Svaki put kad čovjek pomisli da se nacionalističko ludilo ispuhalo i da je, barem s promjenama imena ulica, trgova i objekata završeno, susretne se s činjenicom koliko je bio naivan. Nova epizoda preimenovanja odvila se upravo u Kotoru, u kojem je gradski bazen koji je nosio ime po Nikši Bućinu, preimenovan u bazen Zorana Gopčevića. U čitavom nizu užasa koji su se odvijali u ovdašnjim ratovima devedesetih godina, činjenica da je Dubrovnik napadan od strane svojih najbližih susjeda s kojima je činio skoro pa jedinstveni prostor jedna je od potresnijih.
Nekima je to bilo jasno od prvog dana i protiv toga su javno protestirali, poput opozicionara s Cetinja, neki su to mnogo godina kasnije osvijestili ili pak zaključili da je pametno da to javno kažu, poput Mile Đukanovića i njegove vlasti, dok su treći ostali pri odobravanju ili negiranju svega što se dogodilo. Bilo bi, istina lijepo, ali i naivno očekivati da je moguće potpuno suočavanje s devedesetima bilo gdje, jer da je to moguće, vjerovatno se ništa od svega ne bi niti dogodilo, ali je činjenica da su kotorske vlasti, trideset godina nakon užasne ‘91. godine odlučile promijeniti ime gradskom bazenu i nazvati ga po čovjeku za kojeg postoji previše svjedočanstava da je bio jedan od čuvara u zloglasnom logoru Morinj, poražavajuća.
Ovo će dodatno onemogućiti saniranje trauma
I osim toga šalje jasnu poruku, kako Dubrovniku, tako i ljudima u samom Kotoru koji se ne slažu s tom odlukom, ali i konkretno Hrvatima u Boki, o tome da se stvari nisu nimalo pomaknule i da je nastojanje za uspostavljanjem nacionalističke mitologije i monopola na tumačenje prošlosti ostalo trajna fiksacija nacionalista. Kratkoročno gledamo, ovo će povrijediti i pogoditi ljude koji su bili zatočeni u Morinju, kao i njihove obitelji.
No, dugoročno će dodatno onemogućiti saniranje ratnih trauma i ponovno uspostavljanje normalne komunikacije i života između Dubrovnika i bokotorskog zaljeva, a takvo što ne može odgovarati nikome. Iracionalnost nacionalista ne predstavlja naravno ništa novo, ali kad je spojena s bespotrebnom zlobom, i to s tridesetogodišnjim odmakom, posebno je tužna.
Detalj koji naši nacionalisti nisu spremni čuti
Pored svega ovoga, priča o preimenovanju kotorskog gradskog bazena ima još jedan moment kojeg nacionalisti u Hrvatskoj nisu spremni čuti. To je onaj koji se odnosi na onoga čije ime je uklonjeno da bi objekt ponio novo ime. Dakle, bazen je nosio ime po Nikši Bućinu, skojevcu, čovjeku koji je podizao antifašistički ustanak u Crnoj Gori i koji je na kraju poginuo u borbi s četnicima 1944. godine. Usput je bio i sportaš, što je njegova jedina poveznica s nekadašnjim vaterpolistom Gopčevićem.
Nema nikakve dileme da kotorski bazen nije odabran slučajno, jer je po Gopčeviću moglo biti imenovano bilo što u gradu. I da je bilo koja ulica ili neki drugi objekt odabran bilo bi jednako problematično, ali poruka je ovim potpuna. Niti jedan od ovdašnjih nacionalizama jednostavno ne trpi partizane i antifašiste te ih smatra svojim prirodnim neprijateljima koje je nužno izbrisati iz kulture sjećanja. Ponajprije zato jer se tim brisanjem uklanja i sjećanje na snagu otpora svim onim vrijednostima koje nacionalisti zagovaraju. Stoga bi prigodan naslov ovog teksta bio ‘Bokeljska noć’, ali nažalost puno mračnija od one iz istoimene klapske pjesme.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poražavajuće je nazvati bazen po ratnom zločincu. Taj bazen pritom nije odabran slučajno
Nastojanje za uspostavljanjem nacionalističke mitologije i monopola na tumačenje prošlosti ostalo je trajna fiksacija nacionalista
Nema nikakve dileme da kotorski bazen nije odabran slučajno, jer je po Gopčeviću moglo biti imenovano bilo što u gradu. I da je bilo koja ulica ili neki drugi objekt odabran bilo bi jednako problematično, ali poruka je ovim potpuna. Niti jedan od ovdašnjih nacionalizama jednostavno ne trpi partizane i antifašiste te ih smatra svojim prirodnim neprijateljima koje je nužno izbrisati iz kulture sjećanja
Svaki put kad čovjek pomisli da se nacionalističko ludilo ispuhalo i da je, barem s promjenama imena ulica, trgova i objekata završeno, susretne se s činjenicom koliko je bio naivan. Nova epizoda preimenovanja odvila se upravo u Kotoru, u kojem je gradski bazen koji je nosio ime po Nikši Bućinu, preimenovan u bazen Zorana Gopčevića. U čitavom nizu užasa koji su se odvijali u ovdašnjim ratovima devedesetih godina, činjenica da je Dubrovnik napadan od strane svojih najbližih susjeda s kojima je činio skoro pa jedinstveni prostor jedna je od potresnijih.
