Posljednja šansa hrvatske oporbe: Može li Zoran Milanović, kao Hillary Clinton, postati normalan, umjeren i stručan?
Što nas izbori u Americi mogu naučiti o stanju u Hrvatskoj
Zoran Milanović ovoga je tjedna bio neuobičajeno blag. Vladi je gotovo prijateljskim tonom savjetovao da ne prihvaća sve zahtjeve Europske komisije, “jer se pokazalo da bezuvjetno poštivanje preporuka iz Bruxellesa neizbježno vodi u recesiju”.
Đuru Glogoškog proglasio je nesposobnim da obnaša dužnost ministra branitelja, čime je, zapravo, pomogao HDZ-ovu naporu instaliranja Milijana Brkića.
Da se sudržao od spominjanja šake jada i još pokoje podjednako uvredljive fraze, Milanovićev bi se intervju Media Servisu mogao smatrati netipično smirujućim za političko ozračje u Hrvatskoj.
Vulgarna politika
Hillary Clinton, tijekom jedne od brojnih debata s Bernijem Sandersom, založila se za umjerenost i pristojnost u političkom govoru. Američka se javnost iz dana u dan suočava sa sve gorim ekstremističkim ispadima za koje jest najodgovorniji Donald Trump, ali za koje su krivi i njegovi republikanski protukandidati, radikalni konzervativci Ted Cruz i Marco Rubio.
Da bi okupio što više građana, kao i političkih stranaka i civilnih udruga, Milanović mora početi govoriti izuzetno pristojno (da nikog ne odbija), integrativno (da isključuje što manje ljudi), državnički (kao da je još premijer) te zahvaćati što šire područje važnih društvenih, ekonomskih i političkih tema, ali ne samo kritikom nego rješenjima
Američka politika zaista nikada nije bila toliko ekstremistička na tako visokoj razini borbe za vlast: američka visoka politika nikada nije bila ni toliko vulgarna, ni trivijalna.
U uvodniku prošlog broja The Economista prilično je jasno skicirana moguća povijesna uloga Hillary Clinton (izbori li se, naravno, za demokratsku predsjedničku kandidaturu), u traženju izlaza iz kritične američke političke situacije.
Opasni ispadi
“Gospođa Clinton ima priliku da okupi koaliciju svih birača koji su protiv Donalda Trumpa: riječ je o široj koaliciji od one koju je okupio Barack Obama na izborima 2008. i 2012. godine. Ako gospođa Clinton uspije izazvati veliki odziv birača Demokratske stranke i ako uz njih pridobije značajan broj republikanaca, kao i birača koji mijenjaju strane, demokrati ne samo da bi morali uvjerljivo osvojiti Bijelu kuću, nego bi mogli vratiti i nadzor nad Senatom.”
The Economist nije časopis koji načelno navija za američku Demokratsku stranku. No, The Economist je u ovom slučaju dao bezuvjetnu potporu Hillary Clinton zato što je zaključio kako je Republikanska stranka u toliko dubokoj krizi da jednostavno nije kadra upravljati Sjedinjenim Državama.
Naravno da su razlike između Sjedinjenih Država i Hrvatske prevelike za povlačenje bilo kakvih konkretnih usporedbi. Međutim, dvije temeljne, sadržajno-strukturalne postavke iz The Economistove teze o Hillary Clinton, Donaldu Trumpu i Republikanskoj stranci mogu se, velikim dijelom, primijeniti na Hrvatsku.
Aktualne podjele u zemlji, koje su nas dovele na rub ideološkog građanskog rata, mogu se ublažiti (ne i ukinuti; političke se podjele u demokraciji ne trebaju ukidati) jedino vrlo širokom koalicijom svih onih koji ne žele vlast poput sadašnje.
Vlada ne uživa gotovo nikakvu potporu mimo glasača vladajuće koalicije (dapače, ne baš mali broj HDZ-ovih birača ne podržava Vladu), dok je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice najnepopularniji političar u zemlji. Postoje li, uopće, idealniji uvjeti za političku inicijativu šefa opozicije?
Koalicijska je vlast u službeni politički jezik vratila najgoru vrstu nacionalističkog izričaja. Izjava Milijana Brkića da se Milorad Pupovac izvoli odseliti negdje gdje se ne osjeća ugroženim, nije se čula u političkom govoru bilo kojih hrvatskih vlasti još od ratnih godina.
S obzirom na katastrofalne posljedice međunacionalnih sukoba u Hrvatskoj unatrag više od osamdeset godina, istup jednog od vodećih ljudi vladajuće koalicije, u kojem se političkom vođi srpske zajednice poručuje neka se iseli iz Hrvatske, spada među najštetnije ispade uopće.
Zatim, sadašnja se vlast već tijekom izbornog procesa povremeno naslanjala na ljude iz društvenog podzemlja: od televizijskog voditelja koji je priznao da je kokainom plaćao prostitutke, preko Zdravka Mamića, do gradonačelnika optuženog za korupciju, koji je nagovarao svjedoke da lažu, pa, naposljetku, do zamjenika ministra koji je napustio hotel zato što su u njemu spavali turisti iz Srbije.
