Postoji nekoliko pitanja na koja smo ipak očekivali da će knjiga Martine Dalić odgovoriti. To se nije dogodilo

Zdravka Marića se nije odrekao, branio ga je do kraja

Takvo ceremonijalno iskazivanje poštovanja i uvažavanja te neskrivena namjera da se autorici pomogne oko prodaje knjige i zarade povezane s tim ipak nije moglo u potpunosti potisnuti činjenicu da je nju premijer smijenio pod pritiskom stranačkih frakcija dok se, primjerice, usluga ministra financija Zdravka Marića nije odrekao i branio ga je u Saboru do posljednje trunke svog autoriteta.

Ako je Martina Dalić doista personifikacija namjere da HDZ raskine s ortačkim kapitalizmom, onda je Zdravko Marić jednako uvjerljiva personifikacija činjenice da ortački kapitalizam ima važnu riječ u Plenkovićevoj vladi. Martina Dalić, koja je Todoriću rekla povijesno Ne, više nije u Vladi, a Zdravko Marić, koji je došao iz Agrokora kojemu je kao ministar u više navrata pogodovao, i dalje je ključni Plenkovićev igrač za provedbu reformi.

Nikad ne komentira Marićeve izjave ili postupke

Martina Dalić u knjizi kritizira ponajprije Most i Božu Petrova, kao tadašnje nekooperativne partnere u Vladi, te neodgovornu opoziciju koja nije podržala njezine plemenite namjere da na stručan način – onako kako se to radi u razvijenom svijetu pa čak i bolje od toga – riješi veliki problem hrvatskog gospodarstva. No, kritizirala je i osobe iz HDZ-a koje je detektirala kao svoje protivnike. To se ponajprije odnosi na Gordana Jandrokovića, Davora Ivu Stiera i ministra državne imovine Gorana Marića, ali i stranačkog veterana Andriju Hebranga. Kako ona svako suprotstavljanje svojim zamislima o rješavanju krize u Agrokoru smatra iskazivanjem namjera da se ruši cijela Vlada, čitanjem njezine knjige može se steći dojam da su to željeli Jandroković, Stier i Goran Marić. Taj dojam je pogrešan. Oni su htjeli da Vlada radi onako kako oni žele, a ne kako želi ona. Plenković se u jednom trenutku priklonio njima da bi primirio unutarstranačke nezadovoljnike.

Zanimljivo je da ministra financija Zdravka Marića autorica mnogo puta spominje kao sudionika važnih sastanaka, ali nikad ne komentira njegove izjave ili postupke. Isto tako je zanimljivo da na jednom mjestu spominje kako je pogodovanje Todoriću izvršeno i odgađanjem primjene Zakona o faktoringu. Tim zakonom, donesenim 2014. godine, dakle u vrijeme Milanovićeve vlade, izričito je propisano da faktoring društva mogu unovčiti samo one mjenice koje su nastale s osnove isporuke roba ili usluga. Kako su u poslovanju Agrokora s nizom kompanija izdavane i naplaćivane mjenice koje nisu bile povezane s prethodno obavljenom isporukom roba ili usluga, primjenom te odredbe zakona bili bi ugroženi interesi Agrokora.

Rok za prilagodbu bio je godinu dana. No, u dva navrata je rok za početak primjene te odredbe zakona odgađan. Drugi put u vrijeme kad je Zdravko Marić već bio ministar financija. Premda je nedvojbeno znala da je upravo on odgodio primjenu zakona, u tom kontekstu autorica ne spominje ministra financija Zdravka Marića. Time, dakako, umanjuje uvjerljivost svojih poruka o beskompromisnom obračunu s ortačkim kapitalizmom.

