnosti u propasti talijanske kompanije s financijskim slomom koncerna Agrokor. Naime, po mnogočemu, slučajevi Parmalat i Agrokor se podudaraju: imaju sličnu djelatnost, prihode i dobit te jednako važnu ulogu u domaćem gospodarstvu, kao i značajne aktivnosti u drugim zemljama. Dakako, postoji i puno razlika na koje je u razgovoru za Telegram upozorila Aleksandra Šućur.

Multinacionalna korporacija Parmalat bavila se mljekarstvom i proizvodnjom hrane, ali je zapala u goleme probleme zbog nelikvidnosti i dugova od 14 milijardi eura. Zahvaljujući sanaciji i kupovini od strane francuskog diva Lactalisa 2011., Parmalat je i danas prisutan u Europi, SAD-u, Australiji, Kini….

Kontrola štete po uzoru na talijanski zakon

Za Paramalat radi više od 5.000 talijanskih mljekarskih farmi, njegov je prihod 2015. iznosio 6.416 milijardi eura, a profit 145,8 milijuna eura.
Uz proizvodnju mlijeka Parmalat se specijalizirao i za proizvodnju jogurta, sireva, maslaca, sladoleda… Krajem 2015. u inozemstvu je imao oko 140 proizvodnih centara sa 16.000 zaposlenika, dok ih u Italiji zapošljava oko 12.000.

Još nešto povezuje Parmalat i Agrokor: Vlada Andreja Plenkovića najavila je “kontrolu štete” zbog sloma Agrokora kopiranjem talijanskog zakona iz 2004., poznatog još i kao “dekret Prodi-bis”. No, upozorava Aleksandra Šućur, zakon mora biti “uglavljen” u domaće zakone, jer u suprotnom nastaje sukob propisa i pravni kaos.

TELEGRAM: Koje su razlike u pravnoj regulativi koja je donesena u Italiji i Hrvatskoj?

ŠUĆUR: Dobro je imati zakon o izvanrednoj upravi. Dogovorne uprave vjerovnika, kakve predviđa američki Chapter 11 čine mi se prikladnijim u Common Law sustavima. U Civil Law sustavima bolje je imati zakon, zapravo prinudna uprava postavlja se i u uobičajenom stečajnom postupku, ali postupak za jednu malu tvrtku i jedan veliki i važni koncern sigurno ne može biti isti. Ako ništa drugo, onda zbog opasnosti od lančanih stečaja. Međutim, velike su razlike između zakona u Italiji i Hrvatskoj. Temeljni problem je što zakoni ne mogu biti izglasani za jednu tvrtku, zakoni moraju biti općeg karaktera i ne smiju biti u sukobu s drugim propisima i sveukupnim zakonskim okvirom.

Konkretno, ovaj zakon mora biti dio stečajnog, odnosno insolvencijskog prava. U Italiji je puno tvrtki sanirano zahvaljujući zakonu o izvanrednoj upravi, mogla bih nabrojati barem stotinjak. I ovih se dana u Italiji uvodi režim izvanredne uprave u zrakoplovnu kompaniju Alitalia, tvrtku nedavno preuzetu od privatnih vlasnika. Imenovana su tri izvanredna povjerenika. Mjesecima se već govori o planu restrukturiranja, čak i uz pomoć dosadašnjih partnera, kao što je Lufthansa. Smatra se da je kod Alitalie, bez plana restrukturiranja, besmisleno uopće uvoditi izvanrednu upravu.
U lex Agrokor plan restrukturiranja je kao neka sporedna stavka. Hrvatski zakoni također ne predviđaju posebnu zakonsku zaštitu velikog broja zaposlenika, jedina zaštita koju imaju zaposlenici sindikalne su nagodbe u tvrtkama u državnom vlasništvu.