Nekima je to bilo jasno od prvog dana i protiv toga su javno protestirali, poput opozicionara s Cetinja, neki su to mnogo godina kasnije osvijestili ili pak zaključili da je pametno da to javno kažu, poput Mile Đukanovića i njegove vlasti, dok su treći ostali pri odobravanju ili negiranju svega što se dogodilo. Bilo bi, istina lijepo, ali i naivno očekivati da je moguće potpuno suočavanje s devedesetima bilo gdje, jer da je to moguće, vjerovatno se ništa od svega ne bi niti dogodilo, ali je činjenica da su kotorske vlasti, trideset godina nakon užasne ‘91. godine odlučile promijeniti ime gradskom bazenu i nazvati ga po čovjeku za kojeg postoji previše svjedočanstava da je bio jedan od čuvara u zloglasnom logoru Morinj, poražavajuća.
Ovo će dodatno onemogućiti saniranje trauma
I osim toga šalje jasnu poruku, kako Dubrovniku, tako i ljudima u samom Kotoru koji se ne slažu s tom odlukom, ali i konkretno Hrvatima u Boki, o tome da se stvari nisu nimalo pomaknule i da je nastojanje za uspostavljanjem nacionalističke mitologije i monopola na tumačenje prošlosti ostalo trajna fiksacija nacionalista. Kratkoročno gledamo, ovo će povrijediti i pogoditi ljude koji su bili zatočeni u Morinju, kao i njihove obitelji.
No, dugoročno će dodatno onemogućiti saniranje ratnih trauma i ponovno uspostavljanje normalne komunikacije i života između Dubrovnika i bokotorskog zaljeva, a takvo što ne može odgovarati nikome. Iracionalnost nacionalista ne predstavlja naravno ništa novo, ali kad je spojena s bespotrebnom zlobom, i to s tridesetogodišnjim odmakom, posebno je tužna.
Detalj koji naši nacionalisti nisu spremni čuti
Pored svega ovoga, priča o preimenovanju kotorskog gradskog bazena ima još jedan moment kojeg nacionalisti u Hrvatskoj nisu spremni čuti. To je onaj koji se odnosi na onoga čije ime je uklonjeno da bi objekt ponio novo ime. Dakle, bazen je nosio ime po Nikši Bućinu, skojevcu, čovjeku koji je podizao antifašistički ustanak u Crnoj Gori i koji je na kraju poginuo u borbi s četnicima 1944. godine. Usput je bio i sportaš, što je njegova jedina poveznica s nekadašnjim vaterpolistom Gopčevićem.
Nema nikakve dileme da kotorski bazen nije odabran slučajno, jer je po Gopčeviću moglo biti imenovano bilo što u gradu. I da je bilo koja ulica ili neki drugi objekt odabran bilo bi jednako problematično, ali poruka je ovim potpuna. Niti jedan od ovdašnjih nacionalizama jednostavno ne trpi partizane i antifašiste te ih smatra svojim prirodnim neprijateljima koje je nužno izbrisati iz kulture sjećanja. Ponajprije zato jer se tim brisanjem uklanja i sjećanje na snagu otpora svim onim vrijednostima koje nacionalisti zagovaraju. Stoga bi prigodan naslov ovog teksta bio ‘Bokeljska noć’, ali nažalost puno mračnija od one iz istoimene klapske pjesme.