Dvije važne poruke iz knjige

Osim isticanja vlastitih zasluga za slom ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj, Martina Dalić u svojoj knjizi ističe još dvije važne poruke. Prva je da je donošenjem i primjenom Zakona o izvanrednoj upravi Agrokor spašen od propasti, da su time spašeni deseci tisuća radnih mjesta, da su od propasti izbavljeni mnogi dobavljači Agrokora i da je, ukratko, time izbjegnuta katastrofa hrvatskog gospodarstva. Pritom je cijela operacija izvedena tako da za provedbu postupka spašavanja kompanije nisu upotrijebljena proračunska sredstva niti izdana državna jamstva.

Takvo rješenje je bolje od ulaska države u vlasničku strukturu kompanija čime su, doduše, spašene neke grane gospodarstva u SAD-u i drugim državama koje su tako priskočile u pomoć svojim posrnulim kompanijama tijekom krize 2008-2009. godine. Prodajući tako stečene udjele te države su na koncu od prodaje dionica uprihodovale manje nego što su uplatile spašavajući kompanije. U slučaju Lex Agrokora to nije bio slučaj. Nije bilo bail out-a, nije bilo ulaska države u vlasničku strukturu i nije bilo rizika povezanih s tim.

Druga je poruka da su svi protivnici koncepta koji su razradili ona i skupina savjetnika bili zlonamjerni, da nisu željeli da ona i Vlada uspiju u spašavanju Agrokora, da su bili potpuno neodgovorni i da su samo željeli pad Vlade neovisno o posljedicama. Različite što imenovane što neimenovane interesne skupine izmislile su aferu hotmail kako bi stvorile nepodnošljivu političku atmosferu u kojoj ona više nije mogla ostati potpredsjednica Vlade. Nikakvog stvarnog razloga za njezin odlazak nije bilo. Ničim opravdani politički animozitet stvorili su zavidnici, nestručnjaci, Todorić i drugi gubitnici u igri oko Agrokora te zlonamjerni mediji.

Izbjegla je spomenuti najvažnija pitanja

Što se tiče prve poruke, mogli bismo reći da su njezine tvrdnje zasad potvrđene. Treba, doduše, istaknuti da je postojala mogućnost da se vjerovnici, suočeni s izglednom propašću Agrokora, dogovore u postupku predstečajne nagodbe. Malim prilagodbama postojećeg zakona moglo se izbjeći donošenje posebnog zakona. No, Lex Agrokor je donesen. Nagodbu vjerovnika potvrdila je nadležna sudska instancija, potraživanja vjerovnika pretvorena su u vlasničke udjele i Agrokor se može vratiti na tržište.

Za njegovu daljnju sudbinu bit će odgovorni novi vlasnici, a ne država. Todorićeve optužbe da je prevaren i da mu je nezakonito oduzeta imovina nisu uvjerljive jer su on i njegova uprava potpisali prijedlog za pokretanje postupka izvanredne uprave. Otklonjene su i nedoumice o tome zašto je Vlada donijela Lex Agrokor ako je sam Todorić pristao da Antonio Alvarez III provede restrukturiranje Agrokora. Ugovor s Alvarezom Todorić nije potpisao, a potpisao je prijedlog za uvođenje izvanredne uprave.

Što se druge poruke tiče, ona je namjerno netočna. Pritisak javnosti nije stvoren zbog toga što se pokazalo da je primjena Zakona o izvanrednoj upravi krenula dobro i što bi si potpredsjednica Dalić mogla pripisati zasluge za to, nego zbog ozbiljnih sumnji da je prilikom izrade zakona i imenovanja savjetnika izvanrednog povjerenika došlo do trgovanja povlaštenim informacijama i zloupotrebe položaja. Premda je potrošila mnogo riječi da bi opisala okolnosti u kojima je nastao Lex Agrokor, autorica je izbjegla spomenuti najvažnija pitanja. A upravo izbjegavanje da se odgovori na ta pitanja pridonijelo je stvaranju političke atmosfere u kojoj ju je premjer morao smijeniti, odnosno zamoliti je da podnese (nenapisanu) ostavku.