Talijanski zakon o izvanrednoj upravi kasnije je integriran i kombiniran s naknadom iz takozvanog cassa integrazione, državnog fonda koji se namjenski stvara kod velikih otpuštanja zaposlenih. On jamči da će zaposlenici primati plaću godinu dana, dok se ne snađu, odnosno dok druge kompanije ne nadomjeste mjesto propale tvrtke na tržištu, zbog čega moraju upošljavati nove radnike. Iz tog je razloga taj zakon koristan i za Alitaliu, u kojoj nema nikakvih tragova kriminalnih radnji, jer je preuzeta tek prije par godina.

TELEGRAM: Koje su po vama još manjkavosti vezane uz lex Agorokor?

ŠUĆUR: Dodatni problem je i to što upravitelj ne postiže nagodbu sa svim kategorijama vjerovnika, što otvara prostor tenzijama: svatko se, naime, pita tko će biti povlašten, a tko zakinut. Premda javnosti zna biti zabavno kad se poslovne i bankarske elite međusobno “tuku”, to nije nimalo zdravo za opću poslovnu klimu. Također, vrijedi napomenuti da se u slučaju Parmalata, dva mjeseca prije donošenja dekreta Prodi-bis, parcijalni i neformalni vjerovnički odbor, sastavljen od 5-6 uglavnom talijanskih banaka, već bio odlučio za Enrica Bondija, priznatog stručnjaka za sanaciju velikih poduzeća, a vlada odnosno ministar samo su potvrdili taj prijedlog. Također se valja prisjetiti da je karakter urgentnosti uvjetovala i kaznena tužba protiv vlasnika koncerna, Calista Tanzija, koji je zadržan u zatvoru da ne bi utjecao na istragu.

Osim toga, u lex Agrokor nalaze se dvije odredbe koje su čak i međusobno kontradiktorne. Članak 10. kaže da je sud u postupku izvanredne uprave ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu zakonom izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela. No u Članku 14. stoji da je Sud isključivo nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika.
Može li sucu iz ove dvije odredbe biti jasno što mu je činiti, osim što mora potvrditi svaki “prijedlog” koji mu dođe iz Vlade? Je li sucu člankom 14., primjerice, zabranjeno nadzirati rad osoba na koje su prenesene ovlasti izvanrednog povjerenika?

U talijanskom zakonu, sudac može poduzeti svaku pravnu radnju koju bi i inače poduzeo ex officio, osim onih koje su u isključivoj nadležnosti izvanrednog povjerenika, a u skladu sa smislom i ciljem izvanredne uprave. Ne samo „može“ nego to i čini u praksi, surađujući svesrdno s povjerenikom u „češljanju“ pravnih situacija i ugovora. Ako im određena situacija nije jasna, izvještavaju nadležnog tužitelja da on dalje istražuje. Zatim, u hrvatskom zakonu plan sanacije baš i nije u tolikom fokusu koliko postizanje nagodbe, i to ne nužno u svim klasama vjerovnika. Talijanskom zakonu je nagodba važna, ali ona je u funkciji industrijskog i financijskog restrukturiranja.

TELEGRAM: Tko je napisao talijanski zakon o sanaciji Parmalata?

ŠUĆUR: To nije bio zakon o “sanaciji Parmalata”. Izvanredna uprava uvedena je u insolvencijski postupak 1999., zakonskom uredbom Vlade Romana Prodija. Kasnijom Prodijevom uredbom iz 2003.g., uvedeni su dodatni instrumenti i karakter žurnosti. Tekst uredbe je sljedeća dva mjeseca mijenjan i dopunjavan u parlamentu, kako rekoh, kombiniran je i s propisima o plaćama iz “integracijskog fonda”. Specificirano je financiranje izvanredne uprave, a s obzirom da je u međuvremenu došlo do promjene vlasti, konačni zakon čak nosi ime Berlusconijevog ministra gospodarstva, legge Marzano, popularno još poznat i kao “legge salvaimpresa”, odnosno zakon za spas poduzeća.

