Postaju li zeleni glavna politička snaga ljevice? Pa... možda
Politička potpora zelenima u mnogim europskim zemljama raste proporcionalno s razinom mora
“Snow must go on” – fenomenalan je transparent s jednog od nedavnih prosvjeda hrvatskih učenika za spas klime u Zagrebu. Kratka rečenica i jasna poruka obojana generacijskom poetikom – ništa više se ni ne može tražiti od javnog istupa grupe koja se bori za neke svoje društvene ciljeve.
Onima sviklim na tradicionalno apatično hrvatsko građanstvo i još autističniju mladu generaciju, međutim, sam ovaj prosvjed podigao je obje obrve. Prosvjed hrvatskih učenika oko nečeg što nema veze s državnom maturom ili nekim sličnim dnevno-školskim prijeporom?!
Klima se, stvarno, počela mijenjati.
Greta
I to ne samo kod nas. Najveća političko-aktivistička zvijezda trenutka ima 16 godina. Čuli ste za nju, Šveđanka Greta Thunberg je u kolovozu prošle godine krenula prosvjedovati pred parlamentom svoje zemlje zbog nedovoljnog činjenja na zaustavljanju klimatskih promjena. Nekoliko mjeseci kasnije, štrajk mladih za spas klime postao je globalni pokret, a s Gretom se želi slikati skoro svaki viđeniji političar na planetu.
Posljedice globalnog zagrijavanja se počinju sve jasnije osjećati u dnevnim životima birača. Sav taj porast prosječne temperature i topljenja ledenjaka o kojima su desetljećima izvještavali znanstvenici pretače se u sve češće temperaturne ekstreme i ekscese prirode, poput smrtonosnih tornada, produženih perioda suša, požara, poplava, ili nezabilježenih valova ekstremne hladnoće. O sve nesnosnijim ljetima da se ne govori.
Crni ili zeleni val?
Ako se na stranu stave serijski ignoranti, poput aktualnog predsjednika SAD-a, i njihove odane sljedbe za koje su to sve masonsko-elitističke-izvanzemaljske zavjere, opredmećenje klimatskih promjena u svakodnevnim životima birača ima svoju političku posljedicu. Zeleni sve manje postaju folklorni ures demokratske tapiserije, a sve više politička sila čije se ideje ne samo pažljivo sluša, već od čijih brojki se sve više – strepi.
Pogotovo je to tako u dijelu zemalja zapadne Europe. Iako baš taj dio svijeta već godinama strahuje od prijetećeg dizanja razine “crnog vala” populizma i šovinizma, u mnogim od zemalja se, zapravo, val diže s druge strane političkog spektra – zelenog.
Bauk kruži Europom
U najbogatijoj europskoj demokraciji, njemačkoj, Zeleni su sad već mjesecima uvjerljivo druga politička snaga u zemlji, s tendencijom daljnjeg rasta. Posljednje ankete im daju 19 posto, iza još uvijek najjačeg CDU-a (29 posto), ali i ispred socijaldemokrata (16 posto). Desni AfD kojeg su već godinama puni mediji vrti se na 12 posto. Rejting iz anketa njemački Zeleni su potvrdili i na biralištima, primjerice, na saveznim izborima u Bavarskoj lanjskog listopada su uvjerljivo osvojili drugo mjesto s 18 posto glasova, skoro dvostruko boljim rezultatom od SPD-a.
Po anketama su zeleni prestigli socijaldemokrate i u Belgiji. U Luksemburgu su dio vladajuće koalicije. U Finskoj su na nedavno održanim izborima osvojili 20 mandata u fragmentiranom sastavu parlamenta (najjači, socijaldemokrati imaju 40 od 179 mandata). Četiri godine ranije imali su ih pet manje. Još jedne izbore ranije, bili su na deset, pola od sadašnjeg broja zastupničkih mjesta.
Nizozemska je još jedna zemlja po kojoj su u anketama prešišali konkurenciju na ljevici – tamošnja stranka Zelena ljevica je na 18, a socijaldemokrati na 13 posto. Za Jesse Klavera, predsjednika Zelene ljevice, nema dvojbe: “Oni su gotovi. To su stranke koje pripadaju prošlosti”, kazao je Klaver u siječnju ove godine za The Economist, objašnjavajući kako su socijaldemokratske stranke u Europi sve svoje kredite potrošile zagovarajući politiku štednje u vrijeme financijske krize.