Očito smatra da je neopravdano smijenjena

Autorica opisuje kako su ona i savjetnici, koje su imenovali HDZ i Most, ali su im se pridružili i drugi za koje nije sasvim jasno tko ih je sve pozvao i zašto, krenuli od zakona kojim je Italija spašavala Parmalat. Isto tako opisuje da su se odmicali od izvornog predloška kako bi novi zakon u što je većoj mjeri približili već postojećem hrvatskom zakonodavstvu o stečaju i predstečajnoj nagodbi. Ali na kraju ne kaže precizno što je od zakona o Parmalatu ostalo, a što nije ostalo u novom zakonu. U talijanskom zakonu o Parmalatu izrijekom stoji da izvanredni povjerenik ne smije ugovarati poslove s firmom u kojoj je prethodno radio. U Zakonu o izvanrednoj upravi te odredbe nema.

Ispostavilo se da je prvi izvanredni povjerenik Ante Ramljak kao savjetnika za restrukturiranje izabrao kompaniju Alix Partners koja je kao podizvođača angažirala firmu Texo Management u kojoj je on dotad radio. Prihodi firme su preko noći astronomski porasli Ne dovodeći u sumnju ni Ramljaka ni cijelu proceduru, Martina Dalić samo ponavlja ono što je rekao predstavnik Alix Partnersa: izabrali su one koji su stručni i ujedno jeftiniji od inozemne konkurencije. Da smatra da je neopravdano smijenjena, ona je potvrdila i ovim riječima: “To znači da nisam upozorila ili spriječila Ramljaka da u Agrokor pozove ljude koje je Vlada zatražila za pomoć tijekom razdoblja narastanja krize, iz čega su onda unutar samog Agrokora nastali koraci koji su doveli do zapošljavanja nekih od njih kao podizvođača Alix Partnersa. Ali nisam mu niti govorila koga da pozove u pomoć.” (200)

Izbacivanje odredbe o zapošljavanju bivših suradnika

U tom kontekstu bilo bi dobro da se podsjeti kako je i zašto iz nacrta Zakona o izvanrednoj upravi, koji je od početka rađen po uzoru na talijanski zakon o Parmalatu, izbačena odredba koja postoji u zakonu o Parmalatu, ona koja izvanrednom povjereniku zabranjuje da za potrebe izvanredne uprave zapošljava svoju bivšu firmu. Dok ne bude odgovora na to pitanje, jednako vjerojatnima bit će obje pretpostavke, ona da je riječ o spletu nepredvidljivih okolnosti kao i ona da je cijela situacija unaprijed režirana i pažljivo pripremljena upravo za Alix Partners i Texo Management. Dakako, najvažnije pitanje – koje Dalić ni ne spominje – odnosi se na odredbu članka 40., stavka 4 Zakona o izvanrednoj upravi.

Tom odredbom je omogućeno da stari dug Agrokora prema financijskim i kreditnim institucijama, dakle dug koji je napravio Todorić, dobije isti status kao i dug nastao financiranjem tekućeg poslovanja pod izvanrednom upravom. Stari dugovi nastali prije izvanredne uprave nemaju prioritetni status, a novi dugovi koje je stvorila izvanredna uprava odmah se plaćaju iz tekućeg poslovanja. Time je, primjerice, fondu Knighthead Capital omogućeno da u vrijednosti sredstava koja je plasirao Ramljaku radi omogućavanja tekućeg poslovanja naplati i dug po obveznicama koje je Knighthead, pretpostavlja se, kupio kad se znalo da će biti imenovan posebni povjerenik i za njih platio tek dvadesetak posto njihove nominalne vrijednosti.

