Višednevni „divlji štrajk“ radnika zagrebačke Čistoće razbuktao je ovdašnje političke strasti po već ustaljenom obrascu: “Što je dozvoljeno ‘našima’ nije i ‘vašima’ “pa je tako izgubljena još jedna prigoda za raspravu zašto je Hrvatska nakon tri desetljeća europski rekorder po povećanju prikupljenoga komunalnog otpada po stanovniku godišnje.
U razdoblju od 1995. do 2021. u sadašnjim članicama Europske unije količina prikupljenoga komunalnog otpada po stanovniku prosječno je povećana za 13,6 posto, u Sloveniji je smanjena za 14,3 posto, a u Hrvatskoj je više nego udvostručena, s 220 kilograma na 446 kg po stanovniku godišnje. Hrvatski problem nije samo enormno povećanje komunalnoga otpada, nego još više premali udio njegovoga recikliranja.
Naslijeđe Milana Bandića
U 2021. godini u Europskoj uniji reciklirano je 48,5 posto ukupnoga komunalnog otpada, u Njemačkoj koja je europski predvodnik u recikliranju čak 69,8 posto, u Sloveniji 59,9 posto, a u Hrvatskoj svega 31,5 posto. Ovih nekoliko podataka zorno pokazuje da je politika odvojenoga prikupljanja otpada vrlo mjerljiva disciplina.
Već sam jednom napisao da je Milan Bandić ostavio Tomislavu Tomaševiću u nasljeđe 218 kg nerazvrstanoga komunalnog otpada po stanovniku godišnje. To je onaj otpad koji bi od listopada prošle godine trebao završavati samo u “plavim vrećicama” pa ako i samo njihovo uvođenje dovede do njegovoga značajnog smanjenja grad Zagreb napravio je jako zakašnjeli veliki korak u odvojenome prikupljanju otpada.
Prvi europski glavni grad koji je proklamirao “zero waste policy” bila je Ljubljana, a prema ambicioznome planu tamošnjih vlasti slovenska bi metropola za dvije godine trebala imati svega 60 kg miješanoga komunalnog otpada po stanovniku godišnje.
Slovenija ostvarila cilj prije roka
Europska komisija još je 2015. godine postavila ciljeve prema kojima bi zemlje Europske unije do 2025. godine trebale reciklirati 60 posto komunalnoga otpada, a do 2030. čak 65 posto. Ljubljana i Slovenija cilj za 2025. ostvarile su četiri godine prije roka, a svima je jasno da Zagreb i Hrvatska, zahvaljujući korumpiranoj i nesposobnoj upravljačkoj kasti, već sada mogu početi pisati ispričnice Europskoj komisiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umjesto da štrajk u Čistoći potakne raspravu zašto je Ljubljana toliko uspješnija od Zagreba u gospodarenju komunalnim otpadom, on je poslužio samo kao povod za još jedan obračun političkih sponzora i medijskih promotora podzemne ostavštine Milana Bandića s trenutačnom gradskom vlašću.
Tako smo dobili i nove borce za radnička prava i to tamo gdje ih u prošla tri desetljeća nikada nije bilo, pa je na kraju sve i moralo završiti gradonačelnikovim oblačenjem zaštitne odore i ubacivanjem “plavih vrećica” u kamion Čistoće u zagrebačkoj Dubravi.
Zašto nismo kopirali ljubljanski model
U Sloveniji je 2008. godine svega 15 posto komunalnog otpada bilo reciklirano, a sve ostalo završavalo je na odlagalištima. Stanje je bilo neodrživo pa je ponajviše zahvaljujući Kohezijskom fondu Europske unije i jednom od njegovih operativnih programa za razdoblje 2007. – 2013. izgrađen “Regijski center za ravnanje z odpatki” (RCERO Ljubljana).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj projekt vrijedan 155 milijuna eura završen je 2015. godine, Kohezijski fond osigurao je 61,02 posto toga iznosa, državni proračun 13 posto, a 22,91 posto Ljubljana i 58 općina koje koriste usluge RCERO-a. Izgrađena postrojenja zadovoljavaju potrebe područja na kojemu živi 700.000 stanovnika na način da nakon selekcije i prerade organskoga i miješanoga komunalnog otpada na odlagalištu završava svega 5 posto prikupljenih količina.
Zbog čega Zagreb nije do sada sagradio svoj RCERO europskim novcem pitanje je bez odgovora. Zašto Ljubljana ima 67 podzemnih spremnika za odvojeno prikupljanje papira, plastike stakla i metala, a Zagreb samo dva? Je li Milan Bandić bio nezainteresiran za kopiranje ljubljanskoga modela gospodarenja otpadom zato što korištenje europskoga novca privlači previše neželjene pažnje, a kumovima ni popularnosti ni pažnje ipak ne treba?