Dekret Prodi-bis donesen je u svrhu “ubrzavanja procedure koja osigurava redovni nastavak gospodarske djelatnosti… štiteći vjerovnike i uredno tržišno poslovanje”. Zakon je izradio Ured premijera Romana Prodija, jednog od najuglednijih sveučilišnih profesora ekonomije i ekonomije sustava, predsjednika Europske komisije i dugogodišnjeg predsjednika uprave IRI-a, jednog od najvećih talijanskih državnih koncerna.

TELEGRAM: Je li problem to što Vlada nije objavila tko je sastavio lex Agrokor?

ŠUĆUR: U Italiji se zbog transparentnosti uvijek zna tko je autor nekog zakona. To je potrebno kako bi demokratska javnost i mediji mogli pitati autore da osobno objasne ono što im nije jasno, a i kako bi javnost znala da nema sukoba interesa. Samo po sebi nije problem ni da se ne zna, ali je problem ako su ga izradile osobe koje zastupaju interes neke od zainteresiranih strana, pogotovo kad vidimo kakve su razlike između talijanskog i hrvatskog zakona. Ovakav bi način stvaranja zakona u Italiji bio teško zamisliv i ne bi bilo moguće dati maglovito objašnjenje da se radi o “timu uglednih odvjetnika koji su na nacrtu radili dobrovoljno”.

TELEGRAM: Koji su, po vama, nedostaci i problematični dijelovi u lex Agrokor?

ŠUĆUR: Na prvo pitanje su već odgovorili brojni pravni stručnjaci u Hrvatskoj, tu se nema što nadopuniti, samo ponoviti ono na što su oni upozorili. Meni je posebno uočljiva velika razlika u broju zaposlenih, tako da se stječe utisak da je pravljen baš po mjeri Agrokora, a tako se zakoni ne smiju pisati jer država time postaje lako utuživa. Uostalom, nije dobio to ime bez razloga. Koliko je nisko povjerenje u izvanrednu upravu, pokazuje i to da je jedna od banaka već najavila prodaju svojih kreditnih potraživanja strvinarskim fondovima, koji su specijalizirani upravo za dobivanje ovakvih tužbi i imaju velika iskustva u postupcima protiv južnoameričkih država, bilo da je riječ o njihovim suverenim dugovima, bilo o kompanijama za koje intervenira država.

Dodatan problem u onom što su već istakli pravni stručnjaci, vidim u tome što izvanredni upravitelj i nadležni sudac nemaju ovlasti kakve imaju u Italiji. Općenito govoreći, hrvatsko je pravosuđe neefikasno i podkapacitirano u usporedbi s talijanskim. Ne mislim pritom na sam DORH, već posebno na istražnu policiju. Krupna je “sistemska razlika” i u tome da je talijansko pravosuđe u potpunosti neovisno i self-governed, u njemu se karijerno može napredovati samo po broju i težini dobivenih slučajeva.

Konkretno, u slučaju Parmalat, čim je novinarska istraga otkrila krivotvorenje izvješća, tužiteljstvo je pokrenulo postupak. Tanzi i njegov financijski direktor Fausto Tonna su odmah privedeni, imovina stavljena pod sudski pečat, a naknadno su podignute kaznene optužnice protiv još 27 osumnjičenih. Privremeno oduzeta imovina je kasnijom presudom konfiscirana i prodana.

TELEGRAM: Kako je u slučaju Parmalat postupao izvanredni upravitelj?

ŠUĆUR: Izvanredni upravitelj i stečajni sudac u Italiji su pozorno češljali ne samo izvješća već i same ugovore, naročito one o kreditima, profesionalnim i posredničkim uslugama, kako bi saznali što je točan razlog nelikvidnosti i shvatili „tokove novca“ na „izlaznoj strani“. Sudac ima pravo imenovati i vještake sa sudskog popisa, a to su opet revizori koji imaju i iskustva u velikim revizorskim ili sanacijskim kompanijama kao što je i Alvarez & Marsal.

