Jedno je sada posve sigurno i k tome zamalo nepopravljivo. Europska komisija i njena predsjednica proizveli su teški debakl s nabavom i distribucijom cjepiva za koronu, a Andrej Plenković poslušno je asistirao u tom diletantizmu s hrvatskog terena. Pri čemu se, kao i obično, nije dalo živjeti od njegove samoproglašene važnosti u ovoj herojskoj operaciji spašavanja zdravlja Europljana. Projektu koji se pokazala smušenim i propalim.
Mogli smo znati od početka, ali nismo. Poslije europskih izbora pretpostavili smo da je došlo do loše sreće u proceduri, da je igrao taj neki ključ među 27 zemalja članica pa je birokratska formula izbacila ime Dubravke Šuice za potpredsjednicu Europske komisije i desnu ruku Ursule von der Leyen. Kako naivno. Jer, gdje je Šuica potpredsjednica, odmah je jasno da se ne treba očekivati ništa ozbiljno. Već to je bilo dosta za zabrinutost. A onda je buknuo Covid. Ursula von der Leyen bila je loša i kao njemačka ministrica, a onda dobije na upravljanje cijelu Europsku uniju. I uz nju sjedi Šuica.
Ništa me ne pitajte
Velika sam pristalica ujedinjene Europe, ali ne ovoga. Dakle, cjepiva nema premda je EU s različitim proizvođačima ugovorila preko 2,3 milijarde doza. Tek oko sedam posto hrvatskog stanovništva je procijepljeno. Ako se ovako nastavi, eventualno ćemo završiti posao do 2030. Do tada, tko živ, tko mrtav. A Plenković dva dana ponavlja kako austrijski kancelar Sebastian Kurtz
malo pretjeruje sa svojim primjedbama u kojima u obranu uzima i Hrvatsku.
Da bi se sljedeće jutro odjednom probudio malo bolje pribran i dopisao se na pismo pet nezadovoljnih premijera Europskoj komisiji. Predsjednik naše vlade navečer je zadovoljan, a zorom postane nezadovoljan. I tako pitam svaki tjedan moju doktoricu možemo li se čemu nadati, a ona se s prizvukom neugode smije u telefon. Kaže da ih pacijenti u čekaonici hoće tući. Ali odakle da im dam kad nam ne šalju i ne znamo kad će poslati i koliko. Prema tome, ništa me ne pitajte.
A koga da pitamo?
A koga da pitamo? Plenkovića? Vilija Beroša i Stožer? Gospođe Ursulu i Dubravku? Predbilježili smo se preko e-građanina i kod liječnice obiteljske medicine, ali niotkuda ni a ni be. Kći moje prijateljice, doktorica znanosti koja radi na Cambridgeu, isto se zapisala za cijepljenje u Londonu. Ima 35 godina, nikad je ni zub nije zabolio, a odmah joj je javljeno da dođe petog srpnja i u koliko sati. Zašto kod nas vlada gluhoća i zašto nema pristojne komunikacije s građanima, tko će ga znati. I otkud pojedinim osobama koje u Hrvatskoj istupaju kao epidemiološki arbitri ta drskost da u ovoj nestašici izmišljaju kako je i jedna doza cjepiva dovoljna ako baš ne bude za drugu?
Ali vratimo se prvo na početak, u Bruxelles. Kad trebaš dozidati kuću ili kad ugovaraš popravak kanalizacije, kao investitor s izvođačem sklapaš ugovor. Ako strana koja se obavezala da će izvršiti radove ne obavi te radove kako treba ili ako ih ne može završiti u roku, naručitelj ima pravo da mu se nadoknadi šteta. To znamo iz običnog života. A kako je posao sa cjepivom ugovorila Europska komisija, kupac za pola milijarde ljudi?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo se frigati
Zvala sam oko toga stručnjake jer mi nije bilo jasno kako proizvođači cjepiva s kojima su potpisani ugovori mogu i smiju odjednom obavijestiti EU da ne mogu proizvesti koliko su obećali? Kako se AstraZeneca usudi isporučiti samo 11 milijuna paketa kad je ugovoreno da ćemo već imati 90 milijuna dok u međuvremenu izvozi u Australiju? No doznala sam da se možemo se frigati.
Jer Ursula von der Leyen i njena administracija nisu stavili u ugovore nikakva sredstva osiguranja. To više ne radi ni Štef iz Klanjca. EU je, dakle, za cjepivo strovalila farmaceutskoj industriji nezamisliv novac u milijardama eura, financirala im je proizvodnju, osigurala im ogroman posao. I za to je dobila šipak. Ali ne može tražiti novac natrag pa uzeti cjepivo kod drugoga.
Za čime bi biznis trčao?
