Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pozadina afere s pomilovanjem: ‘Ministarstvo pravosuđa bilo protiv spornih prijedloga Pantovčaka’

'Članovi Komisije ugledni su i stručni, nije jasno kako su ovo dopustili'

ZADNJA IZMJENA: velj 8, 2016
Foto: PIXSELL

Ako su, kad je o podmićivanju riječ, pred zakonom krivi oni koji mito traže, kao i oni koji ga daju, bilo bi logično da je s Vladimirom Šeksom, dojučerašnjim posebnim savjetnikom za ustavna pitanja predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, zajedno, ruku pod ruku, otišao i predsjednik Komisije za pomilovanje Davor Derenčinović, a s njim – ako već ne svi – i još poneki član tog tijela.

Naravno, niti je Šeks tražio mito, niti su Derenčinović i članovi komisije mito davali, ali i iz Šeksova objašnjenja o razlozima naprasnog odlaska s Pantovčaka jasno je da je postojao odnos traženja i davanja. Šeks je od nekih članova komisije tražio da pomiluju njegova bivšeg savjetnika za medije Vanju Goldbergera, a ovi su to pomilovanje i dali. Dakle, priča je prilično slična: tražilo se i davalo. A otišao je samo Šeks.

Neobično lobiranje

U cijelom tom slučaju, spornom pomilovanju nekoliko osoba – do sada možda i najvećem skandalu koji se dogodio na Pantovčaku tijekom jednogodišnjeg predsjednikovanja Kolinde Grabar-Kitarović – valjalo bi razjasniti barem nekoliko stvari. Ponajprije radi toga da bi se vidjelo je li Šeksovo razrješenje uistinu stvar “principijelnosti”, kako je Tomislav Karamarko laskavo opisao predsjedničinu odluku o Šeksovu udaljenju s Pantovčaka, ili je pak riječ o nečem posve različitom.

Ako je predsjednica znala za Šeksovo lobiranje (nazovimo to tako), a ipak potpisala pomilovanje njegovu bivšem savjetniku i prijatelju njegova pokojnog sina (Šeksov sin Domagoj nađen je mrtav u Indiji u ožujku 2005., a okolnosti smrti nisu razjašnjene), onda ne može biti ni govora o “principijelnosti”, nego o pokušaju kontroliranja nastale štete.

Iako je Goldberger, osoba za koju je kod Derenčinovićeve komisije lobirao Šeks, osuđen za zloporabu opojnih droga i nezakonito posjedovanje oružja, dakle za kaznena djela koja u javnosti teško mogu izazvati empatije prema počinitelju, još dva pomilovanja iz posljednjeg “paketa” više su nego problematična: ono propalog tajkuna i bjegunca od hrvatskog pravosuđa Leona Sulića, ali nadasve pomilovanje Danka Seitera, osobe koja je kao član uprave Karlovačke banke oprostila milijun kuna duga Nikoli Hanželu, najvećem donatoru u predsjedničkoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović.

Hanžel se u kampanji isprsio sa 197 tisuća kuna, lijepom hrpom para, čije porijeklo može imati veze i s onih ranije oproštenih milijun kuna duga, zbog čega je – među ostalim – sada pomilovani Seiter i ležao u zatvoru.

Šeksovo priznanje

Pitanje koje se neugodno nameće, a postavlja ga logika, glasi: ako je Šeks mogao lobirati/utjecati na komisiju da pomiluje Goldbergera, nije li se na tu istu komisiju moglo utjecati i da pomiluje Seitera, darežljivog prema predsjedničinu najvećem donatoru? Je li taj iznos vrijedan lobiranja i tko je eventualno mogao lobirati za Seiterovo pomilovanje – ili su pak članovi komisije bez ičijeg uplitanja sami donijeli takvu odluku – vrišteća su pitanja na koja bi valjalo znati odgovore prije nego što se predsjedničina odluka o razrješenju Šeksa pompozno proglasi “principijelnom”.