Lex Agrokor predviđa angažman neodređenog broja savjetnika i pomagača izvanrednog upravitelja, ali ne predviđa ni kakve struke trebaju biti niti kako ih se angažira. Iz svih tih razloga, stekao se dojam da je zakon o izvanrednoj upravi u Hrvatskoj napisan s ciljem da se što je moguće više zamrači istina o razlozima nelikvidnosti, dok je talijanski pisan kako bi bio i koristan instrument sucu, koji je jedina osoba nadležna za utvrđivanje istine. Suci ne zastupaju ni interes bilo koje od dviju strana u sporu, niti interes države, već interes građana. A to podrazumijeva njihovo pravo da znaju što je istina, a što laž, da imaju pravo na zaštitu od kriminala, pa i kažnjavanje odgovornih u “sistemskim tvrtkama” za ugrožavanje tog istog sustava. A u javnom interesu mora raditi i izvanredni upravitelj jer ima status državnog službenika. Enrico Bondi, osoba kojoj je povjerena izvanredna uprava Parmalata, radio je u tijesnoj suradnji i s nadležnim stečajnim sucem i s javnim tužiteljima.

Samo u prvoj godini izvanredne uprave u koncern je vraćeno 1,3 milijarde eura, tužitelji su pronašli niz off-shore računa obitelji Tanzi na karipskim otocima te u Panami i Delaware-u. To su bile istrage međunarodnog tipa, a takva bi trebala biti i istraga oko Agrokora, imajući u vidu da matica društva, Adria Holding Group, ima sjedište u Amsterdamu. Pravno govoreći, Adria Holding je vlasnik dionica Agrokora pa nije isključeno da se i pred nizozemskim pravosuđem pokrene postupak zbog neplaćanja kupona, ali i istraga o razlozima.

Inače, kasnije su u Parmalat vraćeni i drugi iznosi, iz sporova za obeštećenje, koje je upravitelj Bondi pokrenuo protiv banaka koje su primjenjivale lihvarske kamate ili od Parmalata izvlačile nezasluženu dobit. Teško je uopće izračunati iznos konačno vraćenog novca, jer je postupaka bilo mnogo. Primjerice, Deutsche Bank je na kredit od 140 milijuna eura na kamatama zaradila 217 milijuna, dakle, 140 posto, Unicredit je na 171 milijuna kredita zaradio 212 milijuna eura, 124 posto, Capitalia 123 posto… i revizori Parmalata su kažnjeni, Grant Thornton na milijun, a Deloitte na tri milijuna eura, a odgovorne osobe su kažnjene i zatvorom. Jedino se nekažnjeno izvukla Bank of America, jer je predmet u njenom slučaju podlegao zastari.

TELEGRAM: Može li se, po vama, hrvatsko pravosuđe, koje je jedna od najbolnijih točaka cijelog sustava i po općoj ocjeni opasno kontaminirano korupcijom, pošteno i objektivno ponašati pri primjeni lex Agrokora?

ŠUĆUR: Ne poznajem dovoljno dobro hrvatsko pravosuđe ni hrvatske istražne organe da bih mogla odgovoriti. A iskreno, ni kazneni zakon koji su tu važniji od lex Agrokora. Ipak, iako su moji interesi fokusirani na međunarodnu politiku, dovoljno pratim hrvatske medije da mogu primijetiti neobično veliku centralnost političkog nadigravanja, a neobično nisku zastupljenost ideja, zakonskih rješenja, javnih razmišljanja o onom što je nacionalno dobro i interes. To je vrlo loše, kad se dominantne teme kontinuirano vrte oko političkih nadmetanja. Kako ne vjerujem u razlike među ljudima, načelno smatram da su talijanski i hrvatski suci i javni tužitelji isti po svojoj prirodi, funkciji i pripremljenosti za posao. Ali, oni nisu u istoj poziciji.

Nije isto raditi u ambijentu relativno dobre zakonske usklađenosti i u okolnostima pravnog kaosa. Nadalje, talijansko pravosuđe je borbom istaknutih pojedinaca protiv mafije, terorizma i korupcije razvilo i jedan specifični ethos i pathos zaštitnika građanske države i općeg interesa društva, kao vrijednost za koju vrijedi i poginuti ako treba, kao ideal kojem stremiti. Ono ima svoje „eliotnessovske“ nacionalne heroje, Borsellina, Falconea, uzore o čijoj se nesebičnoj žrtvi u borbi protiv mafije i sprege mafije s politikom uči u školskim udžbenicima i na koje se često podsjeća u medijima i javnim događanjima.