Ne može ih tužiti za naknadu štete. Ne može ništa nego mrmljati sebi u bradu i svaljivati krivicu na pokvarene tvrtke koje trče za profitom. A nego za čime bi biznis trčao? Pa zato i postoje obavezni odnosi i ugovori da te nitko ne prevesla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A velika i važna EU čak se nije dosjetila da bi proizvođače s kojima je ugovorila isporuke trebalo obavezati da najprije u cijelosti podmire europske potrebe, a tek onda mogu izvoziti drugdje. Kod Bidena u SAD-u nema mrdanja. Prvo Amerikanci, izvoz zabranjen. Ali zato Kod Ursule von der Leyen sve može. Jer je ugovorila smijuriju, a ne pravni posao.
Panika, Rusi i Kinezi
A posebna je priča s ruskim i kineskim cjepivima koja su, prema općem uvjerenju stručnjaka, sasvim izvrsna, ali ”politički” neprihvatljiva. Zato se i kod nas mjesecima papagajski recitiralo da EU zbog nekih propisa ne može i ne smije ugovarati kontejnere s Rusima i Kinezima. Za to vrijeme – također članice EU Mađarska i Malta – nesmetano su naručivale cjepivo s obje strane i sada su najbolje procijepljene. Da bi se u međuvremenu i Bruxelles počeo smekšavati prema dobavljačima iz politički nepoželjnih zona, naravno iznebuha jer je nastala panika i više ne znaju što da se radi.
A kad se smekša Bruxelles, automatski se smekša i Plenković. Ukratko, ovo što oko Covida imamo u EU, a posljedično i u poslušnoj Hrvatskoj, ne može se opisati finim i pristojnim riječima. Doduše, kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba Davor Filipović kune se bogom i svim svecima da će ekspresno izgraditi tvornicu cjepiva za koronu, a višak kapaciteta prebacit će čak i na cjepivo protiv raka (!). U tome ga premijer i predsjednik njegove stranke zdušno podržava. Ali kad je cirkus u Bruxellesu, pa zašto ne bi bio i ovdje u Zagrebu? A Filipovićevu tvornicu treba otvoriti Šuica jer se točno tako i pristoji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potpuni debakl Bruxellesa: Cjepiva s farmaceutskom industrijom ovako ne bi ugovorio ni zadnji amater
Ovo što smo dobili je smijurija, a ne pravni posao
EU je strovalila proizvođačima nezamisliv novac u milijardama eura. Financirala im je proizvodnju. Osigurala im je ogroman posao. I za to je dobila šipak. Ali sad ne može tražiti novac natrag pa uzeti cjepivo kod drugoga. Ne može tužiti kompanije za naknadu štete. Ne može ništa nego mrmljati sebi u bradu i svaljivati krivicu na pokvarene tvrtke koje trče za profitom. A nego za čime bi biznis trčao? Pa zato i postoje obavezni odnosi i ugovori da te nitko ne prevesla
Jedno je sada posve sigurno i k tome zamalo nepopravljivo. Europska komisija i njena predsjednica proizveli su teški debakl s nabavom i distribucijom cjepiva za koronu, a Andrej Plenković poslušno je asistirao u tom diletantizmu s hrvatskog terena. Pri čemu se, kao i obično, nije dalo živjeti od njegove samoproglašene važnosti u ovoj herojskoj operaciji spašavanja zdravlja Europljana. Projektu koji se pokazala smušenim i propalim.
Mogli smo znati od početka, ali nismo. Poslije europskih izbora pretpostavili smo da je došlo do loše sreće u proceduri, da je igrao taj neki ključ među 27 zemalja članica pa je birokratska formula izbacila ime Dubravke Šuice za potpredsjednicu Europske komisije i desnu ruku Ursule von der Leyen. Kako naivno. Jer, gdje je Šuica potpredsjednica, odmah je jasno da se ne treba očekivati ništa ozbiljno. Već to je bilo dosta za zabrinutost. A onda je buknuo Covid. Ursula von der Leyen bila je loša i kao njemačka ministrica, a onda dobije na upravljanje cijelu Europsku uniju. I uz nju sjedi Šuica.
Ništa me ne pitajte
Velika sam pristalica ujedinjene Europe, ali ne ovoga. Dakle, cjepiva nema premda je EU s različitim proizvođačima ugovorila preko 2,3 milijarde doza. Tek oko sedam posto hrvatskog stanovništva je procijepljeno. Ako se ovako nastavi, eventualno ćemo završiti posao do 2030. Do tada, tko živ, tko mrtav. A Plenković dva dana ponavlja kako austrijski kancelar Sebastian Kurtz
malo pretjeruje sa svojim primjedbama u kojima u obranu uzima i Hrvatsku.