Ukratko, ako je Knighthead znao kakav će biti Zakon o izvanrednoj upravi i ako je znao tko će biti izvanredni povjerenik, kupovao je obveznice po iznimno niskoj cijeni znajući da će ih uskoro moći naplatiti po njihovoj nominalnoj vrijednosti. Dok su ostali financijski vjerovnici razmišljali o tome kojeg postotka svojih tražbina će se morati odreći u interesu postizanja nagodbe, drugi su financijski vjerovnici bili u povlaštenom položaju unaprijed znajući da će po povoljnim uvjetima naplatiti svoje staro potraživanje čak i ako nagodba ne bude postignuta. Tamo gdje su prvi gubili, drugi su zarađivali. Ako je tome doista bilo tako – a zasad nema dokaza da je bilo – onda bi se radilo o postupcima koji su kažnjivi po pravilima razvijenih kapitalističkih zemalja u kojima se poštuje zakon.

Knjigom nije odgovorila na hrpu ključnih pitanja

Problem koji nije spomenut u knjizi Martine Dalić tiče se činjenice da je jedan od pravnih savjetnika izvanredne uprave Agrokora Tin Dolički prethodno radio za Knighthead. To sam spomenuo stoga što se sama autorica nekoliko puta izrijekom poziva na praksu u naprednim zemljama koju i Hrvatska treba slijediti. Jedino što Martina Dalić o tome kaže, može se svesti na sljedeće: a što je Ramljak mogao napraviti nego suglasiti se s roll up aranžmanom jer ga u suprotnom nitko ne bi htio financirati. Ali time nisu otklonjene sumnje koje su izazvale buru u javnosti.

Ni njezina objašnjenja da se obveznice uvijek naplaćuju u nominalnoj vrijednosti, za razliku od dionica čija cijena ovisi o trenutnoj ponudi i potražnji na tržištu, nisu otklonila sumnje. Ako je dotadašnji vlasnik obveznica imao informaciju o problemima u Agrokoru i o izgledima da kompanija bude likvidirana, a drugi je znao da će biti imenovan izvanredni povjerenik i da će u sklopu roll up aranžmana moći naplatiti obveznice, onda je prvi bio u zabludi zbog koje je obveznice prodavao u bescjenje, a drugi je znao da kupujući ih ništa ne riskira i da će na njima zaraditi.

Nažalost, svojom knjigom Martina Dalić nije nimalo pridonijela otklanjanju sumnji da su neki od njezinih suradnika na izradi Zakona o izvanrednoj upravi pogodovali nekim vlasnicima obveznica. Ona nije odgovorila zašto je u posljednjem trenutku, rano ujutro onog dana kad je Vlada zakon uputila u Sabor, u zakon unesena odredba koja je izvanrednom povjereniku omogućila sklapanje roll up aranžmana.

Dalić izbjega raspravljati o nejasnoćama u članku

Nisu uvjerljivi ni njezini argumenti kojima polemizira s onima koji su apostrofirali prvog izvanrednog povjerenika zbog njegovih faraonskih ovlasti. Naime, ugovori koje je potpisao s kreditorima sadržavali su odredbu da kreditor može kredit proglasiti dospjelim ako Ramljak bude smijenjen. To je normalna praksa u takvim situacijama, tvrdi ona. Ali ne odgovara na pitanje zašto je onda Ramljak inzistirao da te odredbe u ugovorima ne bude, a kreditori su je unosili u tekstove ugovora nakon što bi je Agrokorovi pravnici prekrižili. Ako se Ramljak o tome natezao s kreditorima, nije li nju trebao obavijestiti o čemu se radi, a ne čekati da mediji saznaju za te odredbe pa time i sebe i potpredsjednicu dovesti u neugodnu situaciju?

Ona polemizira i s onima u HDZ-u koji su tvrdili da je zbog tih odredbi u ugovorima Vlada bila onemogućena u namjeri da smijeni Ramljaka. Njezin odgovor je sljedeći: zašto bi Vlada željela smijeniti Ramljaka ako on dobro obavlja posao i naglašava da ga ionako ne smjenjuje Vlada nego sud. Članak 15 Zakona o izvanrednoj upravi određuje da sud može opozvati izvanrednog povjerenika. Martina Dalić ne pita da li je odredbama u ugovorima kojima se naplata kredita veže uz osobu povjerenika Ramljaka zapravo sud onemogućen ili barem ograničen u donošenju odluke o opozivu. Isto tako namjerno izbjegava raspraviti nejasnoću u tom članku.