Tužitelji po zakonu ne ostaju dugo vremena u jednom Okružnom tužiteljstvu, a kad ga promijene, obično se dođu predstaviti građanima na javnim tribinama, objašnjavajući kako ih se može kontaktirati i izravno – dakle, mimo policije – prijavljujući korupciju ili spregu kriminala i javne uprave, a jamčeći im anonimnost. Slično kao i u Hrvatskoj, i u Italiji je visoko nepovjerenje u političare, ali kad bi se građane pitalo koliko povjerenja imaju na primjer u Raffaela Cantonea, antikorupcijskog ombudsmana, ono bi bilo sto posto. Ipak, u Italiji kad “voda dođe do grla”, čak se i političari znaju izdići iz dnevnopolitičkog nadmetanja i postići konsenzus oko rješenja. Gledala sam saborsku raspravu o nepovjerenju ministru Mariću i stekla dojam da većina zastupnika nema pojma o čemu priča. Ministar Marić je veliki teret za hrvatsku vladu, čiji rad ne prati samo hrvatska već i inozemna javnost.

Neovisno o sposobnostima, pa čak i neovisno da su svi građani sto posto sigurni da nije sudjelovao u nikakvim nezakonitim radnjama unutar Agrokora, za Vladu je kompromitirajuće već i to što je bio dio sustava koji je, iako prezadužen, isplaćivao zadnjih godina stotine milijuna eura dividende iz dobiti. Naravno da nije mogao ne znati kakva su izvješća Agrokora i povezanih poduzeća. On nije osobno morao napraviti nikakvo kazneno djelo i ja vjerujem da nije sve dok se ne dokaže suprotno, jer valja imati u vidu i presumpciju nevinosti. Međutim, ako je znao i nije prijavio, onda je sudionik, complice kaznenog djela na koje sumnja i sam izvanredni povjerenik.

TELEGRAM: Što dakle očekivati od pravosuđa ako sama politika ne daje makar simbolični signal da se slaže s pravednom i neovisnom istragom i da nema nedodirljivih, jer su pred zakonom svi jednaki?

ŠUĆUR: Dobro, sad je istraga napokon pokrenuta, možda joj je razlog unutarnji društveni pritisak, a možda i europski nalog za istragom, treba joj poželjeti puno uspjeha te da hrabro i neometano radi svoj posao…

TELEGRAM: Koje su bile razlike i sličnosti pri nastanku i rastu Parmalata i Agrokora?

ŠUĆUR: Parmalat je osnovan 1961. u tipičnoj poljoprivrednoj regiji, globalno poznatoj upravo po mljekarstvu i proizvodnji sireva. Razvijao se postupno – “gazdinskim kapitalizmom” – iz male mljekarske tvrtke u veliki međunarodni koncern. Agrokor je pak nastao „privatizacijom na hrvatski način” većeg broja poduzeća, pri čemu se „gazdinski kapitalizam“ jednostavno supstituirao ranijem načinu upravljanja, a uloženi privatni kapital pretvorio je vlasništvo iz kolektivnog u privatni.

Iako su i gazda Calisto Tanzi i patron Ivica Todorić često uživali u self-made-man narativu o progresu iz “malog mljekara” ili iz “malog cvjećara”, za rast i koncentracije poduzeća u ova dva koncerna, oba su mogla zahvaliti politici, odnosno svojim političko-poslovnim vezama. Kao i većina tajkuna, uostalom.

TELEGRAM: Koliko su se razlikovali ambijenti u kojima su Agrokor i Parmalat izrasli u goleme koncerne?

