Pravi problem gospodina Mesića je karakterni; ima neviđenu potrebu svakome se svidjeti i iz toga izvući korist
Ovih dana pojavila se snimka na kojoj osporava Jasenovac
Svakih nekoliko godina hrvatska se javnost zabavlja video dokazima o proustaškim ispadima Stjepana Mesića, prvog predsjednika hrvatske Vlade, Tuđmanova izaslanika u Predsjedništvu Jugoslavije, glavnog tajnika HDZ-a, predsjednika Sabora, HDZ-ova disidenta, i dvostrukog predsjednika Republike na protutuđmanovskoj političkoj platformi.
Prije desetak godina Index je tako otkrio da je Mesić negdje u inozemstvu na sav glasa pjevao Juru i Bobana, da bi se ovih dana pojavila snimka iz ranih devedesetih, na kojoj ondašnji visoki državni i HDZ-ov dužnosnik objašnjava kako Jasenovac i nije bio tako strašno mjesto (što se podudara s pojedinim tezama iz Tuđmanove knjige Bespuća povijesne zbiljnosti). Tuđman je, svejedno, tvrdio kako su u Jasenovcu likvidirane desetine tisuća Srba, Židova, Roma i protivnika endehazijskog režima.
Mesić nikad nije bio proustaški orijentiran
Usprkos takvim, gadno kompromitantnim ispadima, Stjepan Mesić nikad nije bio proustaški orijentiran. Cijelo je njegovo političko djelovanje u neovisnoj Hrvatskoj proteklo u dosljednjoj borbi protiv radikalne desnice i protiv one ideologije koja je dovela do ustaštva, i koja se dijelom trajno naselila u Hrvatsku demokratsku zajednicu, gdje povremeno postaje prilično vidljiva. Pa zato hrvatski Židovi bojkotiraju državno obilježavanje Sjećanja na Holokaust.
Zbog svojih dosljednih proturadikalnih stavova Stipe Mesić u prvoj se polovici devedesetih teško sukobljavao s pripadnicima raznih desnih frakcija HDZ-a, od Gojka Šuška do Vladimira Šeksa, da bi u dvijetisućitima postao apsolutno glavna meta radikalne hrvatske desnice, koja je donekle uvažavala i Račana i Milanovića, dok je Mesića naprosto prezirala i mrzila. Kako je, dakle, čovjek na ciljniku ustaškonostalgičarskih snajpera snimljen da pjeva ustaške pjesme i osporava Jasenovac?
Ozbiljni karakterni problemi u javnom ponašanju
Odgovor je sasvim jednostavan. Stjepan Mesić nema osobitih političkih problema oko Drugog svjetskog rata. Stjepan Mesić, međutim, pati od ozbiljnih karakternih problema u svom javnom ponašanju. Kao što smo već jednom bili napisali, Mesić je veliki poglavica svih hrvatskih političkih opsejnara.
Stipe Mesić spreman je reći ili obećati gotovo sve, samo da bi se nekom svidio, i da bi na temelju tog sviđanja, i tako uspostavljenih kontakata izvukao neku političku ili drukčiju korist. Mesić je, dakle, među emigracijom pjevao Juru i Bobana, da bi iseljnike uvjerio kako je on jedan od njih. Isto tako, Mesić je početkom devedesetih u Novoj Gradiški osporavao Jasenovac, jer je računao da će učvrstiti potporu lokalnih hadezeovaca.
Mnogi će ga pamtiti po Juri i Bobanu
Isto tako, dok je bio predsjednik Republike, Mesić se družio s Gadafijem i sličnim egzotičnim dikatatorima jer je smatrao da će stvaranje dojma o privlačenju stranih investitora pojačati njegov položaj među pojedinim hrvatskim političkim i interesnim skupinama. Isto tako, kao predsjednik, Mesić je u vrhu državne sigurnosti držao ljude bliske kriminalnim organizacijama, jer je mislio da će ih lakše kontrolirati.
Kao i svaki stari komunist, Mesić je bio prilično opsjednut obavještajnim sustavom. Et cetera, et cetera. Mesićev karakterni problem, ta potreba da se svakome svidi i da iz tog sviđanja pokuša izvući političku ili drukčiju korist, katkad je završavala posve komično. Jednog je novinara sredinom devedesetih odveo u Bonn na navodno dogovoreni intervju sa Hans-Dietrichom Genscherom.
Mesić je novinara uistinu odveo u Genscherov ured, ali kad se spomenuo intervju, Genscher se potpuno zbunio jer je prvi put čuo da bi trebao dati intervju nekom hrvatskom listu. Mesić se samo malo crvenio i gledao u pod. Katkad, pak, Mesićev obrazac javnog ponašanja ostavlja duge i neugodne posljedice. Premda, zaista, nikad nije bio proustaški orijentiran, mnogi će ljudi pamiti Stipu Mesića po Juri i Bobanu i negiranju Jasenovca.