Neuvjerljiva u uvjeravanju u neovisnost od Vlade

Naime određeno je da sud može opozvati povjerenika i imenovati novog na prijedlog Vlade. Nije jasno da li i starog povjerenika sud opoziva na prijedlog Vlade ili je taj prijedlog potreban samo za imenovanje novog. Kako god bilo, Martina Dalić neuvjerljiva je u pokušaju da pokaže kako više ništa nije ovisilo o Vladi i o njoj nakon što je pokrenut postupak izvanredne uprave. Zašto bi, uostalom, izvanredni povjerenik svaki mjesec morao izvješćivati Vladu o svom radu ako Vlada ne bi imala nikakav utjecaj na njega u slučaju da bude nezadovoljna njegovim radom? Da Ramljak nije podnio ostavku, bi li ga Vlada ili sud uopće mogli smijeniti, a da ne riskiraju poremećaj u tekućem financiranju poslovanja Agrokora? Ta su pitanja relevantna, ali na njih Martina Dalić ne daje odgovore.

Prema odredbi članaka 16 i 17 Zakona o izvanrednoj upravi upravo je ministrica Dalić u roku od 15 dana nakon imenovanja izvanrednog povjerenika trebala imenovati savjetodavno tijelo koje je o odlukama i postupcima izvanrednog povjerenika trebalo savjetovati nju i sud. U knjizi se to savjetodavno tijelo uopće ne spominje. Ne znamo da li je uopće imenovano i, ako je, tko su bili njegovi članovi.

Ako je bilo imenovano, bilo bi zanimljivo znati kakva su mu pitanja uputili ministrica Dalić i sud i kakvi su bili odgovori toga tijela. Da li su pitali savjetodavno tijelo ima li izvanredni povjerenik pravo zaposliti kompaniju iz koje je upravo došao? Jesu li postavili pitanje o roll up aranžmanu i kakav su odgovor dobili? Što je bilo s odredbom o nesmjenjivosti izvanrednog povjerenika u ugovorima koje je potpisivao s kreditorima? Već činjenica da je zakon odredio postojanje savjetodavnog tijela jasno kazuje da po zamisli povjerenik nije trebao biti potpuno neovisan o Vladi.

Dalić koristi knjigu kao obranu sebe i Ramljaka

U cijeloj knjizi Dalić brani sebe i Ramljaka, ni u jednom trenutku odgovornost ne želi sa sebe prebaciti na njega. Činjenicu da Ramljak nije bio njezin prijedlog za izvanrednog povjerenika ona ne koristi kako bi time umanjila svoju odgovornost za ono što se u Agrokoru zbivalo nakon uspostave izvanredne uprave. Zapravo, ona misli da su i ona i Ramljak trebali dobiti samo pohvale, a ne takve kritike koje su ih oboje stajale njihovih položaja.

Ona smatra da je stručnost bila dostatan kriterij za Ramljakovu odluku o zapošljavanju Branimira Bricelja koji je odigrao vrlo važnu ulogu u koncipiranju teksta Zakona o izvanrednoj upravi. Naime upravo on je predložio unošenje odredbe kojom je izvanrednom povjereniku omogućeno sklapanje roll up aranžmana. Isto tako za nju je potpuno nevažno što je Ramljak odmah angažirao svog dojučerašnjeg šefa Tomislava Matića, a to je bilo omogućeno izbacivanjem odredbe koja postoji u talijanskom zakonu o Parmalatu.