ŠUĆUR: Parmalat potječe iz takozvane “crvene regije” Emilia Romagna, u kojoj je vitalna poljoprivredno-prehrambena djelatnost. Te su djelatnosti u ovoj regiji ustrojene na pretežno kooperativan način. I najpoznatiji Consorzio Parmiggiano Reggiano je po pravnom ustroju poljoprivredna zadruga: mali su se proizvođači davne 1928. udružili i osnovali konzorcij sa zajedničkom centralom, odnosno profesionaliziranom upravom koja ih je koordinirala, dobavljala kredite, brinula o dobavi stočne hrane, veterinarskom nadzoru, marketingu i plasmanu proizvoda. Takvih zadruga ima na tisuće u Italiji, a pokrivaju praktički sve, od segmenta maloprodaje u velikodistrubucijskim lancima do kreditnih ustanova. Takvi udruženi mali proizvođači “prirodno” su birali lijevu vlast: Partito comunista i Partito socialista.

Vrijedi znati da je za dodatnu popularnost i razvoj zadrugarstva u Italiji zaslužan i veliki ekonomist Paolo Sylos Labini, koji je bio je nadležan za ekonomski program u više talijanskih vlada sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Socijalist, sveučilišni profesor i izrazito poštena osoba, ušao je u sukob s demokršćanskim političarima kao što su bili Giulio Andreotti ili korumpirani Salvo Lima, za kojeg se sumnjalo, a kasnije i potvrdilo da je bio glavni mafijaški “referent” u politici i član Cose nostre. Demokršćanska stranka, Democrazia cristiana, (DC) sa svoje je strane favorizirala “gazdinski” tip poduzeća, jer je od takvih poduzeća primala partijske donacije i mito u zamjenu za političke usluge.

Patron Tanzi, ali ne samo on, bio je poduzetnik baš po ukusu DC-a i valjalo ga je “pogurati” u tom “crvenom” okruženju. Različitim “alatima”, primjerice, vlada Ciriaca De Mita donijela je ad hoc zakon s poreznom olakšicom na trajno mlijeko koje je proizvodio Parmalat. Također, Parmalat je dobio 11 milijardi lira za rekonstrukciju nakon potresa u Irpiniji, iako je zahtjev predan tjedan dana poslije roka i premda je traženo samo osam milijardi…

Sve te političke usluge, dakako, nisu bile gratis. Iz političko-klijentelističkih potreba premijera, Parmalat je morao sagraditi tvornicu u rodnom mjestu Ciriaca De Mite, u pokrajini Avellino, koja ne samo da nije bila ekonomski opravdana već su se mljekarska postrojenja nalazila u blizini odlagališta otrovnog otpada. Gazda Tanzi je također bespogovorno kupio i osamdesetak hiperzaduženih turističko-putničkih agencija na jugu zemlje, ušavši u biznis o kojem ništa nije znao. Povezanim poduzećem Parmatoursom, upravljala je njegova kći, tako da je i taj koncern imao obilježja obiteljsko-rođačko-klijentelističkog poduzetništva.

TELEGRAM: Kakvu je sve korist imao vlasnik Parmalata Tanzi od veza s politikom?

ŠUĆUR: Politika, ne nužno demokršćanska, iako prvenstveno taj politički krug, prilično je doprinijela i internoj i međunarodnoj ekspanziji koncerna. Tanzi je politiku obasipao donacijama, mitom, te drugim vrstama “sponzorskih usluga”, uz klasični tajkunski recept: sport-mediji-banke. Tanzi je financirao nogometni klub Parma, posjedovao je udjele u šezdesetak bankovnih institucija koje su mu uzvraćale kreditiranjem, zatim u medijima, čak je kupio i jednu lokalnu TV stanicu koja je brzo propala, a kad je DC ostala pokošena valom pravosudnih istraga i sudskih procesa poznatim pod zajedničkim nazivom Tangentopoli, ogromnom količinom reklame sufinancirao je i osnivanje Forza Italije, partije tajkuna Silvija Berlusconija, koja je privukla demokršćanske glasove.

