Subotnji prvi karlovački Pride koji je prošao u potpuno normalnoj atmosferi, kao i splitski koji ni po čemu nije nalikovao onom užasu iz 2011. na prvom okupljanju, kojeg sam doživio iznutra, logično dovode do pitanja je li Hrvatska postala jedno realno beskonfliktno, dosadno i normalno društvo kakvima smo, ne tako davno, promatrali zapadna društva?
I unaprijed mi je jasno da će već na ovako postavljeno pitanje mnogi nervozno skočiti i onda izvaditi vječne teme, ustaše i partizani, hadezeovci i svi ostali, revizionisti i kritički povjesničari, molitelji i spomenuta LGBT zajednica, dva društva pisaca s recentnim skandalom u jednom i sl. I negdje na kraju popisa će se malo tko sjetiti spomenuti Hrvate i Srbe.
A baš zahvaljujući ovom zadnjem, tj. zbog tužne činjenice da je broj Srba pao na jedva vidljivi postotak i da Hrvatska u nacionalnom smislu nikad nije bila homogenija, uz činjenicu da je zemlja ostvarila praktično sve svoje vanjskopolitičke i unutrašnjopolitičke ciljeve, s pobjedom u ratu, nezavisnošću, ulaskom u Europsku uniju, NATO i Schengen te eurozonu, jeste dovela to odgovora kojeg mnogi nisu spremni čuti.
Hrvatska je dosadna i beskonfliktna zemlja
Da, Hrvatska je realno postala tzv. dosadna i beskonfliktna zemlja nalik na one zapadne nekad. To što se ja ili neki manji dio društva ne slažemo s nekim od postavljenih i ostvarenih ciljeva, a to jeste tako, jednostavno ne znači da to nisu bile većinske želje društva.
Ostat će, naravno, zauvijek neka vrsta moralne odgovornosti zbog toga što se napravilo sve da se Srbi ne vrate ili da se vrate u najmanjem mogućem broju, ali ta tema je već sada otišla iz mainstreama i još je dodatno anestezirana vrlo funkcionalnom koalicijom HDZ-a i SDSS-a.
Drugim riječima, nakon što je Karamarkovo doba Plenković uspio bakarićevskim metodama ostaviti iza nas, praćenje hrvatske politike može biti zanimljivo samo najupornijima. Što se posebno vidi iz neke šire perspektive i iskustva života u rada u cijeloj regiji, kakvo prakticiram posljednjih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Daleko smo od rasprava kamo dalje
Kosovo se stalno nalazi u nedefiniranom statusu, na rubu rata i unutar pregovora za koje nitko ne zna na koji način ih okončati, a Srbija pod neviđenom autokratsko-populističkom vlašću, s nadrealno tabloidiziranom stvarnošću i općom društvenom depresijom koja je dodatno potaknuta nezamislivim ubojstvima, posljednjih tjedana je eksplodirala u općenarodnom buntu svojevrsnog beogradskog proljeća.
Crna Gora je prošla ciklus sudbinskih izbora i identitetskih rasprava, litija i protuprosvjeda, ostavila nakon nekoliko desetljeća Milu Đukanovića iza sebe i probala sve što je iz političke ponude mogla probati. Bosna i Hercegovina je u nikad većoj nervozi, u još zatrovanijoj javnosti od one koju smo poznavali i međusobnom nepovjerenju koje je gotovo na razini iz rata, nespremna i posvađana dočekala priliku da iskorači iz statusa quo koju joj je ponudio napad Rusije na Ukrajinu.
Za to vrijeme u Hrvatskoj su glavne političke teme izmjena Izbornog zakona, porezna reforma, suluda prepucavanja Plenkovića i Milanovića bez ikakvog bitnog sadržaja, ekspanzija turizma i Pernarova zloba. Istina, sve navedeno svjedoči o naravi HDZ-a i teškoj razgradivosti temeljnih postavki iz devedesetih, ali je daleko od bilo kakvih sudbinskih rasprava i pitanja oko toga kamo dalje. Jeste često i dosadno, ali omogućava vođenje svakodnevnog života daleko od vijesti. Što je ogromna stvar.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posljednji prideovi pokazuju da je Hrvatska konačno postala normalna, dosadna zapadna zemlja
Jučerašnji prvi karlovački Pride je prošao u potpuno normalnoj atmosferi, baš kao i splitski
Nakon što je Karamarkovo doba Plenković uspio bakarićevskim metodama ostaviti iza nas, praćenje hrvatske politike može biti zanimljivo samo najupornijima. Što se posebno vidi iz neke šire perspektive i iskustva života u rada u cijeloj regiji, kakvo prakticiram posljednjih godina.