Šeksovo priznanje da je s nekim članovima Komisije za pomilovanja razgovarao o Goldbergeru dokazuje da je na nju moguće utjecati. Šeks je razgovarao; komisija je Goldbergera pomilovala; predsjednica je to smatrala neprimjerenim, ali je odluku o pomilovanju ipak potpisala; Šeks je iz moralnih razloga podnio ostavku; predsjednica ga razriješila. Sad kad vidimo da se na tu komisiju može utjecati, logično je pitanje je li pokušaja utjecaja bilo i u Seiterovu slučaju. Ako jest, tko je to činio?

‘Članovi Komisije ugledni su i stručni, nije jasno kako su ovo dopustili’

Kad je sredinom srpnja prošle godine imenovana nova Komisija za pomilovanja, u koju su pored Davora Derenčinovića ušli i Miroslav Šumanović, Damir Primorac, Marijan Hranjski, Mirjana Kralik, Eduard Kunštek i Ivica Tolušić, iz predsjedničina ureda priopćeno je kako su osnovni kriterij u odabiru članova bili njihova stručnost i neovisnost. U njihovu odabiru konačnu riječ imala je predsjednica.

S obzirom na to da je uistinu riječ o uglednim imenima, u njihovu stručnost nije trebalo sumnjati. No, kad je neovisnost u pitanju, “Šeksov poučak” govori drukčije. Utjecaj na članove komisije ne samo da je moguć: on se i stvarno dogodio.

Iako je pomilovanje Danka Seitera, bivšeg člana uprave Karlovačke banke, nezasluženo palo u sjenu Šeksova smrtnog grijeha koji ga je koštao ne baš lijepog kraja političke karijere, i čin milosrđa prema Leonu Suliću prilično je upitan. Ne samo zbog dobro poznate privatizacijske pljačke Croatia busa – takvih je stvari u Hrvatskoj bilo napretek – nego i zbog činjenice da je Sulić bio bjegunac od hrvatskog pravosuđa. Prije izricanja presude 2005. godine pobjegao je iz zemlje i dvije se godine skrivao, što u Francuskoj, što u Južnoj Americi.

Pomilovanjem je Sulić za svoj bijeg nagrađen slično kao svojedobno i Branimir Glavaš, kojem je – dok je bio u bijegu od izdržavanja 10-godišnje zatvorske kazne za osječke ratne zločine – Vrhovni sud smanjio kaznu za tri godine. Sulić je, obrazloženo je, pomilovan zbog lošeg zdravstvenog stanja, što sigurno jest kriterij za pomilovanje.

Otpor Ministarstva

No, Željku Sabi, bivšem gradonačelniku Vukovara, koji je tijekom izdržavanja zatvorske kazne također doživio ozbiljno pogoršanje zdravlja i čiji je apel za pomilovanje potkrijepljen s 1500 potpisa građana Vukovara i nekoliko braniteljskih udruga, ta činjenica nije uzeta u obzir. A Sabo nije bježao pred zakonom, bio je vukovarski branitelj i zatočenik srpskih logora pa ga se moglo pomilovati makar prigodom obilježavanja 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, u kolovozu prošle godine.

Kako doznaje Telegram, Ministarstvo pravosuđa u bivšem sastavu, prije nego što je obavljena primopredaja vlasti, protivilo se većini prijedloga za pomilovanje i nije dalo pozitivan stav. Zanimljivo, komisija je nakon toga papire vratila Ministarstvu i tražila pojašnjenja. No, kad je Ministarstvo pravosuđa ponovno odbilo iste zahtjeva za pomilovanjem, komisija se na to nije obazirala i postupila je na način koji je doveo do kompromitacije tog osjetljivog tijela. Odluka o pomilovanju donesena je u interregnumu – stari je ministar Orsat Miljenić bio na odlasku, a novi, Ante Šprlje, na dolasku.

Nikome iz komisije, međutim, nije se dogodilo ništa, a jedini tko je snosio posljedice bio je Vladimir Šeks. Njegovo priznanje da je razgovarao s nekim članovima komisije o pomilovanju svog bivšeg suradnika i nekadašnjeg sinovljeva prijatelja bilo je razlogom ekspresno iznuđene ostavke. To što je Komisija za pomilovanje nakon Šeksova lobiranja popustila, budi sumnju da je možda pokleknula i pred lobiranjem neke druge osobe.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. veljače 2016.

Drago Hedl
Istraživački novinar
425 članaka Više o autoru
Više s weba