Dakle, ima nekih specifičnih razlika u okruženju, ali ima i dosta općenitih sličnosti. Oba koncerna svrstala bih u “gazdinski kapitalizam”.

TELEGRAM: Koliko su se razlikovali načini upravljanja u tim tvrtkama?

ŠUĆUR: Ne vidim neku posebnu razliku u modelu uprave. U ovakvoj tipologiji poduzeća, gazda uvijek ima zadnju riječ, iako su niže razine odlučivanja profesionalizirane, i mislim da se nitko ne bi trebao sramiti što je radio za Agrokor na nekoj nižoj upravnoj razini. Postoje razlike u core biznisu: Parmalatu je to bilo mljekarstvo, a Agrokor je velika distribucija. Razlike možemo naći i u vrsti ekspanzije, naročito onoj internacionalnoj. U Parmalatovom slučaju, proces se odvijao u vrijeme opće internacionalizacije poduzeća, a nakon što su to već napravile velike banke. Političku pomoć i potporu internacionalizaciji, naročito u širenju na istočnu i jugoistočnu EuropU i Kinu, posebno su pružali njemački i talijanski demokršćanski krugovi, često i u tijesnoj međusobnoj suradnji. Bila je to politika za koju se zalagala Europska pučka stranka.

TELEGRAM: Koji je bio cilj međunarodonog širenja Parmalata?

ŠUĆUR: Strateški cilj internacionalizacije Parmalata bio je što je moguće veća globalna koncentracija jednog prehrambenog sektora. Parmalat je obično ulazio na inozemno tržište kupujući dominantnog lokalnog igrača i vodeće brandove. Sama internacionalizacija bila je uglavnom profesionalna, Parmalat je posjedovao, a i dan danas posjeduje, avangardni R&D sektor. On obavlja sva moguća tehnološka ispitivanja, njegovi inženjeri mogu reći za svaki prehrambeni proizvod iz mljekarskog segmenta u svijetu koliko vrijedi. Ne postoji proizvod kojeg ne poznaju do „zadnje molekule“, u kojoj se količini može proizvesti i kako plasirati.

Restrukturiranjem kupljenih poduzeća i njihovim uklapanjem u sustav Parmalat, bavile su se profesionalne međunarodne konzaltinške tvrtke, u suradnji s Parmalatovim strateškim i tehnološkim odjelima. Međutim, nerijetko su se u internacionalnoj ekspanziji, “gazda” i njegova uprava više oslanjali na veze koje su pojedini političari iz Tanzijevog kruga prijatelja imali u inozemstvu, nego na stručne analize pa je tu bilo i potpuno promašenih preuzimanja ili investicija, baš kao i prethodno u Italiji. Što će reći i da svaki kredit nije služio samo za investiciju nego i za krpanje nekog starog duga. Paralelno, ritam rasta je bio takav da su i banke, unatoč Tanzijevom utjecaju na domaće bankare, postajale sve zabrinutije. Novac kojim su se kreditirale investicije sve je češće dolazio od stranih banaka uz jako visoke kamate, a izdalo se i nekoliko paketa obveznica, za koje će se kasnije ispostaviti da su imale krivotvorena jamstva ili jamstva konfekcionirana prevarom.

TELEGRAM: A koji je, po vašem mišljenju, bio cilj Agrokorove ekspanzije?

ŠUĆUR: Agrokorov strateški cilj je bio skromniji i regionalniji. Sličnost je u tome što su i Todoriću pomagale politika i banke: nastojao se izgraditi veliki distribucijski subjekt koji će se moći natjecati s daleko većim i snažnijim konkurentima na sve otvorenijem tržištu. Nakon propasti plana fuzije Agrokora, Delte i Mercatora, sve te tvrtke pretrpjele su gubitke: na tržište kontinuirano ulaze novi subjekti, koji nerijetko na početku primjenjuju i dumping cijene pa se s njima teško nositi.

TELEGRAM: Koje su temeljne razlike strategiji razvoja Agrokora i Parmalata?

