Politika je, u svojoj najdubljoj suštini, pitanje prioriteta. U demokracijama, naime, gotovo nikad nećeš doći u poziciju da možeš pokušati realizirati baš sve svoje programske nakane. Čak i ako se to dogodi, morao bi birati s čim ćeš početi, a što ostaviti za kasnije, bude li novca i vremena.
Naravno, situacija u kojoj neka politička stranka ima apsolutnu većinu prilično je rijetka. Zato je odabir prioriteta među vlastitim ciljevima jedna od ključnih političkih vještina. Pogotovo kad se radi o osnovnim postavkama političke utakmice.
DP nikad nije ni zatvorio vrata HDZ-u
Što je, ukratko, prioritet opozicijskim strankama u Hrvatskoj danas? Što je glavni problem razvoju Hrvatske? Ako je suditi po svemu onome što su govorili posljednjih godina, odgovor je jasan, ima tri slova i pravomoćnu presudu zbog korupcije.
No, poslijeizborni tjedni ipak nude neke drugačije prioritete. Za odmak od teze da je nulta točka buduće hrvatske politike skidanje HDZ-a s vlasti najmanje treba kriviti stranku koja s HDZ-om upravo pregovara o mogućem formiranju nove vlade. Unatoč teškim međusobnim optužbama, Domovinski pokret nikad nije zatvarao vrata poslijeizbornoj suradnji s HDZ-om. Jasno su komunicirali da im je prioritet od vlasti odmaknuti SDSS i Možemo!.
Temeljna pogreška Možemo!
Čini se da zbunjujući signali dolaze iz nekih drugih opozicijskih stranaka. Jer, iako je opcija o tzv. antikorupcijskoj saborskoj većini i dalje na stolu (ne najizglednija, ali još uvijek ne i nemoguća), neki od političara stranaka s ljevice i lijevog centra ponašaju se kao da im prioritet nije skidanje HDZ-a s vlasti, već isključivo držanje vlastite moralno-političke stature besprijekorno uglancanom. Što je, dakako, posve legitimno. Ali samo ako se tako otvoreno i komunicira.
Primjerice, Možemo!. Njihova temeljna logika nastupa na ovim izborima pokazala se pogrešnom. Samostalni izlazak na izbore nije, kako su iz te stranke stalno ponavljali posljednjih godinu dana, pripomogao skidanju HDZ-a s vlasti, štoviše, po svemu sudeći je umanjio mogućnost takvog scenarija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svejedno je tko bi legalizirao ZDS, a tko meditirao
S obzirom na izborne rezultate, situacija je sada takva da će se formirati vlast ili oko HDZ-a (u nekoj od varijanti koje uključuju DP, manjine, dio manjina ili dio DP-a plus “žetončiće”) ili će se u Saboru složiti antikorupcijska većina čiji će se ograničeni rok trajanja svesti na to da se opozove odluka o Ivanu Turudiću na čelu DORH-a i ukine zloćudni Lex AP.
U tako složenoj većini, dakle, sasvim je svejedno koja je stranka za postizanje svjetskog mira transcendentalnom meditacijom, koja za prohibiciju svih sredstava prijevoza osim bicikla, a koja za to da nastava započinje pozdravom “Za dom spremni”. Sasvim svejedno.
Tomaševićeva pomoć Plenkoviću
Ako je, dakle, prioritet neke stranke skidanje HDZ-a s vlasti i opozivanje nekih od njihovih najgorih politika, onda nema nikakve sumnje – sve što otežava Plenkoviću pokušaj skupljanja većine je pozitivno. Međutim, u prilično kompliciranoj situaciji za Andreja Plenkovića oko pregovora s Domovinskim pokretom, Tomislav Tomašević javno odbija ikakvu mogućnost oko toga da Ivan Penava postane predsjednik Sabora. Čemu uopće o tome javno, a kamoli ultimativno govoriti u trenutku kad Plenković muku muči da Penavu i DP privuče na svoju stranu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bi li Penava “kroatizirao medije” ili se bavio bilo kojom od desničarskih ludorija iz programa svoje stranke kao predsjednik Sabora u kojem većinu većine drže lijeve stranke? Naravno da ne bi. Bi li bilo logično da netko s liste Rijeka pravde dobije mjesto predsjednika Sabora? Naravno da bi. Ali, ono što je logično u politici nije uvijek i nužno. Ako je, naravno, temeljni prioritet svima isti – rušenje HDZ-a i njihovih najtoksičnijih politika.
Bezglavo istrčavanje i temeljni prioriteti
Čemu, uopće, ulaziti u javnu raspravu o kadrovskom rješenju koje je još daleko od dnevnog reda, u raspravu koja može samo olakšati posao HDZ-u? Je li signaliziranje vlastite moralno-političke ispravnosti stvarno vrijedno takvog bezglavog istrčavanja? Ako jest, onda je jasno da rušenje HDZ-a nije temeljni politički prioritet.
Još je štetnija izjava prvog čovjeka IDS-a Dalibora Pausa, koji javno kaže kako je njemu nezamisliva bilo kakva većina i koalicija s Domovinskim pokretom. Znači, Ivan Turudić i Lex AP naprijed, DP stoj? Opet, ni ovdje se ne radi o nelegitimnim političkim stavovima i potezima. Samo ih se treba transparentno do kraja razjasniti i prikazati javnosti. Licemjerje, naime, nije ni moralna, ni politička vrlina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponašanje Možemo! i IDS-a nakon izbora nameće logično pitanje: žele li oni stvarno srušiti HDZ s vlasti?