Da bi se sljedeće jutro odjednom probudio malo bolje pribran i dopisao se na pismo pet nezadovoljnih premijera Europskoj komisiji. Predsjednik naše vlade navečer je zadovoljan, a zorom postane nezadovoljan. I tako pitam svaki tjedan moju doktoricu možemo li se čemu nadati, a ona se s prizvukom neugode smije u telefon. Kaže da ih pacijenti u čekaonici hoće tući. Ali odakle da im dam kad nam ne šalju i ne znamo kad će poslati i koliko. Prema tome, ništa me ne pitajte.
A koga da pitamo?
A koga da pitamo? Plenkovića? Vilija Beroša i Stožer? Gospođe Ursulu i Dubravku? Predbilježili smo se preko e-građanina i kod liječnice obiteljske medicine, ali niotkuda ni a ni be. Kći moje prijateljice, doktorica znanosti koja radi na Cambridgeu, isto se zapisala za cijepljenje u Londonu. Ima 35 godina, nikad je ni zub nije zabolio, a odmah joj je javljeno da dođe petog srpnja i u koliko sati. Zašto kod nas vlada gluhoća i zašto nema pristojne komunikacije s građanima, tko će ga znati. I otkud pojedinim osobama koje u Hrvatskoj istupaju kao epidemiološki arbitri ta drskost da u ovoj nestašici izmišljaju kako je i jedna doza cjepiva dovoljna ako baš ne bude za drugu?
Ali vratimo se prvo na početak, u Bruxelles. Kad trebaš dozidati kuću ili kad ugovaraš popravak kanalizacije, kao investitor s izvođačem sklapaš ugovor. Ako strana koja se obavezala da će izvršiti radove ne obavi te radove kako treba ili ako ih ne može završiti u roku, naručitelj ima pravo da mu se nadoknadi šteta. To znamo iz običnog života. A kako je posao sa cjepivom ugovorila Europska komisija, kupac za pola milijarde ljudi?
Možemo se frigati
Zvala sam oko toga stručnjake jer mi nije bilo jasno kako proizvođači cjepiva s kojima su potpisani ugovori mogu i smiju odjednom obavijestiti EU da ne mogu proizvesti koliko su obećali? Kako se AstraZeneca usudi isporučiti samo 11 milijuna paketa kad je ugovoreno da ćemo već imati 90 milijuna dok u međuvremenu izvozi u Australiju? No doznala sam da se možemo se frigati.
Jer Ursula von der Leyen i njena administracija nisu stavili u ugovore nikakva sredstva osiguranja. To više ne radi ni Štef iz Klanjca. EU je, dakle, za cjepivo strovalila farmaceutskoj industriji nezamisliv novac u milijardama eura, financirala im je proizvodnju, osigurala im ogroman posao. I za to je dobila šipak. Ali ne može tražiti novac natrag pa uzeti cjepivo kod drugoga.
Za čime bi biznis trčao?
Ne može ih tužiti za naknadu štete. Ne može ništa nego mrmljati sebi u bradu i svaljivati krivicu na pokvarene tvrtke koje trče za profitom. A nego za čime bi biznis trčao? Pa zato i postoje obavezni odnosi i ugovori da te nitko ne prevesla.
A velika i važna EU čak se nije dosjetila da bi proizvođače s kojima je ugovorila isporuke trebalo obavezati da najprije u cijelosti podmire europske potrebe, a tek onda mogu izvoziti drugdje. Kod Bidena u SAD-u nema mrdanja. Prvo Amerikanci, izvoz zabranjen. Ali zato Kod Ursule von der Leyen sve može. Jer je ugovorila smijuriju, a ne pravni posao.
Panika, Rusi i Kinezi
A posebna je priča s ruskim i kineskim cjepivima koja su, prema općem uvjerenju stručnjaka, sasvim izvrsna, ali ”politički” neprihvatljiva. Zato se i kod nas mjesecima papagajski recitiralo da EU zbog nekih propisa ne može i ne smije ugovarati kontejnere s Rusima i Kinezima. Za to vrijeme – također članice EU Mađarska i Malta – nesmetano su naručivale cjepivo s obje strane i sada su najbolje procijepljene. Da bi se u međuvremenu i Bruxelles počeo smekšavati prema dobavljačima iz politički nepoželjnih zona, naravno iznebuha jer je nastala panika i više ne znaju što da se radi.
A kad se smekša Bruxelles, automatski se smekša i Plenković. Ukratko, ovo što oko Covida imamo u EU, a posljedično i u poslušnoj Hrvatskoj, ne može se opisati finim i pristojnim riječima. Doduše, kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba Davor Filipović kune se bogom i svim svecima da će ekspresno izgraditi tvornicu cjepiva za koronu, a višak kapaciteta prebacit će čak i na cjepivo protiv raka (!). U tome ga premijer i predsjednik njegove stranke zdušno podržava. Ali kad je cirkus u Bruxellesu, pa zašto ne bi bio i ovdje u Zagrebu? A Filipovićevu tvornicu treba otvoriti Šuica jer se točno tako i pristoji.