ŠUĆUR: Glavna razlika između dva koncerna u njihovim je internacionalizacijama: Parmalatova je “napadala” tržišta, a Agrokorova je više bila obrambeni pokušaj održavanja internog udjela na tržištu na oko 30 posto i plasmana domaćih proizvođača, naročito onih brandova koji se iz nekog razloga, cijene, kvalitete ili male količine proizvodnje, ne nalaze na policama stranih lanaca. Doduše, i sama tržišna svijest, proizvođačka i potrošačka kultura su drukčije. Imajmo u vidu da su Agrokor i s njim veliki broj povezanih poduzeća bili proizvođači, a kroz Konzum plasirali su se na tržište i proizvodi drugih hrvatskih proizvođača.

Umjesto da se međusobno kooperativno udruže i time stvore akumuliranu vrijednost, ti proizvođači su izabrali da ih drži u šaci “gazdinski” tip tvrtke nastale iz privatizacije, kakve su u većini i same. U Italiji, jedan od najvećih i najsolidnijih trgovačkih lanaca je “Coop”, koji je, uz to što ima najvjernije kupce, često i trend-setter opće tržišne kulture i potrošačkog ukusa. Umjesto da smisle nešto slično Coopu, hrvatski proizvođači pristajali su na svakakve uvjete, odgode plaćanja, regresne mjenice i slično, kojima su sami sebi škodili. To je najgore naslijeđe tranzicije, odnosno pretvorbe vlasništva: iracionalno, više se vjeruje u gazdu koji će “sve srediti”, nego u slogu malih koji dijele zajednički interes. Uz to nedovoljno se shvaća da je vrijednost tvrtke u njenom poslovanju, a ne u tipologiji vlasništva njenog temeljnog kapitala.

TELEGRAM: Tko će platiti najveću cijenu sanacije i rekonstrukcije Agrokora? Banke, dobavljači, vjerovnici, država…? Kako će se po vama na kraju rasplesti cijeli slučaj Agrokor?

ŠUĆUR: Najveću cijenu na žalost uvijek plate građani. Bez uvida u dokumentaciju, ugovore i knjigovodstvo, teško je išta prognozirati ili savjetovati “što bi bilo bolje”. Najvažnije je da revizija dobro napravi svoj posao i da joj se omogući uvid i u ranija poslovanja, u financijske godine u kojima se odvijala međunarodna ekspanzija, te da njihovo izvješće bude javno.

Također je važno i da se dokumentacija stavi na raspolaganje nadležnim organima, kako bi se oni mogli baviti eventualnim povratom novca koji je možda iz tvrtke izašao na nezakonit ili nepošten način. Nakon toga, prioritet je industrijsko i financijsko restrukturiranje, ali i ono ovisi o detaljima koji se nalaze u brojnim ugovorima. Tek primjera radi, ugovori o kreditiranju velikih koncerna ili bilo kojeg poduzeća u sklopu koncerna često znaju sadržavati i takozvane cross-default klauzule, čime jedno poduzeće, pa tako i ono u inozemstvu, jamči svojom imovinom kredit bilo kojeg drugog poduzeća iz koncerna, a da nije izdano ikakvo posebno jamstvo.

Ovakvi detalji znaju biti velika prepreka oblikovanju plana restrukturiranja jer se prvo mora postići nagodba da se ta međusobna jamstva razriješe, kako bi se neka imovina mogla i prodati, a da se pritom nekim malim dijelom namiri i vjerovnik koji je razriješio jamstvo. Nagodbe s vjerovnicima sigurno neće biti lagane. Doduše, i oni su svjesni da će se morati odreći dijela potraživanja, međutim, nastavak nelikvidne pozicije i novi krediti otežavat će suradnju s vjerovnicima i oslabiti njihovo povjerenje u pozitivni ishod izvanredne uprave jer novi krediti imaju prednost u slučaju stečaja nad starim tražbinama. Ukratko, jedino što možemo očekivati sa sigurnošću su… napetosti.

Mladen Pleše
Novinar
485 članaka Više o autoru
Više s weba