Nekad je nužno odabrati stranu

Potpuna je laž da, kako nam sada neki tvrde, od 1945. do 1990. nije bilo baš ničeg osim staljinizma

Umjesto budućnosti i reformi, opet povratak u prošlost

FOTO: PIXSELL

Zajedništvo je bila riječ koju su HDZ i crkvene strukture koje su ga podupirale najčešće izgovarali tijekom izborne kampanje 2015. godine. Točnu u skladu s njihovim shvaćanjem značenja te riječi – zajedništvo u borbi protiv neprijatelja, a to su svi njihovi neistomišljenici – mandat nove Vlade započeo je crkvenim blagoslivljanjem ureda ministra čiji se javno obznanjeni program svodio na objavljivanje registra izdajnika, a stvarni sadržaj dotadašnjeg ministrova djelovanja bilo je obmanjivanje državnih institucija radi ostvarivanja nepripadajućih prava i primjena nasilja prema slabijim sugrađanima i sugrađankama.

Ništa manje upečatljiv primjer HDZ-ova shvaćanja zajedništva i partnerskih odnosa dala je predsjednica države koja je donijela jednostranu odluku o smjeni ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije iako zakon nedvojbeno određuje da to mora biti zajednička odluka predsjednice i premijera. Ako se njih dvoje ne usuglase, ravnatelj ne može biti smijenjen kao što ne može biti imenovan novi bez njihove usuglašene odluke.

Želja za učenjem

S obzirom na to da je predsjednica od početka svog mandata pokazivala da, zapravo, ne razumije svoje ustavne ovlasti i da bi željela ponašati se kao američki predsjednik koji je nositelj izvršne vlasti, i ovaj posljednji gaf mogao bi biti blagonaklono shvaćen kao nenamjerno učinjena pogreška osobe koja je na položaj došla nedovoljno pripremljena. U tom kontekstu odluka predsjednice da upiše doktorski studij politologije trebala bi biti podržana kao izraz njezine želje da naknadno nauči ono što je trebala znati prije nego se kandidirala za predsjednicu.

Građani i seljaci

Da je znala da u politologiji termin “građanin” ne označuje stanovnika grada nego ima i značenje termina “državljanin”, ne bi se trudila da se u svojim govorima posebno obraća seljacima kao da oni nisu građani svoje države. Isto bi tako mogla naučiti razliku između predsjedničkog i parlamentarnog sustava vlasti pa bi, možda, tijekom vremena njezine pogreške bile manje učestale.

Lažno prikazujući da u razdoblju od 1945. do 1990. u Hrvatskoj nije postojalo ništa drugo osim staljinizma, takvi nas politički proroci namjeravaju uvesti u budućnost koja će svakako biti lošija od prošlosti

.

No, manje blagonaklono razumijevanje takvog ponašanja polazilo bi od ukazivanja na stanoviti sustav u koji se takvo ponašanje uklapa. To je shvaćanje zajednice kao unaprijed zadanog okvira koji se ne propituje. Božanska legitimacija koju liderima tako shvaćene zajednice pružaju crkveni autoriteti tim liderima daje za pravo da svoja mišljenja i postupke prikazuju kao jedine prave izraze zajedništva koji ne podliježu potrebi prethodnog usuglašavanja ili naknadnog propitivanja.

Tajne službe i HDZ

U tako shvaćenu zajednicu s liderima koji imaju božansku legitimaciju ne uklapa se slobodni građanin svjestan svojih interesa i svoga prava da javno govori o svim važnim pitanjima. Tako shvaćena zajednica u većoj mjeri odgovara predodžbi stada koje njegovi pastiri vode onako kako oni hoće i kamo hoće. Predizborna kampanja HDZ-a bila je pravi primjer afirmacije takvog pristupa.

Najava obračuna s neistomišljenicima i namjera da se putem obrazovnog sustava i kontrolom kulturnih institucija svima nametne jedan propisani svjetonazor bilo je jedino što se u toj kampanji moglo jasno razabrati. A sklonost da se poslije izbora donose jednostrane odluke i u slučaju kad zakon propisuje drukčije pokazuje da zagovornici takvih koncepcija misle da je došlo njihovo vrijeme.

Takvo viđenje Hrvatske od 1945. do 1990. ignorira važne trendove i pojave, od likovnih poput Gorgone ili Novih tendencija, do važnog katoličkog izdavaštva koji su bili prisutni. Prema novoj koncepciji sve što se događalo poslije 1945. treba biti svedeno na komunističke zločine, uz tvrdo negiranje važnih dostignuća, iskoraka i događanja.