Kako se signaliziranjem vlastite moralno-političke ispravnosti olakšava posao Plenkoviću
Složi li se većina koja će se svesti na opoziv Turudića i Lex AP-a, sasvim je svejedno koja je stranka u njoj za postizanje svjetskog mira transcendentalnom meditacijom, koja za prohibiciju svih sredstava prijevoza osim bicikla, a koja za to da nastava započinje pozdravom “Za dom spremni”
Politika je, u svojoj najdubljoj suštini, pitanje prioriteta. U demokracijama, naime, gotovo nikad nećeš doći u poziciju da možeš pokušati realizirati baš sve svoje programske nakane. Čak i ako se to dogodi, morao bi birati s čim ćeš početi, a što ostaviti za kasnije, bude li novca i vremena.
Naravno, situacija u kojoj neka politička stranka ima apsolutnu većinu prilično je rijetka. Zato je odabir prioriteta među vlastitim ciljevima jedna od ključnih političkih vještina. Pogotovo kad se radi o osnovnim postavkama političke utakmice.
DP nikad nije ni zatvorio vrata HDZ-u
Što je, ukratko, prioritet opozicijskim strankama u Hrvatskoj danas? Što je glavni problem razvoju Hrvatske? Ako je suditi po svemu onome što su govorili posljednjih godina, odgovor je jasan, ima tri slova i pravomoćnu presudu zbog korupcije.
No, poslijeizborni tjedni ipak nude neke drugačije prioritete. Za odmak od teze da je nulta točka buduće hrvatske politike skidanje HDZ-a s vlasti najmanje treba kriviti stranku koja s HDZ-om upravo pregovara o mogućem formiranju nove vlade. Unatoč teškim međusobnim optužbama, Domovinski pokret nikad nije zatvarao vrata poslijeizbornoj suradnji s HDZ-om. Jasno su komunicirali da im je prioritet od vlasti odmaknuti SDSS i Možemo!.
Temeljna pogreška Možemo!
Čini se da zbunjujući signali dolaze iz nekih drugih opozicijskih stranaka. Jer, iako je opcija o tzv. antikorupcijskoj saborskoj većini i dalje na stolu (ne najizglednija, ali još uvijek ne i nemoguća), neki od političara stranaka s ljevice i lijevog centra ponašaju se kao da im prioritet nije skidanje HDZ-a s vlasti, već isključivo držanje vlastite moralno-političke stature besprijekorno uglancanom. Što je, dakako, posve legitimno. Ali samo ako se tako otvoreno i komunicira.
Primjerice, Možemo!. Njihova temeljna logika nastupa na ovim izborima pokazala se pogrešnom. Samostalni izlazak na izbore nije, kako su iz te stranke stalno ponavljali posljednjih godinu dana, pripomogao skidanju HDZ-a s vlasti, štoviše, po svemu sudeći je umanjio mogućnost takvog scenarija.
Svejedno je tko bi legalizirao ZDS, a tko meditirao
S obzirom na izborne rezultate, situacija je sada takva da će se formirati vlast ili oko HDZ-a (u nekoj od varijanti koje uključuju DP, manjine, dio manjina ili dio DP-a plus “žetončiće”) ili će se u Saboru složiti antikorupcijska većina čiji će se ograničeni rok trajanja svesti na to da se opozove odluka o Ivanu Turudiću na čelu DORH-a i ukine zloćudni Lex AP.
U tako složenoj većini, dakle, sasvim je svejedno koja je stranka za postizanje svjetskog mira transcendentalnom meditacijom, koja za prohibiciju svih sredstava prijevoza osim bicikla, a koja za to da nastava započinje pozdravom “Za dom spremni”. Sasvim svejedno.
Tomaševićeva pomoć Plenkoviću
Ako je, dakle, prioritet neke stranke skidanje HDZ-a s vlasti i opozivanje nekih od njihovih najgorih politika, onda nema nikakve sumnje – sve što otežava Plenkoviću pokušaj skupljanja većine je pozitivno. Međutim, u prilično kompliciranoj situaciji za Andreja Plenkovića oko pregovora s Domovinskim pokretom, Tomislav Tomašević javno odbija ikakvu mogućnost oko toga da Ivan Penava postane predsjednik Sabora. Čemu uopće o tome javno, a kamoli ultimativno govoriti u trenutku kad Plenković muku muči da Penavu i DP privuče na svoju stranu?
Bi li Penava “kroatizirao medije” ili se bavio bilo kojom od desničarskih ludorija iz programa svoje stranke kao predsjednik Sabora u kojem većinu većine drže lijeve stranke? Naravno da ne bi. Bi li bilo logično da netko s liste Rijeka pravde dobije mjesto predsjednika Sabora? Naravno da bi. Ali, ono što je logično u politici nije uvijek i nužno. Ako je, naravno, temeljni prioritet svima isti – rušenje HDZ-a i njihovih najtoksičnijih politika.
Bezglavo istrčavanje i temeljni prioriteti
Čemu, uopće, ulaziti u javnu raspravu o kadrovskom rješenju koje je još daleko od dnevnog reda, u raspravu koja može samo olakšati posao HDZ-u? Je li signaliziranje vlastite moralno-političke ispravnosti stvarno vrijedno takvog bezglavog istrčavanja? Ako jest, onda je jasno da rušenje HDZ-a nije temeljni politički prioritet.
Još je štetnija izjava prvog čovjeka IDS-a Dalibora Pausa, koji javno kaže kako je njemu nezamisliva bilo kakva većina i koalicija s Domovinskim pokretom. Znači, Ivan Turudić i Lex AP naprijed, DP stoj? Opet, ni ovdje se ne radi o nelegitimnim političkim stavovima i potezima. Samo ih se treba transparentno do kraja razjasniti i prikazati javnosti. Licemjerje, naime, nije ni moralna, ni politička vrlina.