Kao što su različiti svi ljudi, tako su različiti i poslodavci. Karakterno i emotivno. Krajnji ekstrem na negativnoj strani je skupina nezajažljivih gramzivaca, tih koji cijede svoju radnu snagu do zadnje kapi krvi. Na pozitivnom polu su oni koji drže balans opstanka na tržištu tako da od svoga profita nešto namijene i za povećanje plaća svojim radnicima.
To su oni korektni vlasnici koji ne strpaju sve što tvrtka zaradi pod svoj madrac nego imaju osjećaj da je ispravno financijski podijeliti uspjeh s ljudima koji za njih rade. Ako firmi dobro ide, vjeruju da to trebaju osjetiti svi. Ne samo sin koji onda dobije vilu s poslugom.
Treća vrsta su poduzetnici sanjarskih duša koji sve zaposlenike jako dobro plate vođeni humanističkim shvaćanjem da svi zaslužuju živjeti od rada što bolje. Ali ti ponekad zato propadnu. Teško je u biznisu odrediti moralno pravičnu, a poslovno održivu mjeru raspodjele dobitka čak i ako ti je to težnja i poslovni ideal, a čemu se gramzivci, naravno, smiju i rugaju.
Lijep primjer iz Njemačke
Ali neki baš to hoće pa onda i uspijevaju i zato im treba odati posebnu počast u ovom svijetu okrutnosti gdje se jedan uski sloj vlasnika kapitala basnoslovno bogati i kupuje jahte od 28 metara, dok drugi, koji za njih dirinče, skapavaju u podstanarskim rupama.
Pišu danas o nekom njemačkom poduzetniku Marcu Wenzu koji je pozvao sve svoje zaposlenike na večeru da bi im objavio kako će tvrtka njihovim obiteljima platiti sve račune za struju u godinu dana. U Wenzovim trgovinama sportske odjeće ostvarena je rekordna prodaja i vlasnik se tako zahvaljuje svojim radnicima. Netko drugi za taj bi novac otišao na luksuzno putovanje oko svijeta ili bi kupio još jedan bijesni Porsche. Ovaj razmišlja drugačije.
Ima i kod nas takvih finih ljudi, mada, koliko se zna, malo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Divan potez dalmatinskog poduzetnika
Možemo se sjetiti potpuno nestandardnog poteza dalmatinskog poduzetnika Mije Pašalića koji je lani svojim novcem financirao izgradnju dviju stambenih zgrada u Makarskoj kako bi svojim radnicima pomogao riješiti stambeno pitanje. Stanove koji njega koštaju oko 1400 do 1500 eura po kvadratu računao je svojim zaposlenicima upola manje na rok otplate od 15 godina. Sam od sebe.
Pašalić je vlasnik tvrtke Apfel u kojoj kruh zarađuje 120 ljudi od kojih su mnogi podstanari, a za stan u skupoj turističkoj Makarskoj nikad ne mogu zaraditi. Zato je gazda odlučio uskočiti. I mnogi drugi uspješni poduzetnici mogli bi razviti razne programe kojima bi svojim radnicima pokazali da im je stalo, ali za takve geste potrebno je biti posebnog kova. To znači gledati ljude oko sebe, razmišljati o njihovim problemima, a ne samo o svojima, i imati volje da se uključiš. A to nije jako raširen dar.
Zašto bi netko kupio Jobsove stare šlape?
Evo nekidan su za 220.000 dolara prodane na aukciji stare Birkenstock natikače, koje je po kući vukao Steve Jobs. Aukcijska kuća nije objavila ime novog ponosnog vlasnika tih šlapa na kojima je ”pluteno podnožje zadržalo otisak stopala Stevea Jobsa”, ali možemo se kladiti da ih je kupio neki lik, koji više ne razumije vrijednost novca i koliko kakav običan čovjek radi za 220 hiljada dolara, jer on novca ima kao pijeska u pustinji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tom mamlazu sigurno nije palo na pamet da bi s tim parama, mogao nagraditi takozvane male ljude, kotačiće koji rade u njegovom carstvu. Ili, recimo, uplatiti tu svotu za školovanje polugladne afričke djece, 117 eura po djetetu za cijelu godinu. Skoro 1800 spašene djece za jedne stare šlape. Trebalo bi mu, da prostite, te Jobsove šlape nagurati ravno u guzicu.