Srećom, HDZ nije pobijedio na izborima i vlast mora obnašati u koaliciji s Mostom. U mjeri u kojoj će se pojedinci u Mostu s vremena na vrijeme prisjetiti onoga što su obećavali u kampanji i tijekom pregovora o formiranju vlasti, HDZ će biti prisiljen modificirati svoje aspiracije na apsolutnu vlast i pronalaziti složenije načine za njihovo ostvarivanje. I opozicijske će se stranke, nadam se, u Saboru znati suprotstaviti evidentnim zlouporabama. No, mnogo važniji čimbenik u nastojanjima za obranu dosegnute razine demokracije i temeljnih građanskih prava bit će mediji i sami građani.

Područje posebnog interesa gotovo cijelog rukovodećeg sastava HDZ-a su tajne službe i policija, što uopće nije čudno s obzirom na njihove biografije. Vrlo je vjerojatno da je apsurdna situacija s ravnateljem SOA-e posljedica njihova zakulisnog djelovanja. Isto tako ne treba odbaciti pretpostavku da se njihov cilj ne iscrpljuje raspravama o tome treba li ravnatelj biti smijenjen.

Prijetnja predsjednici

Afera je u javnosti rezultirala jasno iskazanim stajalištem da pitanje o odgovornosti ravnatelja nije važnije od pitanja o odgovornosti predsjednice za održavanje bliskih kontakata s osobom već više puta osumnjičenom za počinjenje ozbiljnih kaznenih djela.

A sjećanje na vrijeme kad su eksperti iz paraobavještajnog podzemlja zapljuskivali medije podacima iz tajno vođenih istraga daje osnovu za zaključak da je i afera sa smjenom ravnatelja SOA-e kreirana stoga da bi se moglo javno govoriti o tome da je predsjednica u vezi s javno proskribiranom osobom.

Karamarkov koncept

Pokaže li se da je doista tako, onda bi se cijeli slučaj mogao interpretirati kao jasna poruka predsjednici da će u javnost biti plasirani i drugi za nju neugodni podaci ako u postupku imenovanja novog ravnatelja SOA-e ne budu respektirani interesi toga kruga HDZ-ovih dužnosnika.

Možda je i njezina ishitrena jednostrana odluka o smjeni ravnatelja posljedica pritiska te skupine.

Kao što slučaj ravnatelja SOA-e potiče na postavljanje pitanja o mogućim igračima u sjeni koji su izrežirali cijelu tu apsurdnu situaciju, tako i slučaj ministra kulture Hasanbegovića otvara pitanje o motivima onih kojih su ga predložili za taj položaj. Ništa od onog što je o njemu već objavljeno kao i ono što će, vjerojatno, tek biti objavljeno u budućnosti nije bilo nepoznato obavještajnom establišmentu HDZ-a. Hasanbegovićev dosadašnji opus i njegovo političko djelovanje u potpunosti ga kvalificiraju za ostvarivanje koncepcija o obrazovanju, znanosti i kulturi koje je Tomislav Karamarko iznosio tijekom predizborne kampanje.

Činjenica da je 1968. godine u Zagrebu pokrenut Bit, prvi časopis za kompjutorsku umjetnost u svijetu, u optici takve kulturne politike potpuno je nevažna.

Prema takvoj koncepciji sve što se u Hrvatskoj događalo poslije 1945. godine treba biti svedeno na Bleiburg i druge zločine komunističke vlasti, a postojanje svjetski relevantnih dostignuća i kulturna zbivanja globalne važnosti trebaju biti zaboravljeni. Takva koncepcija predviđa zaborav činjenice da je Zagrebački bijenale ugostio najvažnija imena svjetske glazbe šezdesetih godina i pružio priliku domaćim umjetnicima da se okušaju u svjetskoj konkurenciji. Za pojave u likovnom životu kao što su Nove tendencije ili Gorgona, koje su nas legitimirale kao avangardu europskih kulturnih događanja, u takvoj koncepciji nema mjesta.

Integracija kulture

Činjenica da je 1968. godine u Zagrebu pokrenut Bit, prvi časopis za kompjutorsku umjetnost u svijetu, u optici takve kulturne politike potpuno je nevažna. Gotovo potpuna integriranost hrvatske popularne kulture posljednja dva i pol desetljeća jednostranačke vlasti u svjetske tokove takvim povjesničarima ne znači ništa.

Za njih je povijest stala 1945. i treba biti nastavljena 2016. afirmacijom koncepcija koje su nestale zajedno s NDH. Lažno prikazujući da u razdoblju od 1945. do 1990. u Hrvatskoj nije postojalo ništa drugo osim staljinizma, takvi nas politički proroci namjeravaju uvesti u budućnost koja će svakako biti lošija od prošlosti.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.