Zašto javnost nije mogla doznati važne podatke o Knightheadu

Ako su svi sudionici izrade Zakona o izvanrednoj upravi doista bili uvjereni da njihov angažman u izvanrednoj upravi neće predstavljati sukob interesa, zašto se primjerice Texo Management, bivša Ramljakova firma, nije javio na natječaj za savjetnika nego je u posao ušao kao podizvođač Alix Partnersa? Ne podsjeća li ta igra s lažnim izvođačima koji ne rade ugovoreni posao, nego posao rade podizvođači koji se nisu javili na natječaj, na dobro uhodanu praksu hrvatskog ortačkog kapitalizma posebno razgranatu u graditeljstvu?

Osobito je dirljiv pokušaj Martine Dalić da objasni zašto javnost nije mogla doznati relevantne podatke o tome kad je i pod kojim uvjetima Knighthead kupovao obezvrijeđene obveznice Agrokora koje je ubrzo zatim u okviru roll up aranžmana naplatio u stopostotnom iznosu. Nakon što se javnost zainteresirala za tu problematiku, i ona je pitala Ramljaka što je s tim. Ni Ramljak ni savjetnici tu ništa nisu mogli napraviti.

Evo zašto: “Puno su Agrokorovi savjetnici radili na tome, ali od burzi u Dublinu i Berlinu gdje su kotirale Agrokorove obveznice, nisu mogli dobiti nikakve informacije. Pokazalo se da burze odnosno njihovi članovi podatke o transakcijama korporativnim obveznicama ne pretvaraju u ažurne i javno dostupne registre kao što je, primjerice, slučaj s dionicama.” (142)

Nisu naučili kako se posluje s obveznicama?

Ako dobro razumijem, autorica je htjela reći da ni ona, ni Ramljak, ni njegovi skupo plaćeni savjetnici nisu znali da burze ne vode ažurne registre trgovine obveznicama. Logično je postaviti pitanje: ako to oni nisu znali, jesu li oni uopće bili stručnjaci za međunarodno financijsko poslovanje? Zar ih Harvard i Bocconi – koje Martina Dalić koristi tako kao da samo spominjanje imena tih uglednih institucija jamči da su svi koji su ikad primirisali ondje autoriteti za sva pitanja ekonomije i financija – nisu naučili kako se posluje s obveznicama?

Naravno, moguće je pretpostaviti i to da su oni jako dobro znali da se traženi podaci ne mogu dobiti pa su upravo na to računali kad su se odlučili za operaciju s roll up kreditom. Ako je tako bilo, onda smo u slučaju izvanredne uprave u Agrokoru imali harvardiziranu i bokoniziranu varijantu primjene dobro poznatog načela hrvatskog ortačkog kapitalizma: tko je jamio, jamio. Naravno, tu mogućnost autorica uopće ne razmatra. Njoj se čini razumnije ostaviti čitatelju da zaključi da uopće nije problem to da savjetnici koji su preko noći postali milijunaši uopće nisu poznavali pravila posla u vezi s kojim su davali savjete.

Bricelj u posljednji tren odustao od mjesta povjerenika

Zanimljivo je da je prvi kandidat za izvanrednog povjerenika bio upravo Branimir Bricelj. No, on je u posljednji trenutak odustao. Jedini argument za to odustajanje je njegovo navodno zaziranje od izloženosti javnosti i medijima. Autorica ni u jednom trenutku ne pretpostavlja da se Bricelj uplašio upravo onoga što se kasnije dogodilo, da je bio svjestan da bi njegovo sudjelovanje u izradi zakona moglo biti smatrano svojevrsnim projektiranjem vlastitog budućeg položaja u Agrokoru.

To da je Briceljeva tvrtka Altera savjetovanje u poslovanju s izvanrednom upravom Agrokora ostvarila porast dobiti s 240 tisuća kuna na gotovo osam i pol milijuna kuna nije navelo Martinu Dalić na pomisao da se tu radi i o čemu drugom osim o stručnosti. Ili se Bricelj možda uplašio da ne bi mogao angažirati vlastitu firmu ako bi bio izvanredni povjerenik? Elegantnije je bilo da mu taj posao ponudi Ramljak.