Jedna od glavnih značajki većine konzervativnih vlada jest inzistiranje na elementarnim moralnim kriterijima: ova je vlast sve takve kriterije već srušila.
Nadalje, ova je Vlada potpuno disfunkcionalna: ona se nije uspjela kompletirati ni poslije dva mjeseca te donosi vrlo malo odluka (ne računajući efikasno provedene promjene na čelu HRT-a; te promjene, zapravo, govore koliko je vlast svjetonazorski staromodna i neosviještena, budući da HTV već dugo nije glavno sredstvo javne moći u Hrvatskoj).
Naposljetku, ova vlast, u širem smislu, pokušava uništiti i rijetke institucionalne elemente stabilnosti u zemlji, poput Hrvatske narodne banke. Svaki bi se građanin mogao zapitati, gledajući pripremu političkog atentata na dr. Borisa Vujčića, što bi se dogodilo s njegovim kućnim budžetom da je kuna doista devalvirala, čemu se Vujčić suprotstavlja.
Socijalizam?
Ova se vlast, naravno, ne može rušiti raznim uličnim akcijama egzotičnih organizacija poput Radničke fronte. Dapače, svaka javna manifestacija Radničke fronte samo učvršćuje vlast, jer baš nitko u Hrvatskoj ne želi povratak u socijalizam.
Milanovićev strateški zadatak mora biti pretvaranje Socijaldemokratske partije u mjesto okupljanja svih onih koji žele bolju vlast od sadašnje, neovisno od ideoloških razlika. Taj zadatak nije nemoguć: Ivica Račan uspješno ga je obavio 2000. godine.
Ova se vlast može ograničavati i rušiti samo institucionalno, što znači da je jedini njen stvarni politički protivnik SDP te stranke i društvene organizacije koje SDP uspije okupiti.
Čim završe predsjednički izbori, na kojima bi Zoran Milanović ipak trebao pobijediti Zlatka Komadinu, jedina SDP-ova stvarna uloga bit će što snažnije političko djelovanje protiv sadašnje vlasti. To se djelovanje mora događati na dvije razine.
Pristojnost politike
SDP, s jedne strane, mora ostati potpuno beskompromisni protivnik i žestoki kritičar vladajuće koalicije. S druge strane, bude li ponovno izabran, gospodin Milanović trebao bi značajno promijeniti svoju retoriku, kao i spektar tema o kojima govori.
Baš kao što je prije godinu dana u svoju agendu uvrstio nacionalno senzibilizirana pitanja, o kojima je progovorio patriotskim jezikom, Zoran Milanović sada bi se morao početi obraćati svim građanima Republike Hrvatske, a ne samo biračima koalicije Hrvatska raste, niti samo uvjerenim protivnicima ove vlasti. Milanović bi trebao prihvatiti savjet Hillary Clinton o povratku pristojnosti u politiku, pa sniziti ton za barem dvije oktave.
Milanovićev strateški zadatak mora biti pretvaranje Socijaldemokratske partije u mjesto okupljanja svih onih koji žele bolju vlast od sadašnje, neovisno od ideoloških razlika. Taj zadatak nije nemoguć: Ivica Račan uspješno ga je obavio 2000. godine.
Da bi okupio što više građana, kao i političkih stranaka i civilnih udruga, Milanović mora početi govoriti izrazito pristojno (tako da nikoga ne odbija), integrativno (da što manje ljudi isključuje), državnički (kao da je još uvijek premijer), te zahvaćati što šire područje važnih društvenih, ekonomskih i političkih tema, ali ne samo kritikom, nego i prijedlozima konkretnih rješenja.
Promjena atmosfere
Predsjednik SDP-a treba, dakle, promijeniti atmosferu političke agresivnosti koja vlada Hrvatskom i stalno pokazivati kako postoje bolja rješenja od onih koje promovira sadašnja vlast.
Ta vrsta kopernikanskog zaokreta na hrvatskoj političkoj pozornici ne bi smjela biti nemogućom: Milanoviću je potrebno tek puno samokontrole i golemi, krvavi ustavni rad u stranci i u civilnom društvu i među građanima. Politička je situacija ionako na njegovoj strani.
Predsjednica Republike raspolaže s dvostruko manjom potporom od potpore kakvu je imao Ivo Josipović poslije godinu dana mandata. Vlada ne uživa gotovo nikakvu potporu mimo glasača vladajuće koalicije (dapače, ne baš mali broj HDZ-ovih birača ne podržava Vladu), dok je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice najnepopularniji političar u zemlji.
Postoje li, uopće, idealniji uvjeti za političku inicijativu šefa opozicije?
Osvoji li novi predsjednički mandat u SDP-u, Zoran Milanović zaista mora pokazati da je spreman promijeniti se i da je kadar postati politički lider većine onih hrvatskih građana nezadovoljnih sadašnjom vlašću. Njegova je uloga danas donekle čak i odgovornija nego kada je prije četiri i pol godine preuzimao vlast.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. ožujka 2016.