Subotnji prvi karlovački Pride koji je prošao u potpuno normalnoj atmosferi, kao i splitski koji ni po čemu nije nalikovao onom užasu iz 2011. na prvom okupljanju, kojeg sam doživio iznutra, logično dovode do pitanja je li Hrvatska postala jedno realno beskonfliktno, dosadno i normalno društvo kakvima smo, ne tako davno, promatrali zapadna društva?
I unaprijed mi je jasno da će već na ovako postavljeno pitanje mnogi nervozno skočiti i onda izvaditi vječne teme, ustaše i partizani, hadezeovci i svi ostali, revizionisti i kritički povjesničari, molitelji i spomenuta LGBT zajednica, dva društva pisaca s recentnim skandalom u jednom i sl. I negdje na kraju popisa će se malo tko sjetiti spomenuti Hrvate i Srbe.
A baš zahvaljujući ovom zadnjem, tj. zbog tužne činjenice da je broj Srba pao na jedva vidljivi postotak i da Hrvatska u nacionalnom smislu nikad nije bila homogenija, uz činjenicu da je zemlja ostvarila praktično sve svoje vanjskopolitičke i unutrašnjopolitičke ciljeve, s pobjedom u ratu, nezavisnošću, ulaskom u Europsku uniju, NATO i Schengen te eurozonu, jeste dovela to odgovora kojeg mnogi nisu spremni čuti.
Hrvatska je dosadna i beskonfliktna zemlja
Da, Hrvatska je realno postala tzv. dosadna i beskonfliktna zemlja nalik na one zapadne nekad. To što se ja ili neki manji dio društva ne slažemo s nekim od postavljenih i ostvarenih ciljeva, a to jeste tako, jednostavno ne znači da to nisu bile većinske želje društva.
Ostat će, naravno, zauvijek neka vrsta moralne odgovornosti zbog toga što se napravilo sve da se Srbi ne vrate ili da se vrate u najmanjem mogućem broju, ali ta tema je već sada otišla iz mainstreama i još je dodatno anestezirana vrlo funkcionalnom koalicijom HDZ-a i SDSS-a.
Drugim riječima, nakon što je Karamarkovo doba Plenković uspio bakarićevskim metodama ostaviti iza nas, praćenje hrvatske politike može biti zanimljivo samo najupornijima. Što se posebno vidi iz neke šire perspektive i iskustva života u rada u cijeloj regiji, kakvo prakticiram posljednjih godina.
Daleko smo od rasprava kamo dalje
Kosovo se stalno nalazi u nedefiniranom statusu, na rubu rata i unutar pregovora za koje nitko ne zna na koji način ih okončati, a Srbija pod neviđenom autokratsko-populističkom vlašću, s nadrealno tabloidiziranom stvarnošću i općom društvenom depresijom koja je dodatno potaknuta nezamislivim ubojstvima, posljednjih tjedana je eksplodirala u općenarodnom buntu svojevrsnog beogradskog proljeća.
Crna Gora je prošla ciklus sudbinskih izbora i identitetskih rasprava, litija i protuprosvjeda, ostavila nakon nekoliko desetljeća Milu Đukanovića iza sebe i probala sve što je iz političke ponude mogla probati. Bosna i Hercegovina je u nikad većoj nervozi, u još zatrovanijoj javnosti od one koju smo poznavali i međusobnom nepovjerenju koje je gotovo na razini iz rata, nespremna i posvađana dočekala priliku da iskorači iz statusa quo koju joj je ponudio napad Rusije na Ukrajinu.
Za to vrijeme u Hrvatskoj su glavne političke teme izmjena Izbornog zakona, porezna reforma, suluda prepucavanja Plenkovića i Milanovića bez ikakvog bitnog sadržaja, ekspanzija turizma i Pernarova zloba. Istina, sve navedeno svjedoči o naravi HDZ-a i teškoj razgradivosti temeljnih postavki iz devedesetih, ali je daleko od bilo kakvih sudbinskih rasprava i pitanja oko toga kamo dalje. Jeste često i dosadno, ali omogućava vođenje svakodnevnog života daleko od vijesti. Što je ogromna stvar.