Poslodavci mogu biti nezajažljivi gramzivci ili korektni vlasnici. Ali, ima i pravih sanjarskih duša, poput ovoga Nijemca
Ima takvih sanjara i kod nas, ali malo
Marc Wenz pozvao je sve svoje zaposlenike na večeru da bi im objavio kako će tvrtka njihovim obiteljima platiti sve račune za struju u godinu dana. U Wenzovim trgovinama sportske odjeće ostvarena je rekordna prodaja i vlasnik se tako zahvaljuje svojim radnicima. Netko drugi za taj bi novac otišao na luksuzno putovanje oko svijeta ili bi kupio još jedan bijesni Porsche. Ovaj razmišlja drugačije
Kao što su različiti svi ljudi, tako su različiti i poslodavci. Karakterno i emotivno. Krajnji ekstrem na negativnoj strani je skupina nezajažljivih gramzivaca, tih koji cijede svoju radnu snagu do zadnje kapi krvi. Na pozitivnom polu su oni koji drže balans opstanka na tržištu tako da od svoga profita nešto namijene i za povećanje plaća svojim radnicima.
To su oni korektni vlasnici koji ne strpaju sve što tvrtka zaradi pod svoj madrac nego imaju osjećaj da je ispravno financijski podijeliti uspjeh s ljudima koji za njih rade. Ako firmi dobro ide, vjeruju da to trebaju osjetiti svi. Ne samo sin koji onda dobije vilu s poslugom.
Treća vrsta su poduzetnici sanjarskih duša koji sve zaposlenike jako dobro plate vođeni humanističkim shvaćanjem da svi zaslužuju živjeti od rada što bolje. Ali ti ponekad zato propadnu. Teško je u biznisu odrediti moralno pravičnu, a poslovno održivu mjeru raspodjele dobitka čak i ako ti je to težnja i poslovni ideal, a čemu se gramzivci, naravno, smiju i rugaju.
Lijep primjer iz Njemačke
Ali neki baš to hoće pa onda i uspijevaju i zato im treba odati posebnu počast u ovom svijetu okrutnosti gdje se jedan uski sloj vlasnika kapitala basnoslovno bogati i kupuje jahte od 28 metara, dok drugi, koji za njih dirinče, skapavaju u podstanarskim rupama.
Pišu danas o nekom njemačkom poduzetniku Marcu Wenzu koji je pozvao sve svoje zaposlenike na večeru da bi im objavio kako će tvrtka njihovim obiteljima platiti sve račune za struju u godinu dana. U Wenzovim trgovinama sportske odjeće ostvarena je rekordna prodaja i vlasnik se tako zahvaljuje svojim radnicima. Netko drugi za taj bi novac otišao na luksuzno putovanje oko svijeta ili bi kupio još jedan bijesni Porsche. Ovaj razmišlja drugačije.
Ima i kod nas takvih finih ljudi, mada, koliko se zna, malo.
Divan potez dalmatinskog poduzetnika
Možemo se sjetiti potpuno nestandardnog poteza dalmatinskog poduzetnika Mije Pašalića koji je lani svojim novcem financirao izgradnju dviju stambenih zgrada u Makarskoj kako bi svojim radnicima pomogao riješiti stambeno pitanje. Stanove koji njega koštaju oko 1400 do 1500 eura po kvadratu računao je svojim zaposlenicima upola manje na rok otplate od 15 godina. Sam od sebe.
Pašalić je vlasnik tvrtke Apfel u kojoj kruh zarađuje 120 ljudi od kojih su mnogi podstanari, a za stan u skupoj turističkoj Makarskoj nikad ne mogu zaraditi. Zato je gazda odlučio uskočiti. I mnogi drugi uspješni poduzetnici mogli bi razviti razne programe kojima bi svojim radnicima pokazali da im je stalo, ali za takve geste potrebno je biti posebnog kova. To znači gledati ljude oko sebe, razmišljati o njihovim problemima, a ne samo o svojima, i imati volje da se uključiš. A to nije jako raširen dar.
Zašto bi netko kupio Jobsove stare šlape?
Evo nekidan su za 220.000 dolara prodane na aukciji stare Birkenstock natikače, koje je po kući vukao Steve Jobs. Aukcijska kuća nije objavila ime novog ponosnog vlasnika tih šlapa na kojima je ”pluteno podnožje zadržalo otisak stopala Stevea Jobsa”, ali možemo se kladiti da ih je kupio neki lik, koji više ne razumije vrijednost novca i koliko kakav običan čovjek radi za 220 hiljada dolara, jer on novca ima kao pijeska u pustinji.
Tom mamlazu sigurno nije palo na pamet da bi s tim parama, mogao nagraditi takozvane male ljude, kotačiće koji rade u njegovom carstvu. Ili, recimo, uplatiti tu svotu za školovanje polugladne afričke djece, 117 eura po djetetu za cijelu godinu. Skoro 1800 spašene djece za jedne stare šlape. Trebalo bi mu, da prostite, te Jobsove šlape nagurati ravno u guzicu.