Siromaštvo ne pita za okoliš
No, je li zeleni val koji će potopiti postojeću političku konkurenciju (prvo na lijevom centru i ljevici, a onda i dalje) neminovan poput podizanja razine mora i oceana zbog topljenja ledenjaka? Činjenice ipak pokazuju da priča nije toliko jednostavna.
Unatoč solidnom zaletu u dijelu sjeverne i zapadne Europe, na drugim krajevima kontinenta zeleni ne stoje sjajno. Tamo gdje je stanovništvo siromašnije kao da je zov zelenih politika – zasad – nešto prigušeniji. U Hrvatskoj je Orah, koji je svojedobno u anketama prestizao SDP, gotovo nestao i u koaliciji s Novom ljevicom i Možemo! trenutno se bori ne za izborni prag, već da izrone barem iz rubrike “ostali” u redovnim istraživanjima javnog mnijenja.
Jezičac na vagi?
Vidi se to i u prognozama o novom sastavu Europskog parlamenta – na osnovu njih je doista teško zaključiti da slijedi nezaustavljivi kontinentalni uspon zelenih. Ta politička opcija je, štoviše, podijeljena u dvije zasebne grupacije. Zeleni/Europski slobodni savez i Europska ujedinjena ljevica/Zelena nordijska ljevica. Prvoj ankete predviđaju 55 mandata (tri više nego dosad), a drugoj 48 (četiri manje nego sad). Kako se u Europskom parlamentu ukupno dijeli čak 751 mandat, jasno je da zeleni tu – još – ne mogu biti prevladavajući faktor, eventualno jezičac na vagi, ako se karte baš tako podijele krajem svibnja.
Mirela Holy, osnivačica Oraha, koje je stranku napustila nakon parlamentarnih izbora 2015. godine zbog lošeg izbornog rezultata, podsjeća da je potpora zelenima u prošlosti dosta fluktuirala, budući da su te stranke birači doživljavali kao ozbiljno posvećene tek jednom pitanju – očuvanju okoliša. Kako su zelene politike pomalo postajale dio politika mainstream stranaka, zeleni su slabili. “Međutim, sad ih birači sve manje percipiraju kao stranke koje se bave samo jednim područjem, jasno je da su zelene stranke postale sveobuhvatne političke opcije s razrađenim politikama”, ocjenjuje Holy.
Sve nijanse zelene
Stvar sa zelenom scenom, međutim, nije jednostavna. Ta boja i u politici, naime, ima cijeli niz različitih nijansi, od, kako je rekla Holy, zeleno-crvene do zeleno-crne. To odražava i podjela na dvije grupe u europarlamentu. “Nordijska zelena ljevica je više lijevo po klasičnim političkim pitanjima, dok neki od europskih Zelenih imaju prilično liberalne nazore prema ekonomiji, pa čak i konzervativne prema društvu”, upozorava Holy. “Meni se posebno nije sviđala vanjska politika europskih Zelenih koji su bili eksponenti interesa NATO saveza”, priča bivša predsjednica Oraha, a sadašnja nezavisna kandidatkinja na listi SDP-a.
Ako uđe u Europski parlament uz pomoć preferencijalnih glasova (na listi je predzadnja, jedanaesta) neće se priključivati nekom od klubova zelenih stranaka, jer smatra da to ne bi bilo korektno prema SDP-u. “Ionako je za sve što doista želiš postići u Europskom parlamentu nužno graditi savezništva izvan okvira svoje političke skupine”, kaže Holy.
Oživotvoriti svoje politike
Isto to – gradnja savezništva, ali i utjecanje na politike najjačih stranaka bit će jedan od osnovnih temelja što snažnije primjene ekoloških politika u današnjem, sve užarenijem svijetu. Hoće li poremećaj klime, pritom, izazvati i doista ozbiljan i trajan poremećaj ustaljenog odnosa političkih snaga – koji se danas samo nazire – jasnije će se vidjeti u narednim izbornim ciklusima.
Ne uspiju li, međutim, zeleni što prije na ovaj ili onaj način oživotvoriti svoje politike vezane uz smanjenje globalnog zagrijavanja, onda bi njihova specifična izborna težina u budućnosti, kao i sva politička pitanja današnjeg trenutka, mogla postati potpuno irelevantna za civilizaciju s jednom nogom na rubu opstanka, a drugom na kori banane. Industrijski ili eko uzgojene banane – tad će biti sasvim svejedno. Jer, što ako zima – prestane dolaziti?