Nije to samo priča o Bandiću i Tomaševiću
Je li zbog tih kumova grad bio zatrpan kantama i kontejnerima, i je li zbog kumova fingirano odvojeno prikupljanje otpada? Kako god bilo, izgubljeno je cijelo desetljeće u gospodarenju otpadom, a oni koji su u tome sudjelovali danas su među najglasnijim kritičarima Tomislava Tomaševića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o zagrebačkome gospodarenju otpadom i upravljanju Gradom nije samo priča o Milanu Bandiću i Tomislavu Tomaševiću. Koruptivni model vladanja, bilo na državnome ili lokalnome nivou, prešutno se nudi kao jedini mogući, a svi oni koji na njega ne pristaju proglašavaju se nesposobnima.
Građani trebaju birati između korumpiranih i nesposobnih, a u tome lažnom izboru ovi prvi se podrazumijevaju sposobnima i uspješnima. Neizravno izrečena poruka da je njihova korumpiranost cijena njihove uspješnosti rastače same temelje demokracije, a politiku čini lovištem predatora poput Gabrijele Žalac i Josipe Rimac. Samo u tome i takvome lovištu “AP” iz njihovih SMS poruka nije Andrej Plenković, a njegova ostavka nije tema.
To je samo artiljerijska priprema
Barem četvrtina hrvatskih građana zbog ovih ili onih razloga ne vidi ništa loše u korumpiranosti političke kaste, jer da je drugačije HDZ bi odavno bio na političkoj margini. Uspješno upravljanje Zagrebom Tomislava Tomaševića ili Splitom Ivice Puljka dovodi u pitanje gotovo sve na čemu počiva kapilarna vladavina HDZ-a, sve transfere i dotacije proračunskoga novca, sve pogodovane i lažirane javne natječaje, sva nepotrebna zapošljavanja i svu nesposobnost glomazne i prekobrojne državne i lokalne administracije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U strahu od mogućega gubitka svoga komadića partijske rente vjerni birači HDZ-a i u narednome će izbornom ciklusu pronaći dostojne nasljednice Gabrijele Žalac i Josipe Rimac, a udar na Tomislava Tomaševića samo je artiljerska priprema usmjerena na neodlučne i nevjerne, na sve one koji su u stanju propitkivati dogmu prema kojoj u Hrvatskoj nema života izvan čvrstoga i sveobuhvatnoga zagrljaja HDZ-a.
Prava istina o smeću. Dovoljno je samo usporediti Zagreb i Ljubljanu i shvatiti koliko smo propali
Priča o zagrebačkome gospodarenju otpadom nije samo priča o Milanu Bandiću i Tomislavu Tomaševiću
Umjesto da štrajk u Čistoći potakne raspravu zašto je Ljubljana toliko uspješnija od Zagreba u gospodarenju komunalnim otpadom, on je poslužio samo kao povod za još jedan obračun političkih sponzora i medijskih promotora podzemne ostavštine Milana Bandića s trenutačnom gradskom vlašću
Višednevni „divlji štrajk“ radnika zagrebačke Čistoće razbuktao je ovdašnje političke strasti po već ustaljenom obrascu: “Što je dozvoljeno ‘našima’ nije i ‘vašima’ “pa je tako izgubljena još jedna prigoda za raspravu zašto je Hrvatska nakon tri desetljeća europski rekorder po povećanju prikupljenoga komunalnog otpada po stanovniku godišnje.
U razdoblju od 1995. do 2021. u sadašnjim članicama Europske unije količina prikupljenoga komunalnog otpada po stanovniku prosječno je povećana za 13,6 posto, u Sloveniji je smanjena za 14,3 posto, a u Hrvatskoj je više nego udvostručena, s 220 kilograma na 446 kg po stanovniku godišnje. Hrvatski problem nije samo enormno povećanje komunalnoga otpada, nego još više premali udio njegovoga recikliranja.
Naslijeđe Milana Bandića
U 2021. godini u Europskoj uniji reciklirano je 48,5 posto ukupnoga komunalnog otpada, u Njemačkoj koja je europski predvodnik u recikliranju čak 69,8 posto, u Sloveniji 59,9 posto, a u Hrvatskoj svega 31,5 posto. Ovih nekoliko podataka zorno pokazuje da je politika odvojenoga prikupljanja otpada vrlo mjerljiva disciplina.
Već sam jednom napisao da je Milan Bandić ostavio Tomislavu Tomaševiću u nasljeđe 218 kg nerazvrstanoga komunalnog otpada po stanovniku godišnje. To je onaj otpad koji bi od listopada prošle godine trebao završavati samo u “plavim vrećicama” pa ako i samo njihovo uvođenje dovede do njegovoga značajnog smanjenja grad Zagreb napravio je jako zakašnjeli veliki korak u odvojenome prikupljanju otpada.
Prvi europski glavni grad koji je proklamirao “zero waste policy” bila je Ljubljana, a prema ambicioznome planu tamošnjih vlasti slovenska bi metropola za dvije godine trebala imati svega 60 kg miješanoga komunalnog otpada po stanovniku godišnje.
