Pompozno najavljena Hudelistova knjiga o kršćanstvu ne otkriva ništa novo, samo uzgaja stare mitove

Pored toga, autor hladno iznosi stavove vrhova Katoličke crkve, bez da ih na ijedan način problematizira, što može biti problematično iz dva razloga. S jedne strane se onda svodi isključivo na nekoga tko prepisuje i prezentira dokumente, što mu vjerovatno nije nakana, dok bi druga mogućnost bila ta da te stavove u potpunosti podržava. To se čini realnijom opcijom, s obzirom da se iz oba nastavka vidi njegovo nastojanje da podigne historiografski spomenik Katoličkoj crkvi i njezinom djelovanju u 20. stoljeću.

Unaprijed zadane teze

Konačno, treći problem ovakvog pisanja odnosi se na stanoviti mesijanizam kojeg autor sebi otvoreno pripisuje, navodeći kako se njegova knjiga konačno dokida historiografsku i publicističku šutnju o projektu ’13 stoljeća kršćanstva u Hrvata’. Iako sve navedeno sugerira da ovaj rad ne zaslužuje kritičku pozornost, s obzirom na njegovu medijsku prezentnost i jednostavnost odgovora koje nudi na kompleksna pitanja, reakcija se nameće kao nužnost.

Krenemo li u analizu navedenih ključnih spornih mjesta, lako ćemo uočiti kako su Hudelistu unaprijed zadane teze, koje ne trpe činjenice koje ih osporavaju, već postale praksa. To jednako vrijedi za svojevremenu sumanutu tezu kako se ljudi u Splitu dijele na pobornike Dioklecijana i one koji su pobornici Svetog Duje i tezu da serijom koncerata Bijelog Dugmeta Bregovića planira obnoviti Jugoslaviju, kao i na u ovim tekstovima iznesen stav kako je crkveni projekt ’13 stoljeća kršćanstva u Hrvata’ de facto srušio Jugoslaviju.

Sve ove teze zvuče zavodljivo i mogu dobro poslužiti podizanju tiraže novina, ali naravno ne mogu izdržati nikakvu ozbiljniju kritičku raspravu. Tako u prvom objavljenom tekstu Hudelist ukazuje na vizionarsku ulogu isusovca Stjepana Krizina Sakača, tek usputno napominjući kako je on jedan od autora teze o iranskom porijeklu Hrvata. Kako ta teza, pored toga što je riječ o notornoj gluposti, koja se pokušala reafirmirati devedesetih godina, nije služila ničemu drugome, doli besmislenom pokušaju da razdvoji Hrvate i Srbe na svaki mogući način, jasno je kako Sakačevo cjelokupno javno i političko djelovanje mora biti promotreno u tom ključu, netrpeljivosti prema Srbima.

Nemogućnost zajedničkog življenja Hrvata i Srba

Hudelist je to, doduše potpuno nesvjesno, i napravio, postigavši posve suprotan cilj od zacrtanog. Stoga se razlozi zbog kojih taj projekt nije zaživio 1941. godine svakako nisu odnosili na rat, nego na uvjerenje u vrhu Katoličke crkve kako je uspostavom NDH ključni politički cilj manifestacije ionako ostvaren. Hudelist to nigdje jasno ne naglašava, iako zna da je tako.

Osnovna Sakačeva misao, koju Hudelist, kao što smo već rekli, posve nekritički usvaja, odnosi se na navodnu nemogućnost zajedničkog življenja Hrvata i Srba u jednoj državnoj zajednici, zbog nepremostivih kulturno-civilizacijskih razlika, utemeljenih u pripadnošću jednih katoličkom civilizacijskom krugu, a drugih bizantskom.

Kako se autor odnosi prema činjenici da su na prostoru Hrvatske svakako stoljećima živjeli i žive Hrvati i Srbi, jednako kao i u Bosni i Hercegovini, iz teksta nismo uspjeli saznati. Inače je čitav Hudelistov pamflet prepun jednostavnih jednadžbi kojima objašnjava kompleksne povijesne procese, posve uvjeren kako barata neupitnim istinama.

Knjiga sa svrhom uzgajanja povijesnih mitova

Jedan od takvih zaključaka, koji nas dovodi do problema izostanka šireg konteksta, nalazimo u sljedećoj tvrdnji: “Prvo, 1971. završila je porazom, a pokret Crkve u Hrvata 1975.-1984. trijumfom. Već sam jednom napisao da je Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984., pred 400 000 (ili najmanje 250 000) ljudi, bio ujedno i anticipacija općenarodnog referenduma za hrvatsku državnu neovisnost, koji će se u svom punom i doslovnom značenju održati u svibnju 1991.”.

S obzirom da ova rečenica predstavlja potpunu afirmaciju mita o tome kako su Jugoslaviju srušili i samostalnost izborili HDZ i Katolička crkva u svom zajedničkom djelovanju, očito je kako Hudelist ne otkriva ništa novo, niti ruši tabue, kojih je čak 13 pobrojao, nego ispisuje još jednu knjigu u svrhu uzgajanja povijesnih mitova.

Autor, naime, unatoč tome što ne daje odgovor zbog čega partijsko i državno vodstvo socijalističke Hrvatske uopće nije reagiralo na razvoj ove, po konstituciju zemlje fundamentalne opasnosti, kakvom je vidi Hudelist, vodstvo socijalističke Hrvatske barem u par rečenica spominje. No, istovremeno nemamo ni slova o širem jugoslavenskom kontekstu te društvenim i političkim kretanjima.

Spomenik politici crkve

Kad bismo pak dobili uvid u ta kretanja, shvatili bismo da čitava autorova teorija o tome kako je vodstvo Katoličke crkve projektom proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata izborilo državnu samostalnost, motivirano nepremostivim civilizacijskim razlikama između Hrvata i Srba, pada u vodu. Jugoslaviju je, naime, srušio Slobodan Milošević, još u siječnju 1989., provevši praktično državni udar u Crnog Gori, da bi donošenjem novog Ustava Srbije u jesen 1990. definitivno rasturio ustavna načela te zemlje.

To je sve dodatno osnažio upadom u monetarni sustav te tvrdoglavim inzistiranjem da rasturi SKJ na njezinom 14. Kongresu. Ovakva je politika dakle prvo srušila zemlju i njezine institucije, istovremeno izazvavši očekivani odgovor u drugim republikama, pri čemu se taj odgovor u Hrvatskoj reflektirao kao Tuđmanova pobjeda na izborima.

Da svega toga nije bilo, opravdano je za pretpostaviti kako bi se čitava ova manifestacija koju Hudelist vidi kao nezaobilaznu, svela na svoju limitiranu folklornu razinu. Umjesto da uvaži ove neosporne i presudne činjenice, autor ih posve zaobilazi i diže spomenik politici crkve, koja se, ako vjerovati njegovim zapisima, borila protiv nekih imaginarnih neprijatelja i smušenjaka iz tajnih službi socijalističke Hrvatske.