U knjizi se ne spominje tvrdnja objavljena u medijima da Bricelj, zapravo, nije mogao biti predložen za povjerenika jer nije prošao sigurnosnu provjeru. Mislim da je tu tvrdnju u knjizi trebalo ili opovrgnuti ili objasniti razloge zbog kojih Bricelj nije bio sigurnosno podoban. Kad je riječ o poslovima koje kod nas obavljaju obavještajne službe, uvijek je dobro znati tko je točno i za koga radio provjeru, odnosno, da li je nalog za provjeru bio popraćen instrukcijom o tome kakav treba biti rezultat.

Dalić se smatra heroinom u borbi protiv ortačkog kapitalizma

Martina Dalić sebe smatra heroinom u borbi protiv ortačkog kapitalizma. Takav vid kapitalizma ona drži ostatkom socijalističkog samoupravljanja. Ortačkom kapitalizmu pogoduju ekstraktivne institucije, a pravom tržišnom kapitalizmu pogoduju inkluzivne institucije, takve koje svima pod istim uvjetima osiguravaju pristup relevantnim resursima. Postupak izvanredne uprave u Agrokoru, uz razvlaštenje posljednjeg velikog gazde iz razdoblja ortačkog kapitalizma, Martina Dalić smatra događajem koji bi trebao pripomoći transformaciji institucija hrvatske političke ekonomije iz ekstraktivnih u inkluzivne.

U svemu što je u izvanrednom postupku napravljeno ona vidi samo pozitivne primjere funkcioniranja inkluzivnih institucija, a zanemaruje pojave i pitanja koji bi mogli ukazivati na to da nije baš sve bilo rađeno u skladu s pravilima struke, nego da je moglo biti motivirano pohlepom i mogućom namjerom da se sebi i nekim izabranicima pogoduje. Primjerice, ona uporno ponavlja da skupina koja je radila na tekstu Zakona o izvanrednoj upravi nikad nije formalizirana, nije donesene odluka Vlade o imenovanju članova radne skupine i zadaćama koje treba obaviti.

Taj neformalni način organiziranja na izvršavanju važnih državnih poslova u većoj mjeri podsjeća na ekstraktivne nego na inkluzivne institucije. Iz perspektive pripadnika ortački usmjerene većine u HDZ-u problem se svodio samo na to da na propasti Agrokora zarađuju neki drugi, a ne oni sami. Iz perspektive zainteresirane javnosti radilo se o mogućem trgovanju povlaštenim informacijama te o zloupotrebi položaja i ovlasti.

Netočni odgovori, pred medijima i povjerenstvom

Lakonsko prelaženje preko intenzivne aktivnosti Knighthead Capitala prije i nakon uvođenja izvanredne uprave i neprepoznavanje mogućnosti da bi se tu moglo raditi o izrazitom primjeru načina funkcioniranja ekstraktivnih institucija njezina je slijepa pjega, mjesto na kojem kriterije koje primjenjuje na druge prestaje primjenjivati na sebe i svoje suradnike. Angažman odvjetnika Šavorića koji je savjetovao Vladu kako da napiše Lex Agrokor, a zatim je za astronomski honorar istodobno savjetovao izvanrednog povjerenika i zastupao jednog od najvećih vjerovnika Agrokora, za Martinu Dalić nije ni po čemu sporan.

A nije joj sporno ni to što je mjesecima na upite medija u vezi s tim angažmanom davala netočne odgovore, a isto je učinila i pred saborskim istražnim povjerenstvom. Sama činjenica da su u strukturama vlasti pa i u samoj Vladi ostali oni koji personificiraju ortački kapitalizam govori da očekivani transformacijski učinak (još) nije postignut. A pitanje je da li bi bio postignut i onda ako bi ondje sjedili samo stručnjaci s kojima bi Martina Dalić rado surađivala.