Slovenija ostvarila cilj prije roka
Europska komisija još je 2015. godine postavila ciljeve prema kojima bi zemlje Europske unije do 2025. godine trebale reciklirati 60 posto komunalnoga otpada, a do 2030. čak 65 posto. Ljubljana i Slovenija cilj za 2025. ostvarile su četiri godine prije roka, a svima je jasno da Zagreb i Hrvatska, zahvaljujući korumpiranoj i nesposobnoj upravljačkoj kasti, već sada mogu početi pisati ispričnice Europskoj komisiji.
Umjesto da štrajk u Čistoći potakne raspravu zašto je Ljubljana toliko uspješnija od Zagreba u gospodarenju komunalnim otpadom, on je poslužio samo kao povod za još jedan obračun političkih sponzora i medijskih promotora podzemne ostavštine Milana Bandića s trenutačnom gradskom vlašću.
Tako smo dobili i nove borce za radnička prava i to tamo gdje ih u prošla tri desetljeća nikada nije bilo, pa je na kraju sve i moralo završiti gradonačelnikovim oblačenjem zaštitne odore i ubacivanjem “plavih vrećica” u kamion Čistoće u zagrebačkoj Dubravi.
Zašto nismo kopirali ljubljanski model
U Sloveniji je 2008. godine svega 15 posto komunalnog otpada bilo reciklirano, a sve ostalo završavalo je na odlagalištima. Stanje je bilo neodrživo pa je ponajviše zahvaljujući Kohezijskom fondu Europske unije i jednom od njegovih operativnih programa za razdoblje 2007. – 2013. izgrađen “Regijski center za ravnanje z odpatki” (RCERO Ljubljana).
Taj projekt vrijedan 155 milijuna eura završen je 2015. godine, Kohezijski fond osigurao je 61,02 posto toga iznosa, državni proračun 13 posto, a 22,91 posto Ljubljana i 58 općina koje koriste usluge RCERO-a. Izgrađena postrojenja zadovoljavaju potrebe područja na kojemu živi 700.000 stanovnika na način da nakon selekcije i prerade organskoga i miješanoga komunalnog otpada na odlagalištu završava svega 5 posto prikupljenih količina.
Zbog čega Zagreb nije do sada sagradio svoj RCERO europskim novcem pitanje je bez odgovora. Zašto Ljubljana ima 67 podzemnih spremnika za odvojeno prikupljanje papira, plastike stakla i metala, a Zagreb samo dva? Je li Milan Bandić bio nezainteresiran za kopiranje ljubljanskoga modela gospodarenja otpadom zato što korištenje europskoga novca privlači previše neželjene pažnje, a kumovima ni popularnosti ni pažnje ipak ne treba?
Nije to samo priča o Bandiću i Tomaševiću
Je li zbog tih kumova grad bio zatrpan kantama i kontejnerima, i je li zbog kumova fingirano odvojeno prikupljanje otpada? Kako god bilo, izgubljeno je cijelo desetljeće u gospodarenju otpadom, a oni koji su u tome sudjelovali danas su među najglasnijim kritičarima Tomislava Tomaševića.
Priča o zagrebačkome gospodarenju otpadom i upravljanju Gradom nije samo priča o Milanu Bandiću i Tomislavu Tomaševiću. Koruptivni model vladanja, bilo na državnome ili lokalnome nivou, prešutno se nudi kao jedini mogući, a svi oni koji na njega ne pristaju proglašavaju se nesposobnima.
Građani trebaju birati između korumpiranih i nesposobnih, a u tome lažnom izboru ovi prvi se podrazumijevaju sposobnima i uspješnima. Neizravno izrečena poruka da je njihova korumpiranost cijena njihove uspješnosti rastače same temelje demokracije, a politiku čini lovištem predatora poput Gabrijele Žalac i Josipe Rimac. Samo u tome i takvome lovištu “AP” iz njihovih SMS poruka nije Andrej Plenković, a njegova ostavka nije tema.
To je samo artiljerijska priprema
Barem četvrtina hrvatskih građana zbog ovih ili onih razloga ne vidi ništa loše u korumpiranosti političke kaste, jer da je drugačije HDZ bi odavno bio na političkoj margini. Uspješno upravljanje Zagrebom Tomislava Tomaševića ili Splitom Ivice Puljka dovodi u pitanje gotovo sve na čemu počiva kapilarna vladavina HDZ-a, sve transfere i dotacije proračunskoga novca, sve pogodovane i lažirane javne natječaje, sva nepotrebna zapošljavanja i svu nesposobnost glomazne i prekobrojne državne i lokalne administracije.
U strahu od mogućega gubitka svoga komadića partijske rente vjerni birači HDZ-a i u narednome će izbornom ciklusu pronaći dostojne nasljednice Gabrijele Žalac i Josipe Rimac, a udar na Tomislava Tomaševića samo je artiljerska priprema usmjerena na neodlučne i nevjerne, na sve one koji su u stanju propitkivati dogmu prema kojoj u Hrvatskoj nema života izvan čvrstoga i sveobuhvatnoga zagrljaja HDZ-a.